Piše: Igor Koruga
Nije bilo slučajno da se riječ Concertante, imenica koja podrazumijeva orkestralnu skladbu iz 17. i 18. stoljeća s dijelovima za solističke instrumente, ili pridjev koji se odnosi na priliku za pokazivanje briljantnosti u solističkoj dionici neke instrumentalne glazbe, domišljato prenijela na ime šestog koncerta iz Majstorskog ciklusa SO HRT-a, održanog 22. veljače 2024. od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, u čijem je središtu nedvojbeno zablistala Sinfonia Concertante u B-duru, za violinu, violončelo, obou, fagot i orkestar, Hob. I:105, Josepha Haydna (1732-1809). Točnije, riječ je bila o temeljito promišljenoj predodžbi gostujućeg dirigenta (i oboista) Alexeja Ogrintchouka (1978), umjetnika rođenog u Moskvi te školovanog u moskovskom Gnjesinu i pariškom Conservatoire National Supérieur de Musique et de Danse u klasama uglednih svjetskih oboista Mauricea Bourguea, Jean-Louisa Capezzalija i Jacquesa Tysa.
Obilje Haydnovih originalnosti
Poveznice s baroknim žanrom (i) u zagrebačkoj su se izvedbi mogle pronaći u grupi solista, svojevrsnom concertu grossu kojeg su sačinjavali vodeći članovi SO HRT-a: odlična violinistica Mirjam Pustički Kunjko, dorečeni violončelist Branimir Pustički, sjajna mlada oboistica Marta Meštrović i u svakom smislu nadprosječni fagotist Žarko Perišić. Oni su, naime, svatko na svoj način, uz svesrdnu pomoć nadahnutog orkestra i izuzetno preciznog Ogrintchouka, uspjeli iznijeti obilje Haydnovih originalnosti, zbijenih u trostavačnu skladbu započetu s ležernim, šarmantnim i poduljim Allegrom. Naglo predstavljanje glavne teme, žive misli podijeljene na dvije dionice, samostalno su obilježili solisti, ispred cjelovitog orkestralnog uvoda, sjedinjeni u drugome dijelu, pri iznošenju tematskog ostatka, u formu kvarteta. Taj drugi, razvojni dio, razrješen sporednim modusom (kvartetom), bio je možda netipičan za Haydna, ali izgleda jedini moguć u slučaju neovisne četveroglasne improvizacije (kadence). Još originalniji u formalnoj koncepciji bio je sljedeći Andante u kojem su soliste pratili gudači i reducirani puhači, suzdržano i neprestano, osim u jednom kratkom središnjem dijelu: u možda četiri takta i naletu predivnih solističkih dionica (puhačkih pogotovo) koje su lišene ¨neželjenih¨ orkestralnih uplitanja zvučale bajkovito. Daljnji izostanak, ovoga puta Menueta, bio je u ponajprije vezi s činjenicom da je utjecaj koncertnog oblika na Haydna bio sveobuhvatniji od utjecaja simfonijskog, a možda i s činjenicom da je gotovo operno postavljena dionica violine, označena kao Recitative, adagio, u nadolazećem finalu (Allegro con spirito) uspjela naprasno prekinuti žustru temu ronda, netom uoči sjedinjenja s ostatkom raspoloženih solista u virtuoznom vatrometu, boljem od onog s početka djela.
S trombonima
Osim Haydna, bila je izvedena i petominutna Beethovenova uvertira, Prometejeva stvorenja, op. 43, njegova jedina za alegorijski balet s pantomimom i poznatim temama finala, korištenim kasnije i u klavirskim Eroica varijacijama, op. 35, te u Trećoj simfoniji u Es-duru, Eroica, op. 55. Izvela se na samome kraju cjelovečernje priredbe i opsežna, peterostavačna Treća simfonija u Es-duru, Rajnska, op. 97, Roberta Schumanna (1810-1856). Njezin najupečatljiviji, četvrti stavak (Feierlich), napisan nakon svečanih ceremonija u kelnskoj katedrali i skladateljevih fascinacija monumentalnom gotičkom građevinom, bio je izvanredno i višedimenzionalno izveden, onako kako valja, sa značajnom ulogom trombona (Vanje Lisjaka, Ivana Gužvinca i Mire Taradija) koji se u Schumannovo vrijeme još nisu udomaćili u simfonijskom orkestru; u to su se vrijeme više poistovjećivali s crkvenom i kazališnom glazbom, dok su kulminaciju doživjeli u operama Richarda Wagnera (1813-1883). Peti je stavak (Lebhaft) stoga djelovao kao neobičan dodatak, svijetlo i vedro finale s odjecima tema iz prvog i trećeg stavka. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.