KAKO NATEGNUTI 2500 KUNA

KAKO NATEGNUTI 2500 KUNA

14. prosinca, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Poštovani gospodine ministre financija, poštovana gospodo u Hrvatskom Saboru!

Nije vama lako! Znam to po sebi. Ja svaki dan sa svojom obitelji slažem rebalans kućnog buđeta  i nikako da nategnem onih 2.500 kn koje su potrošene prije nego li su i došle do mog praga. Ma šta došle, nisu ni pošle, već su nestale tamo u nekoj FINI!

A kako bi vi onda nategli proračun da namirite sve i svakog, naročito one koji su naučili godinama živjeti na državnim jaslama.  Vidjelo se, ovih dana u Saboru, prilikom iznošenja svih tekućih problema, orosilo vam se čelo. 

Nadamo se da je to od vrućine, jer ove godine nam Bog ide na ruku, vani je +13°C pa i naši ulični prosci ove godine imaju veselija lica, nije im tako hladno kao prethodnih zima.

Prošle godine doduše bilo u obilju gratis kuhanog vina, za vrijeme predizborne kampanje, a nije  nedostajalo niti vitamina. Dijelile su se jabuke, narandže, mandarine, kape, šalovi, vruće kuhano vino, uz malo truda moglo se poprilično toga uštedjeti, ako se čovjek na vrijeme našao na pravom štandu. Bilo bi dobro ponoviti opet izbore, ako ništa zbog naroda. Da dobiju vitamina!

Sjećam se, dan ili dva prije samih izbora dijelile su se i pečene ribice sa svježim kruhom, nije se kriza gotovo niti osjetila.

Kad malo bolje o tome razmislim, ni sama ne znam kako je ova godina prošla. Proletjela. To je valjda zbog neprekidnog iščekivanja. Najprije su Hrvati htjeli dočekati investitore već na granici, sa zastavicama i čašicom žestokog pića u ime dobrodošlice, a onda se moglo iščitati da oni neće još neko vrijeme doći, pa su oči svih Hrvata bile uprte u vas, iščekujući porast i napredak industrije, gospodarstva, veći broj zaposlenih, baš prema onome što ste obećali.  

Uz prethodno obećanje predsjednika Josipovića koji je obećao pravdu, kao i premijera Milanovića koji je o svemu govorio racionalno i u znaku „21“ sve nade su bile okrenute prema Markovom trgu. Naročito iz razloga što su se svi sjećali i još se sjećaju  konstruktivnih prijedloga, komentara i kritika upućenih tadašnjoj a sada bivšoj Vladi.

Kažu  građani Hrvatske da vas pitam samo jedno; „Gdje je zapelo?“

Koliko sam shvatila, u proračunu, odnosno u buđetu. Puno je manje popunjen nego li što u njega stane. To kao da punimo želudce građana Hrvatske, imamo samo malo hrane, a u njih stane puno više, no treba se naučiti s tim živjeti!

Pitate se kako? Pa evo, sve više i više građana okrenuto je prirodi. Šeće po šumi i grli drveće crpeći pozitivnu energiju. Skupljaju ljekovito bilje, šumske plodove, snalaze se u prirodi.

Dobro je da su odavno  prošli obuku „Ništa nas ne smije iznenaditi“. 

U današnje vrijeme akcija koja bi se na vas mogla primijeniti,  mogla bi se zvati „Nikad ni slučajno ne reci nikad!“ Jer vi ste puno puta rekli Nikad koje sad morate poreći ili zaboraviti.

Građani Hrvatske sve više se vraćaju svojim korijenima. Kao „Kunta Kinte“. Samo Hrvati nisu Kunta Kinte već Hrvati bez Kinte. No ima to i dobrih strana.

Počeli su sami proizvoditi hranu. Opet, poput predaka topiti svinjsku mast koja je višestruko korisna, a farmaceuti  i alternativci suglasni da je možda i najzdraviji  proizvod pa će sada svi Hrvati biti zdravi da zdraviji ne mogu biti. A to je cilj i ministru zdravstva jer se tako puno manje troši na zdravstvo koje je i tako u komi. Gdje je nestala lova koju su građani godinama izdvajali u mirovinsko i zdravstveno nitko ne zna, ali negdje je na sigurnom, u to sam sigurna. 

Soli hvala Bogu ima u moru i to u izobilju. Doduše tu puno bolje prolaze Dalmatinci, oni ulove ribu kao Tarzan, ne trebaju je ni soliti, odmah na gradele, i ručak gotov. Dok se riba na gradelama lagano peče, iznad glava im se savijaju grane mandarina, narandži, maslina, svega….. ni jednog dana u godini nema da im nešto doslovno  „ne padne  s neba“. 

