Piše: Igor Koruga
Iznenađujuća istovjetnost ishoda mogla se primijetiti tijekom ovih nekoliko dana, na dvije posve neovisne glazbene priredbe. Dakako, premisa je bila povezana sa cjelogodišnjom prisutnošću korona virusa i sezonskom klasične gripe. Zna se naravno da sve više vremena provedenog u zatvorenim prostorima, ili vani, u sve zagađenijoj i hladnijoj atmosferi, pospješuje slabljenje imuniteta i širenje virusa, međutim, u slučaju zaraze svakome se sugerira mir u kućnom prostoru, a ne boravak na javnim priredbama. Tim više što se ondje susreće pretežno starija populacija, često umirovljena i osjetljivija na ipak nekontrolirane uvjete. Netko bi pomislio da smo naprednije društvo nego što jesmo, da ovisimo kulturnim zbivanjima, maštovitim druženjima, polemiziranjima i učenju, što bi, sudeći po rezultatima, bilo sasvim netočno. Jer, u pozadini cijele priče vjerojatnije stoji nezavidna ekonomska i sociološka situacija osamljene populacije treće dobi koja, po prirodi i logici stvari, nastoji iskoristiti svaki djelić svog života i imetka, često na štetu okoline i izvedbene umjetnosti. Okolina je, dakle, takva kakva je opisana, nažalost prekomjerno kašljala, šmrcala, hroptala i pucketala s ambalažom lijekova podjednako u utorak, 11. studenog od 20 sati, tijekom drugog koncerta Zagrebačkog kvarteta u gornjogradskoj Grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda, i u četvrtak, 13. studenog od 19:30 sati, također tijekom druge priredbe, Ivo Malec: Glas vremena, iz Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a, u Velikom Lisinskom.
Najdojmljiviji je bio Dvořák
U slučaju Zagrebačkog kvarteta, radilo se o primjernim tumačenjima Četvrtog gudačkog kvarteta Josipa Štolcera Slavenskog (1896-1955), Gudačkog kvarteta u B-duru, op. 64, br. 3, Hob.III:67, Josepha Haydna (1732-1809) i 13. gudačkog kvarteta u B-duru, op. 106, B. 192, Antonína Dvořáka (1841-1904), u akustički živom i natprosječno upotrebljivom prostoru, možda preskučenom za brojnije poklonike našeg najboljeg, ili barem najdugovječnijeg četveročlanog gudačkog sastava. Jedini domaći repertoarni uradak publici je ponudio lijepe predodžbe folklornih ozračja koja su svojevremeno fascinirala Štolcera Slavenskog: Kokonješća, proizašlog iz autorovog kvinteta Sa sela, op. 6, Prespanke i Užičanke iz suite za glasovir Iz Srbije (1925) te Teškota iz scenske glazbe za Panovljevu dramu Pečalbari. Nešto manje programski zvučao je Haydnov kvartet, zvučno uređen s početnom nepravilnom i isprekidanom frazom, udarnim ostinatom, duhovitom (nespretnom) melodijom i lirskom drugom temom. Potom i u Adagiu, određenje je bilo melankolično, u božanstvenom duetu violina, prožetom sve do razvoja i neočekivane kromatske kode. Iznenadnih pauzi i neobičnih fraziranja bilo je i u sljedećem, gracioznom Menuetu, dok su zaustavljanja i skretanja s teme s aluzijama na prethodni ostinato samo projurila kroz urnebesni i trijumfalni finale (Allegro con spirito). Odlično je bila protumačena i najdojmljivija Dvořákova četverostavačna skladba, prepoznata otpočetka kao vrhunac između njegovih posljednjih pet velikih kvarteta. U suptilnom dodiru umjetničkog jedinstva, zagrebački su se gudači (s)našli odmah, u uvodu prvoga stavka i pred kraj posljednjeg, u prepoznatljivim ukrasima s trilerima i silaznim arabeskama. U toj cikličkoj konstrukciji, finale je dakle podsjećalo na dvije glavne teme uvodnog, ali i na tematsku naznaku drugog stavka, zamišljenog u obliku dvostrukog niza zapanjujućih varijacija s dramatičnom katarzom na kraju. Predzadnji je stavak (Molto vivace) donio i karakterističnu vitalnost u scherzu koji je pak invertirao tamu unutar prethodnoga svjetla, s vanjskim furioznim plesom, dvaput upuštenim u mekši, formalni trio. Drugi put, naime, uoči panorame epizodnih kontrasta koji su u finalu najprije zrcalili početak, a onda i pojačali završetak briljantnoga djela.
Izuzetno osjetljivi klavirski slog
Dva puta se i dva dana kasnije publici predstavio istinski virtuoz na glasoviru, francuski pijanist Jonathan Fournel (1993), koji je u ulozi gostujućeg glazbenika Simfonijskog orkestra HRT-a i maestra Pascala Rophéa izveo Ravelov Koncert za lijevu ruku, za klavir i orkestar te, u dodatku, Preludij u b-molu, BWV 855a, ruskog pijanista i skladatelja Alexandera (Iljiča) Silotija (1863-1945), temeljen na istoimenom Bachovom Preludiju u e-molu, br. 10, BWV 855, iz zbirke Das wohltemperierte Klavier I, BWV 846-869. Obje su izvedbe bile zbilja neopisive, jedna zbog prekomjerne zahtjevnosti sviranja s jednom (lijevom) rukom, a druga zbog izuzetno osjetljivog klavirskog sloga, bezgranične uravnoteženosti ruku i dojma koji je svakoga časa mogao nestati. Većim dijelom francuska, večer je bila prožeta još dvjema orkestralnim skladbama: Debussyjevim Preludijem za faunovo poslijepodne, ili rapsodijskim monologom fauna, mitološkog križanca čovjeka i koze, u kojem se on sam prisjeća para zaljubljenih nimfi, do utonuća u san, te simfonijskim scherzom Čarobnjakov učenik, Paula Dukasa (1865-1935), čija je početna popularnost višestruko narasla s pojavljivanjem u Disneyevom animiranom mjuziklu Fantazija, iz 1940. godine. Na taj je način gotovo nezapaženo prošla skladba Sonoris causa, za veliki orkestar koja se u opusu Ive Maleca (1925-2019) pojavila 1997. godine, nakon narudžbe Francuskoga radija za parišku praizvedbu na festivalu Présences. Skladbom se ujedno obilježila i 100. godišnjica skladateljevog rođenja, u duhu vremena, s potisnutim ritmom, instinktivnim i brojnim promjenama između gudača, puhača i udaraljkaša, odnosno postupcima koji su se mogli nazvati i vrstom simfoniziranja. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.