Kome Bog može pomoći?

Kome Bog može pomoći?

5. lipnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Autorica: Lucija Koviljka Rašelj

Prošli sam put najavila da ću vas izvijestiti o susretu Nadzornog odbora HRT-a, zastupljenog članicom odbora gospođom Silvijom Lux, sa  (v.d.)   ravnateljem HTV-a  Mislavom Stipićem, zastupljenog samim sobom. Gospođa Lux je naime rekla VD-ima (vršiteljima dužnosti) u Upravi HRT-a da samo Bog može pomoći. Ali Bog trenutno nema vremena baviti se katedralom ni VD-ima, jer svoju pomoć hitno mora preusmjeriti.

Naime, u srijedu 1. lipnja, u trećem Dnevniku javne televizije, usput rečeno, trenutno najboljoj informativnoj emisiji svih TV kuća u Hrvatskoj, pokazalo se da božje pomoći u Hrvatskoj treba nekim vrlo važnim facama, i to toliko da se on (Bog) mora hitno angažirati punom snagom i spašavati što se spasiti da.

Milanović je promijenio mišljenje. Ne pod ičijim utjecajem. Na njega se ne može utjecati. Doći će ipak da ga Papa vidi. Žao mu Pape. Žao mu, pa će ipak doći. Iako je bio rekao da neće. Milanoviću je netko dojavio da je Papa star i bolestan. A starim bolesnim ljudima je jako važno vidjeti Milanovića. O tome koncu visi njihov život, to je za njih biti il’ ne biti. Koliko bi starih i bolesnih Hrvata već odapelo da ne viđaju Milanovića!

Znajući koliko bolesnim Hrvatima znači Milanović, Papa se dugo dvoumio i ipak odlučio. Moram vidjeti Milanovića! Radi budućnosti čovječanstva.

Pismeno je zamolio HBK  (Hrvatsku Biskupsku Konferenciju) da poduzmu nadljudske napore da Milanović za njega odvoji bar pet minuta svoga dragocjenog vremena. Pod cijenu da mnogi stari i bolesni Hrvati umru ako ga ne vide jednom mjesečno. I  poručio: „Neću inače moći ništa reći hrvatskim obiteljima i hrvatskim vjernicima. Moj život ne vrijedi ni pišljiva boba ne vidim li Milanovića.“ Zatim je osobno u Vatikanu naručio tekst na čistom hrvatskom jeziku od kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Pa tekst osobno pročitao Hrvatima diljem svijeta na mnogo razumljivijem hrvatskom jeziku, razumljivijem i od jezika samog Bozanića.

Milanović se sažalio i obećao da će ipak odvojiti svojih dragocjenih pet minuta za Papu. Da ga Papa vidi. Dodao je kako nije istina da je ikada rekao da neće doći. Ako je i rekao ne, to se onda odnosilo na papu Wojtilu. I na papu Ivana VIII. koji je u 9. stoljeću, očito zaveden od reakcionarnih snaga, prvi priznao Hrvatsku pišući pohvale knezu Branimiru. Njima se Milanović ne da vidjeti, to je točno. A HDZ, HBK, HNS, HHO, HAHAHA mu podmeću. Ustvari, svi mu podmeću. Svi koji u nazivu imaju početno slovo H.

Predsjednik Josipović u tom trenutku, vidjevši da stvarno svi Pape i svi sa slovom H podmeću Milanoviću, nevoljko prestaje komponirati svoje novo atonalno glazbeno remek djelo i objavi da nije čuo kad je to ne Milanović rekao. Da neće doći. Da se ne da vidjeti. Ako je to i rekao dok je Ivo bio u inozemstvu, to se ne računa. Sve što Josipović ne čuje ne broji se. I druge izjave koje daje Milanović, a Ivo ih ne čuje, ne broje se. Tko zna na što ga nagovaraju Čačić i Pusić dok Predsjednika nema.

Na te, mudre, pomirljive i spasonosne izjave Predsjednika Josipovića nisu reagirali ni Čačić, ni Pusićka. Vide da ih je Ivo prokljuvio.

Dok Predsjednik sklada svoje atonalne partiture, pravi se da ih ne prisluškuje. Osobito Čačića. Ali, čim pogodi pravu melodijsku liniju, u kojoj se ni jedna harmonija ni slučajno ne može čuti, u kojoj ni jedan akord nije iz poznate glazbene teorije niti pripada i jednom glazbenom pravcu, Predsjednik klikne od radosti i kaže: „Bravo ja! Sad jasno vidim kakvo savršeno suglasje vlada na ljevici. U lijevoj koaliciji. Kazati ‘kukuriku’ je za male bebe. To svaki seljak koji je ikad gajio kokoši kuži. I zadnji rođeni Zagrepčanac koji povremeno ode u Liku kod punice po krumpir kuži kako pravi pijevci kukuriču. Ovo je genijalno glazbeno dostignuće! Bravo ja.“

Kad je Predsjednik svojim pametnim i mirnim tonom sve to doveo u red,  u Hrvatskoj opet stvari štimaju. I u široj regiji. (Doduše atonalno, ali štimaju.)

Premijerka nije trebala davati nikakve izjave. Samo je pokvarila dobar dojam koji na Hrvate ostavlja Josipović. Kao čovjek i kao Predsjednik. Jaca nije mogla izdržati. Obznanila je hrvatskim građankama i građanima kako je na svoje uši čula kad je Milanović s visoka rekao svoje povijesno ne. Zaboravila  Jaca da se ni njezine izjave ne računaju ako ih ne čuje Predsjednik Josipović. Čija je kreativna politička koncentracija usmjerena na skladanje atonalnih glazbenih remek djela. I prisne razgovore s Miloradom Dodikom i srbijanskim premijerom Tadićem.

Kad su se stvari oko Pape koliko toliko sredile, zaslugom Predsjednika Josipovića, javio se ‘Drugi-drugi’ živući hrvatski predsjednik. Stipe Mesić. Uvrijeđen što nije stigao nikomu reći ne. Njega nije nitko pozvao. Čak ni Papa. Nema u Nijemcu vjere ni zahvalnosti. „Tko bi Papu pozvao da nije bilo mene“, glasno zapomaže Mesić. Pred kamerom trećeg Dnevnika HTV. A onda to isto prenose i druge televizije. Kojima se manje vjeruje nego TV-katedrali. Iako svi oni zajedno likuju nad gorkom Stipinom sudbinom.

HBK se sada opravdava da ‘drugog živućeg’ Predsjednika Mesića nisu imali hrabrosti zvati. Pošto im je Milanović glatko rekao ne, što li bi im tek uradio Mesić?

Tek se jedan od hrabrijih biskupa iz HBK, kopirajući stil Stipe vicmahera-predsjednika, pokušava izvući prepričavajući stari simpatični vic. Koji glasi: Pitali jednog ostarjelog Mesićeva kolegu s faksa kakav je Stipe bio student. ‘Nikakav’, odgovori taj ostarjeli kolega. ‘A kakav je bio kao čovjek?’ ‘Bogami’, odgovori taj starac, ‘bolji je bio kao student!’

Ima li, dragi čitatelji, Svemogući Bog toliko snage i pameti da svima u Hrvatskoj pomogne? Barem dok ne ode Papa.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<