Piše: Igor Koruga
Vrijeme je ponekad ništa, besmislica, čini se da bi nas netko u trenu mogao otpuhnuti. Tjedan, dva, mjesec, godina, njih deset ili ne, sve se to može (u)činiti ništavnim, ukoliko nema dubljeg smisla. Kad bismo se, recimo, ma koliko puta mogli vratiti unazad, trebali bismo se svaki put začuditi, ne prepoznati se i potom iskreno razveseliti. Isti mozgovi, drugi svjetovi; usrećeni bi se tada trebali pitati: nije li nam to urođeno? ne bi li samo tako trebalo i biti? S druge strane, skloni smo gledati kroz iste oči isti ¨krajolik¨, isti život, čak i stvarni, dok vrijeme neminovno prolazi, živjeti bezizlazne ¨vječnosti¨ onkraj mjena koje su još čuvenom Efežaninu, čak pola stoljeća prije Krista, u svojoj stalnosti predstavljale sukus života. Mjene su srećom i proteklih tjedana bile prevladavajuće u glavama (barem) onih Zagrepčana koji su uspjeli odvojiti ponešto vremena za praćenje vrlo burnog i nepredvidljivog 32. Muzičkog Biennala Zagreb. Naime, i posljednjih dana bilo je suviše toga za iscrpan izvještaj, počev od cjelovečernje Josipovićeve opere u pet slika, Lennon, u subotu 22. travnja, na svečanom zatvaranju festivala i Opere Rose za operni glas, dvije violine, sitne udaraljke i elektroniku, za dje(či)cu od 1 do 3 godine, istoga dana u HNK-u, preko MBZ razgovora, dan ranije u Lisinskom, do živopisnih nastupa učenica i učenika GNG GU Elly Bašić, u subotu u polukružnoj dvorani &TD-a, te sam se stoga odlučio usredotočiti na dva djela, po mom mišljenju najzanimljivija.
Putovanje u snu
Na koncertu Zagrebačke filharmonije, priređenom u petak navečer 21. travnja od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, tumačila su se pretežno velika orkestralna djela, pod palicom gostujuće iranske dirigentice Yalde Zamani, no iznimne su bile upravo tri Recitacije, br. 9, br.11 i br. 13 za ženski glas, grčkog skladatelja Georgesa Aperghisa (1945). Njegova glazba nije bila strogo vezana za određenu estetiku, već je, izrazito otvorena prema drugim oblicima umjetnosti (glumi i plesu), pogodovala tehnički perfektnoj i sugestivnoj francuskoj mezzosopranistici Lauri Muller. Muller je, naime, u ulozi glumice-pjevačice, s vrhunskom vokalnom tehnikom i znatnom muzičkom inteligencijom, uspjela u potpunosti protumačiti izuzetno složene kombinacije prelomljenih francuskih slogova koji, uobličeni u izmišljeni, melodični, nesemantički jezik, nisu imali određeno značenje. Oštrinom, tajnovitošću i uzbuđenjem odlikovala se i skladba Masaot (Putovanje, izr.) / Clocks without Hands u kojoj je samu sebe, odnosno svoj san, pokušala opisati austrijska suvremena skladateljica Olga Neuwirth (1968). Kombinacije melodijskih fragmenata iz života skladateljičinog djeda (Židova) bile su samo jedna okosnica djela koje je u preglednoj fakturi istaknulo i ¨muzički objekt¨, temeljen na otkucajima triju metronoma, u nekoliko navrata netočno pomaknutim, u smislu raspada vremena i iluzije satova bez kazaljki.
Neobično pitko i razlučivo
Subotnji program svečanog zatvaranja propustio sam, što zbog zasićenja ekstremnim dinamičkim rasponima, nekonvencionalnim (prepariranim) instrumentima i tehnikama sviranja, pozadinskim zvukovima i disonancama, a što zbog vjernosti prema preplatničkom ciklusu koncerata Zagrebačkog kvarteta. Peti ovosezonski uobičajeno se održao od 20 sati u Velikoj ovalnoj dvorani Novinarskog doma u kojoj su se svirala djela Tomislava Uhlika (1956), Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i Marija Castelnuova-Tedesca (1895-1968). Vješt Uhlikov uradak, Astor – tango istriano, za gudački kvartet, uspješno je sjedinio Piazzollinu glazbu s istarskim plesnim motivima, vrlo elegantno uoči Beethovenovog posljednjeg u cijelosti dovršenog djela – Gudačkog kvarteta u F-duru, op. 135. U njemu su uvodne, blage netočnosti unutar kvarteta u potpunosti nestale, i to u korist izvanredno iznesenih umreženih struktura prvoga stavka (Allegro, vivo e schietto) kao i brojnih detalja unutar suptilne harmonije zrelog majstora. A nakon svih nedvojbeno korisnih iskustava slušanja avangardne glazbe na MBZ-u, potisnuta energija sinkopiranog Scherza i divljeg Tria s užurbanim violinskim solom (odlično raspoloženog Martina Krpana) doimala (mi) se neobično pitkom i razlučivom. No ipak, čuveni kanon pitanja ¨Mora li to biti?¨ i odgovora ¨Mora biti!¨, potekao iz Beethovenove šale o njegovim dužnicima, načeo je pravi, siloviti uzlaz u finale (Allegro con fuoco), proboj u svjetlo i slobodu kretanja, razriješenu ponovnim životom, odnosno onim što je – moralo biti. Nakon stanke, kvartetu gudača pridružio se i mladi gitarist Luka Lovreković (1995) koji je, kao solist, prednjačio u izvedbi Castelnuovo-Tedescovog Kvinteta za gitaru i gudački kvartet, op. 143. Zapisi ističu da talijanski skladatelj ¨nikada nije vjerovao u modernizam ili neoklasicizam…¨, a to je, osim brojnih pojednostavljenja, izazvalo i burno završno oduševljenje lojalne publike. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.