No ne razumijem zašto se u drugim krajevima Hrvatske zapomaže i kuka, kao da i oni poput Dalmatinaca nemaju darova s neba.  Pa posvud ima samoniklog jestivog bilja, samo treba krenuti u berbu, a ako nam baš nedostaje kruha,  vi ćete nam sigurno dati par kuna (baš kao što je jedan sada pritvoreni tajkun nekad rekao svom radniku – da ne jedemo samu travu).  

I bez struje ćemo nekako izdržati. Neki dan sam prekopala po podrumu i našla petrolejku koju su koristili moji djed i baka. Sjećam se tih večeri, naročito onih kad je bila redukcija struje, a mi se bez televizora stisli uz djeda i baku, koji su nam čitali bajke. I uživali smo, nije baš da smo se previše bunili bez struje.

Danas imamo dovoljno struje, a imamo i bajke. Svakog dana slušamo nove!

Imamo i TV. Doduše MAX TV opterećen skupom pretplatom HRT-a, zatim mjesečnom uplatom Hrvatskom telekomu.  A ako na TV-u nema ništa zanimljivo imamo internet, telefon i sve druge razonode.  Osigurali smo si to samodoprinosima koje smo uredno plaćali 80-tih godina i izgradili HPT-u kvalitetne centrale i telefonske vodove kojima su nas povezali sa svijetom. Povezali su i sebe istovremeno, pa su odmah predočili Nijemcima kako su Hrvati izgradili odlične telekomunikacijske veze i sve im to skupo prodali. Pa sad Nijemci skupo naplaćuju nama građanima  ono što smo sami izgradili. Tko nam je kriv, kad ne znamo svojim upravljati. Ali HT zna, podijelio je najveću dividendu za prošlu godinu, sva sreća da tada nije bilo tako velikih poreznih opterećenja pa im je dosta toga i ostalo.

Da,  ne bi se mi sada tako lako naučili na život uz petrolejke, bez TV-a, bez telefona, interneta, mobitela, ali preživjeli bismo.

Preživjet ćemo vjerovatno i bez automobila, jer sve skuplje i skuplje gorivo teško će biti plaćati. No uštedjet ćemo  istovremeno na kaznama za parkiranje koje su nam „gradski oci“ tako stručno „odrezali“ jer se za tjedan dana ležanja kod kuće uštedi više od 1200 kn. A ako se kome posreći da za koju neplaćenu kaznu  za parkiranje završi u zatvoru, imat će najbolje plaćenu dnevnicu – čak 300 kn a uz to još i besplatnu hranu i grijanje. Čista računica, vjerujte mi na riječ!

A što ćete vi gospodine ministre?

Što će vaša svita?

Vaši automobili također troše gorivo, a isto se plaća iz državnog buđeta koji pune građani.

Oni građani koji kad rade i kad nisu u zatvoru zbog prekršajnih kazni troše u hrvatskim dućanima ( a za to im treba plaća da bi imali s čim plaćati), zatim oni koji imaju struju, vodu, plin, svi oni koji neće biti prisiljeni prodati svoje nekretnine da bi preživjeli i otići u podstanare da bi imali veće porezne olakšice.

Što će tada INA i kome će prodavati gorivo kad građani više neće imati potrebu za automobilima? A to vrijeme dolazi jer nemaju ni posla, pa im auto i ne treba. Ne rađaju više ni djecu. Nekad su se pravdali da im auto treba da bi djecu vozili u školu i iz škole. No sve više je onih dana kada se neće djeca morati voziti u školu jer profesori štrajkaju. A i generacije koje su se rađale odrasle su. Toliko se rijetko djeca rađaju da starija braća vode mlađe u školu pa im je dovoljan i bicikl.

Što će HT kada građani više neće imati s čim plaćati telefonske usluge? Hrvatske vode? Gradski vodovod? Grad Zagreb? Što će tad svi ostali potrošači državnog proračuna?

Mi, građani Hrvatske ćemo, vjerujem,  izdržati svaki namet koji nam nametnete, i preživjet ćemo. Znamo živjeti i bez auta, i bez struje, i bez telefona i interneta. Znamo loviti i ribu, divlje zečeve, fazane, pa i leptire ako treba.

A što ćete vi i vaši saborski kolege hvatati gospodine ministre kad uhvatite i zadnjeg takozvanog poreznog dužnika i oderete ga do gole kože? Tko će nakon toga puniti državni proračun?

Mislite li da je zaista točna izreka iz naslova: „Taman kad sam ga naučio da ne jede, on crko!“  

Od čega ćete vi živjeti,  kad i zadnji građanin ove zemlje, koji nauči da ne jede, crkne?

Landeka Nada

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<