GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: FRAN BOBIĆ U BACHOVOM GROTLU

23. prosinca, 2020.

Piše: Igor Koruga

Čovjek je aktivno biće i svako bi njegovo djelovanje moralo biti usmjereno prema pokušaju samospoznaje, otvaranja svijeta, odnosno prema marljivom radu i naporu volje da postane sam u sebi slobodan i neovisan, da vlastito ja čim tjesnije poveže sa svijetom, po mogućnosti do najopćenitije i najživlje interakcije. Dosegnuti krajnju svrhu, neovisno koju, jedan je od najzamršenijih životnih ciljeva, a promišljene samospoznajne koncepcije besplodne su ukoliko nisu poduprte prirodnim i sustavnim obrazovanjem. Nekoć je obrazovanje bilo u skladu s ljudskim karakterom, s visokim stupnjem profinjenosti, s osjećajima i fantazijom te s očuvanjem dječje jednostavnosti i spontanosti. Antika se, recimo, poistovjećivala s humanističkim idealom; težila je prema samoobrazovanom pojedincu, produhovljenom i uvježbanom, usmjerenom iz barbarstva u civilizaciju, individualnost i autonomiju. Konačne spoznaje bile su beskrajno udaljene, nejasne i nimalo na dohvat ruke. Činilo se, zapravo, onako kako je i bilo. Danas se, u takozvanom društvu znanja, izvrsnosti i informacija, obrazovanje skoro u potpunosti svelo na otuđenje od svog uspješnog, grčkog (pra)uzor(k)a i pretvorbu u difuzni pojam u kojem se stječe i posreduje znanje, odnosno u kojem se, kako kaže Wilhelm von Humboldt, ¨zbog bezbrojnih okolnosti pozornost usmjerava više na stvari nego na ljude i više na ljudske mase nego na pojedince, više na vanjsku vrijednost i korist nego na unutarnju ljepotu i užitak¨. No, promjena cjelokupne paradigme nije se dogodila slučajno.

Pritisak s istoka

Mjesta na kojima se obrazovanje i u svijetu i kod nas događa, mjesta su gdje se mladost priprema za poziv, za više ili manje stereotipne načine djelovanja, a gdje se uče, između ostalog, socijalne i komunikativne kompetencije. Na istoku se, pak, sve više ističe filozofija životne nužde, kult autentičnosti i imperativ prijeko potrebne virtuoznosti, to jest, skupno gledajući, tvorba novih globalizacijskih obrazaca, ponajprije u korist pijanista kojima je na taj način nedostatak zapadnoeuropske kulture sve manji hendikep. Stoga je logično da sukus svega toga pritišće i ovdašnje mlade glazbenike, poput, primjerice, varaždinskog violinista Frana Bobića (1997) koji se, u ponedjeljak 14. prosinca od 20 sati u okviru ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, uspio javno predstaviti, i to samostalnim nastupom u koncertnoj dvorani Jure Petričevića (Matice hrvatske) na Strossmayerovom trgu 4 u Zagrebu. Repertoar vrijedan najdubljeg štovanja sadržavao je, osim Beethovenove Sonate za violinu i glasovir u c-molu, op. 30, br. 2, čiju je izvedbu nemalo podržala pijanistica Petra Gilming, Papandopulove Igre iz Improvizacije i igre za violinu solo, te Paganinijevih Capriccia, br. 7 i br. 24, iz zbirke 24 capriccia, op. 1, i neponovljivu Ciacconu iz Bachove Partite za violinu solo u d-molu, BWV 1004.

Muka po Bobiću

Tvrdnje mnogih violinista suglasne su glede Ciaccone, kao vrhunca Bachovog repertoara za solo violinu, ako ne i vrhunca svih njegovih didaktičkih uradaka za solo instrumente. Toga je, siguran sam, bio svjestan i mladi Bobić, sudeći barem prema svemu onom pokazanom tijekom tumačenja skladbe koja se samo naizgled doimala tehnički nezahtjevnijom u usporedbi s Paganinijevim Cappricijima, ili, uzmimo, s Bartókovim i Ysaÿeovim Sonatama za solo violinu. Samo, zna se da Bach ne bi bio Bach da se tu nije krilo mnoštvo skrivenih izazova, vezanih uz istovremeno isticanje melodijskih i basovskih linija tijekom sviranja akorda, uz obvezatno održavanje kristalno čiste ponavljajuće četverotaktne progresije i ritmičke ravnoteže. I intonacija je, u općim razmjerima, zahtijevala ogromnu pažnju, pogotovo pri izvedbi neovisnih harmonijskih uzemljenja koje je Bobić iznosio kako je stigao i mogao. Ne možda onako, s ogromnim naporom s kojim je mukotrpno svladavao koherentna valjanja akor(a)da i često neujednačenih suzvuka, već onako kako se snalazio s (u najpozitivnijem smislu) ubitačnom Bachovom melodijskom linijom, svojevrsnom granicom između gornjeg i donjeg glasa. Možda je odabir dinamike bio jedini pravi Bobićev forte, što je neobično, jer se u tom smislu, zbog izostanka izvornih naznaka, od izvođača očekuje iskustvo pri odabiru dinamike, u duhu vlastite interpretacije.

U skorije vrijeme

Ogled s ostatkom programa bio je primjeren, na razini studenta IV godine studija violine (u klasi prof. Gorana Končara), prožet sitnim greškama, možebitno povezanim s lijevom rukom i predubokim hvatom vrata instrumenta. Kako god bilo, Bobiću u skorije vrijeme predstoji rad na polaganju završnih studijskih godina, zalaganje na probama, nastupima i strategijama pomoću kojih će, uz pomoć drugih glazbenika i profesora, sigurno doći do podrazumijevane izvrsnosti i veće kakvoće sviračkog umijeća. T