GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ČAJKOVSKI U ZAGREBU IPAK NIJE ZABRANJEN, PUNKTIRAJUĆA IZVEDBA ZAGREBAČKOG KVARTETA U NOVINARSKOM DOMU

8. studenoga, 2022.

Piše: Igor Koruga

U posljednje vrijeme gotovo sam svaki dan odlazio na koncerte. A s obzirom na to da priroda moga posla na žalost nije redovita, bilo mi je ugodno, makar tri dana za redom, imati osiguranu svoju udobnu stolicu u prestižnim zagrebačkim koncertnim prostorima i poslušati tri po svemu sudeći različita glazbena programa. Prvi koncert bio je ujedno i drugi u ovogodišnjem ciklusu Zagrebačkog kvarteta, održan u subotu, 5. studenog od 20 sati u Velikoj dvorani Novinarskog doma, prostoru gotovo idealnom za izvođenje dva nenadmašna i izazovna žanrovska djela: Drugi gudački kvartet, op. 20, Borisa Papandopula (1906-1991) i Gudački kvartet br. 3 u es-molu, op. 30 (TH 113; ČV 92), Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893).

Asocijacije na Baltazara

Počelo se junački, s izazovnim Papandopulovim četverostavačnim djelom, dovršenim 1930. godine i posvećenim upravo Zagrebačkom gudačkom kvartetu koji ga je praizveo pet godina poslije u zagrebačkom HGZ-u. Kvartet prožet duhom folklora, blizak Sinfonietti za gudače, op. 79, možda najpoznatijoj i najizvođenijoj Papandopulovoj komornoj kompoziciji, sa svojih je bezbroj inovativnih rješenja, neobično skladno povezanih u cjelovitu nisku dragulja prvoga stavka (Risoluto), sviračima od početka nametnuo težak, ali i dostupan svirački imperativ. Zahtjevnosti je pridonijela i bujnost sljedećih stavaka – donekle povezanih s imitacijama barokne motorike, neoklasičnih elemenata i (pri)zvučnih arhaizama – prožetih s mladenačkom energijom, lirikom i neizmjernom virtuoznošću. U glazbi punoj gudačkih dvoglasja, pa i asocijacija na izrazito opisne unisone nizove iz crtića o profesoru Baltazaru, istaknula se i nevjerojatno vješto provedena fuga, i to na podulju temu, izazovnu i za samog Johanna Sebastiana Bacha, oca kontrapunkta i fuge. O svemu tome dodatno se moglo razmišljati tijekom petominutne pauze, nužne za svačiji ¨oporavak¨ od Papandopula i ugađanje instrumenata za predstojećeg Čajkovskog koji je, recimo to, svoj kvartet dovršio 1876. godine. Stoga je Zagrebački kvartet, sa svojim više nego solidnim zvukom, započeo i prvi stavak (Andante sostenuto) skladbe u es-molu, odnosno njezine naglašene glavne teme (Allegro moderato), ritamski prilagođene svakovrsnom pomnom praćenju. Punktirajući, pak, skupno izvođeni detalj obilježio je drugi, lagani intermezzo (Allegretto vivo e scherzando), sviran tiše, sjetno, oko prve violine i njezinog poduljeg deklamacijskog odlomka. U buri snažnog finala, bilo je još samo mjesta za pokazivanje mišića, što se na sreću mahom i iskoristilo.

Fantastično i bajkovito

Kontrastnih raspoloženja bilo je i dan kasnije, dakle u nedjelju 6. studenog od 20 sati u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, na koncertu komorne glazbe iz ciklusa Glazbene staze, Schumannove bajke, na kojem su nastupili klarinetist Bruno Philipp, violistica Jasna Simonović Mrčela, trubač Vedran Kocelj, violončelist Smiljan Mrčela, oboist Dario Golčić i naj(sve)prisutniji od svih, pijanist (i umjetnički organizator zbivanja) Krešimir Starčević. Ponajbolje izvedbe bile su povezane sa Schumannovim Fantasiestücke za klarinet i klavir, op. 73, u kojima je vrsno praćeni Philipp imao zadivljujuću težinu izraza, kad god je to bilo potrebno, ali i kontemplativnost i intonaciju potrebnu za tumačenje nježnih, živahnih i vatrenih stavaka. Dosljedno ujednačen, pjevan i precizan zvuk imao je i Golčić pri opisu dirljivih liričnosti iz Tri romanse za obou i klavir, op. 94, dok je najpodobnije djelo za razlaganje sveukupne vještine – Fünf Stücke im Volkston za violončelo i klavir, op. 102 – imao raskošno opremljeni Smiljan Mrčela. U nešto slabijem izdanju predstavilli su se Jasna Simonović Mrčela i Vedran Kocelj kojima nije pomogao niti Starčević, sugestivni podupirač ipak prosječnih izvedbi Märchenbildera za violu i klavir, op. 113, i Adagia i allegra za rog i klavir, op. 70 (transkripcija za trubu, Huw Morgan). Stvar se završila malo boljom, bezmalo bajkovitom pričom Märchenzählungen za klarinet, violu i klavir, op. 132, u kojoj se opet, ovoga puta s dvije strane, nastojalo ohrabriti odveć nepokretnu, ili samo te večeri indisponiranu beogradsku violisticu.

Violinist koji pjeva

Zanimljivo muziciranje bilo je i ono u ponedjeljak, 7. studenog od 19 sati u Malom Lisinskom, na svečanom koncertu Hrvatsko-turske udruge prijateljstva i Hrvatske glazbene mladeži, u čast nedavnog Dana Republike Turske, obilježavanja 30. obljetnice uspostave hrvatsko-turskih diplomatskih odnosa i inauguracije zagrebačkog veleposlanika Republike Turske, Nj. E. Yavuza Selima Kirana. Ondje je nastupio premalo poznati domaći etno-jazz sastav Mavi Kan, ili skup izvanserijskih glazbenika koji su cjelokupnu publiku, neovisno o preferencijama, uspjeli zadiviti s repertoarom temeljenim na orijentalnoj lirici kao i neizmjerno maštovitim aranžmanima. Na hrvatskom i turskom jeziku pjesme je pjevala odlična pjevačica Sakin Serdarević Modronja, no, za ukupno ozračje najzaslužniji je bio Bruno Urlić, violinist posve uobičajene sklonosti prema nepogrešivim pijanistima, poput Paula Kempfa, ali i jedinstvene sposobnosti istovremenog pjevanja i sviranja. T