Piše: Igor Koruga
Dovoljno sam star i uporan da si, ne baš tako lako ali već po svojoj volji, mogu predočiti raznorazne krugove asocijacija, analogija i drugih misli povezanih, općenito, s negdašnjostima i sadašnjostima. Mislim da mi je danas svijet jasniji, da sve manje dvojim te da spokojnije prihvaćam sve čudnije pojave iz muzirajuće svakodnevice. Postala mi je shvatljiva blizina koja to i nije, daljina također. Jednako kao i dodir koji to i nije, odmak također. Znam za društvo koje to i nije, svijet također. Osjećam primicanje koje to i nije, ljubav također. Čak su mi i suprotnosti sve manje proturječne: same nad, pod i pred sobom, ovisne međusobno poput paralelnih pravaca koji se u svom sjecištu moraju poistovjetiti. Pravci, razumljivo u točki, a suprotnosti u vječnoj istini, epicentru bujice života koja nikad ne spava. Čovjek, stoga, mora biti siguran u nešto: u obitelj, u Boga, u prirodu, u vrijeme, ili u povijest. Povijest, naime, umnom biću govori o budućnosti, upućujući ga na dijalog s prethodnicima. Uostalom, jesu li ičija nastojanja, misli i djela smislena i blagotvorna ukoliko nemaju određenog uporišta, šireg ili užeg, u kontekstu povijesti? Odnosno, ima li izvan povijesnog konteksta ičije odgovornosti bilo za što? Zasluga za ponijeti? Nema.
Kraljici neba u čast
Međutim, zasluge za uglavnom a capella zborska djela, (pra)izvedena na petom koncertu Zbora HRT-a u okviru njihovog prestižnog ciklusa Sfumato u zagrebačkoj Laubi u utorak 15. veljače 2022. od 20 sati, nedvojbeno su zaslužili mladi slovenski skladatelji poput Damijana Močnika (1967), Tine Beca (1993), Andreja Makora (1987), Mateja Kastelica (1994) i Ambroža Čopija (1973). Slovence je s oduševljenjem odobravala i brojna publika, nakon uvodnog, opširnijeg dijela koncerta, tematski posvećenog Djevici Mariji, u kojem su se čule vrlo profinjene izvedbe Močnikove marijanske antifone Regina caeli za dvostruki zbor, namjenjene izvođenju od Uskrsne nedjelje do Duhova, Becove Ave, maris stelle iz ciklusa Tri skladbe na gregorijanski koral, Makorove skladbe Bogorodice Djevo i Ave Marije, primjerno praizvedene, Čopijeve također marijanske antifone Ave, Regina caelorum, namijenjene pak izvođenju od Svijećnice do Velike srijede iz ciklusa Quator Antiphonae Marianae Selectae te Kasteliceve Salve, Regine, uglazbljene 2020. i posvećene maestru Sebastjanu Vrhovniku (1978) koji je ispred Zbora HRT-a i ostalih instrumentalista cjelovito (i) umjetnički ugodio cjelovečernju predstavu.
Vazda ugođena Tonka Javorović
U instrumentalnom dijelu, svojevrsnom dinamičkom prijelazu, predstavio se Trio Eusebius, u dva navrata: pri tumačenju nedovršenog klavirskog trija Espressioni notturne slovenskog skladatelja Petra Bergama (1930) i Notturna u Es-duru, D. 897, dovršenog klavirskog trija Franza Schuberta (1797-1828) koji je svojom sanjivošću, spokojem i turbulentnom kontrastnom građom privukao pažnju kasnijeg izdavača, ali i Đorđa Novkovića (1943-2007), (ne)spretnog skladatelja suviše vjerne inačice, uobličene u zabavni hit Stari Pjer. Doduše, Trio Eusebius djelovao je i razjedinjeno. U nesigurnoj ulozi zborskog pijanista nije se baš najbolje snašao David Vuković (1996), dakle, u Schubertovoj skladbi An die Sonne, D. 439, i unutar 6 Moravskih dueta (obr. Leoš Janáček), za zbor i klavir, dok je, potpomognut violisticom Hiwote Tadesse (1993), u sastavu klavirskog kvarteta, cjeloviti Trio djelovao puno uvjerljivije u portretiranju završnog Die Nacht, za zbor, violinu, violu, violončelo i klavir, njemačkog skladatelja, dvorskog kapelnika i vrsnog poznavatelja sakralne glazbe Josefa Gabriela Rheinbergera (1839-1901). Same riječi hvale, uz one povezane sa Zborom HRT-a, sa sopranisticom Monikom Cerovčec, tenorom Josipom Čajkom i basom Vjekoslavom Hudečekom u solističkim ulogama, mogle su se uputiti i mladoj, vrlo muzikalnoj i vazda ugođenoj violončelistici Eusebiusa, Tonki Javorović (1998), proizašloj iz iznimnih klasa naših vrhunskih violončelista – Valtera Dešpalja (1947) i Monike Leskovar (1981). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.