KORUGA: HRBA U HGZ-u

KORUGA: HRBA U HGZ-u

3. ožujka, 2021.

 

Piše: Igor Koruga

Brojne teorije bave se definicijom umjetničkog djela; je li ono zbroj sastavnih, logički oblikovanih dijelova, koje valja posebno analitički promatrati, a koji, smisleno povezani, upućuju na nešto odista duboko i nedokučivo, ili se pridjev umjetničko smije dodijeljivati isključivo djelima najposebnije vrste u kojima je oživotvoren duh, vremenski neovisan i podatan za opetovanu, cjeloživotnu i uvijek drugačiju percepciju. Na tom tragu, umjetničko bi djelo moglo biti i neestetsko, jer estetika (isključivo) ne jamči dubinu, zagonetku, ili neprestani nagovještaj, niti diktira njegovo tumačenje. Toga su sasma bili svjesni mnogi skladatelji; kažu, obespravljeni, nepriznati i neuklesani u kamen temeljac glazbene povijesti; koji su roneći po bespućima (mahom popularne) estetike i stila, na žalost, smetnuli s uma ono najbitnije – kompoziciju. Moglo bi se reći da je jedan od takvih bio i Georg Philipp Telemann (1681-1767), samouki njemački skladatelj, multiinstrumentalist i zborovođa, poznat po nebrojenim djelima svih vrsta napisanim u Hildesheimu, Hannoveru, Wolfenbüttelu, Leipzigu, Sorauu, Eisenachu te konačno u Hamburgu u kojem je u najpoznijim godinama preminuo. Poznato je da je uporni Telemann oštro negirao svrsishodnost barokne polifonije, apstraktni Graunov ideal lijepog, ukočenost melodijskih i harmonijskih baroknih linija, zauzimajući se pritom za izvorni francuski stil prožet kićenošću i svježinom, ali i to da je Telemannove kantate iz nekog razloga u cijelosti prepisivao i proučavao veliki Johann Sebastian Bach (1685-1750). Koliko je dubok trag do danas ostavio taj neumorni umjetnik i zbiljski intelektualac, najšire gledano, vidi se i po ustrajanju našeg vrlo popularnog Hrvatskog baroknog ansambla (HRBA) na ciklusu Telemannia unutar kojeg je do sada osmišljeno već nekoliko koncerata sa skladbama iz možda najobilnijeg potpuno sačuvanog opusa.

Igre udvojenih dionica

Stoga je i ove nedjelje, posljednjeg dana u mjesecu veljači, u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ) od 20 sati, kao drugi koncert u 21. sezoni HRBA-e u HGZ-u, bio organiziran raskošan nastup, obogaćen Telemannovim sonatama, koncertima, fantazijama i uvertirama, ali i uglednim solistima poput blok flautista, oboista i umjetničkog voditelja Stjepana Nodila (1986) te talijanskog flautista i gambista Maura Colantonia. Već na prvi posluh peterostavačnog Koncerta za blok flautu, gudače i continuo u F-duru, TWV 51:F1, i trostavačnog (bez oznake tempa) Koncerta za blok flautu, violu da gambu, gudače i continuo u a-molu, TWV 52:a1, mogao se dobiti jasan dojam Telemannovog dubinskog poniranja u tehničke i glazbene mogućnosti prvenstveno puhačkog instrumenta, kao i simptomatičnog odmaka od tada tipičnog talijanskog slijeda stavaka brzi-spori-brzi. Nodilo je svojim bodrim muziciranjem predstavio blok flautu na najbolji mogući način, dakle, kao virtuozni solo instrument, a njene mogućnosti kao one koje su kadre izraziti osjećaje poput radosti, ljubavi, čežnje, nade, straha, hrabrosti, očaja i bijesa. Udvojene dionice, viole da gambe i violine u donjoj oktavi spram onih blok flaute i viole u gornjoj, igrom su u drugom koncertu obrnule uobičajeni slijed i (s)tvorile, reklo bi se, dionizijsko suzvučje u korist neočekivanog srednjeg glasa. Ondje se izvanredno uklopio gost iz Italije koji je u ugođajnom (Dolce) središnjem stavku vrlo profinjeno podijelio suptilnost solističkog izraza sa Stjepanom Nodilom, u skoro nečujnoj pizzicato pratnji HRBine violončelistice Dore Kuzmin Maković.

Do posljednje kajde

U Sonati a 4 za obou, violinu i violu da gambu u g-molu, TWV 43:g2, ali još i više u orkestralnim djelima poput ¨Fantasie polonaise¨ i Uvertire-suite ¨Burlesque de Quixotte¨ za gudače i continuo u G-duru, TWV 55:G10, bilo je razvidno da Telemann nipošto nije Bach, što se tiče unutarnje koherencije i vještine kontrapunkta, niti Händel, u pogledu bezgranične energije i smisla za dramu, ali niti Mozart, u smislu neizvjesnosti toka i melodijskog savršenstva. Međutim, do posljednje odsvirane kajde ipak se moglo uživati u Telemannovom osobitom rukopisu i autentičnom stilu osnovanom na vlastitom karakteru i ukusu, nedvojbeno šarmantnom, fluidnom i šarolikom, upravo onakvom za kakvim je svojevremeno žudila publika sastavljena od živnulog plemstva, znatiželjnih pučana i u pravilu neshvaćenih umjetnika. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code