KORUGA: KREŠIMIR STARČEVIĆ I LAKO PONIRANJE U BEETHOVENOV KLAVIRSKI  SLOG

KORUGA: KREŠIMIR STARČEVIĆ I LAKO PONIRANJE U BEETHOVENOV KLAVIRSKI  SLOG

11. prosinca, 2020. 0 komentara

 

 

Piše: Igor Koruga

 

Velika očekivanja rano su opteretila malog Beethovena, kažu, neuglednog dječačića koji je već od svoje četvrte godine bio usmjeren na revno vježbanje klavira, orgulja, violine, a nedugo zatim, i na proučavanje generalbasa i kompozicije. Bilo je u planu, makar radom, dosegnuti do danas neshvatljiv Mozartov dar. Krenulo je dobro: bonski dvorski orkestar, gradska kapela, učitelj Neffe, obitelj dvorskog savjetnika von Breuninga, poznanstvo s grofom Waldsteinom, i napokon, 1787. godine, put u Beč i studij kod Mozarta. Međutim, kako to obično biva s onim stvarima koje se najviše žele, studij je zaustavila majčina bolest, a idući povijesni susret Mozartova prerana smrt. Beethoven se, naravno, vratio u Beč, šezdesetgodišnjem Haydnu kojeg nije najviše volio, ali koji je dugo živio. Ondje je postao treći predstavnik klasike, utemeljitelj romantike, vizionar prijelaza i glazbeni revolucionar, no ipak, ispostavilo se da mu je, u nekom smislu, do kraja života nedostajao Mozart učitelj i Mozart suvremenik. Svime time potaknut, a ne shrvan, bonski se skladatelj, uskoro, u mnogim svojim djelima uspio približiti, na umjetnički vrijedan način, Mozartovoj samorazumljivoj pjevnosti, razigranoj harmonijskoj izražajnosti i neprocjenjivoj lucidnosti, uvijek onkraj nizina konvencionalne i pragmatične umjetnosti. Bilo je tu nedvosmislenih imitacija, ali i zrelo promišljenog, izvedenog stila koji se, po prirodi stvari, nije mogao beskrajno razvijati.

Jedina ovogodišnja priredba

Najuspjelija takva djela jesu Drugi klavirski koncert u B-duru, op. 19, i Kvintet za klavir, obou, klarinet, fagot i rog u Es-duru, op. 16, kojeg smo, srećom u vrlo inspirativnoj izvedbi, mogli poslušati u ponedjeljak, 7. prosinca od 20 sati u Maloj dvorani Lisinski, na prvoj i jedinoj ovogodišnjoj priredbi Beethoven 250, klavir & puhači iz Ciklusa Glazbene staze. Koncert je, naime, unatoč svemu neopisivom glede epidemije, mjera i stožera, uspjela organizirati pijanistica Iva Ljubičić Lukić, u ulozi voditeljice Ciklusa, uz svesrdnu pomoć Krešimira Starčevića i pokrovitelja, Grada Zagreba i Gradskog ureda za kulturu. Izvedba večeri nedvojbeno je bila vezana uz Kvintet u Es-duru te uz umjetnike, redom, pijanista Krešimira Starčevića (1986), oboista Daria Golčića (1971), klarinetista Brune Philippa (1978), fagotista Žarka Perišića (1967) i svirača roga Boštjana Lipovšeka (1974). Da, ispravno iznijeti djelo začeto na Mozartovim idejama i tehnikama, a opet, izrazom emancipirano glede stilski slobodn(ij)e klavirske dionice i uzrasle dinamike polifono oživljenih puhača, svakako nije bilo jednostavno. Podjednako teško bilo je i ustrajati na točnosti tehnički najosjetljivije klavirske dionice koja ni u kojem slučaju nije smjela biti niti blijeda niti ukočena, to jest, nipošto odgovorna za narušenu estetiku djela i komfor puhača.

U suglasju s puhačima

Stoga je pravo malo čudo bilo vezano uz iznimno raspoloženog Krešimira Starčevića te uz njegovo lako poniranje u razrađeni klavirski slog, ali i uz rijetku sposobnost oblikovanja fraza, u pravilu namijenjenih točno određenom (puhačkom) instrumentu. U čisto glazbenim terminima, Starčević je, poput Beethovena odvažan, ambiciozan i velikodušan, u suglasju s odličnim puhačima i materijalom koji mu je bio sasma poticajan i savladiv, svakome pružio zadovoljavajuću razinu glazbenog užitka, čak i u najzahtjevnijem svjetlu opetovanog slušanja. Moguća sugestija, u usporedbi s dostignućima Friedricha Gulde (DG 435 593-2) i/li Murraya Perahije (Sony SK 42 099), bila bi neosnovana zbog vremena u kojem živimo, produkcijskih proturječja i svih ostalih nesebičnih razloga. Spomenuti treba i to da se u uvodnom dijelu koncerta svirao nesvakidašnji klavirsko-puhački kroj skladbi s dominantnim trostavačnim Triom za flautu, fagot, i klavir u G-duru, WoO 37, u čijem su izvođenju sudjelovali flautistica Antonija Jurin Starčević i fagotist Žarko Perišić. Vedra Antonija u nastavku se spretno spojila sa Starčevićem u četverostavačnoj Sonati za flautu i klavir u B-duru, Anh. 4, dok se s povijesnim rogom namučio Boštjan Lipovšek u tumačenju Sonate za rog i klavir u F-duru, op. 17, koju je, nota bene, Beethoven priredio za, tada popularnijeg od sebe, najpoznatijeg svirača roga Johanna Wenzela Sticha (1746-1803), alias Giovannija Punta. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<

*

code