GLAVNE TEME

KAD U KOLAŠINU UTIHNU OVCE

1. studenoga, 2011.

Novinarska priča iz još neobjavljene knjige „I Supermen je bio novinar“

Piše: Dražen Stjepandić

–Nije loše krenulo – rekao sam u sebi kad mi je dežurni liječnik na traumatološkom odjelu kliničke bolnica “Dubrava” rekao neka sjednem u njihovu prostoriju i pričekam. Obično nisu tako obzirni i ljubazni u bolnicama s novinarima kad traže poznate pacijente.

-Gospodin Tadijanović spava – javiše mi nakon nekoliko minuta i pozvaše me u njegovu sobu. Valjda da se sam uvjerim.

Bojažljivo sam pošao za medicinskom sestrom i na bolničkom krevetu uzdignutom kao barska stolica vidio sam zgrčeno, iscrpljeno staračko tijelo. Kao truplo neke iskrivljene žalosne vrbe. Na njemu pidžama i ovčje bijela kosa, strši kao da je neka lako prepoznatljiva perika. Pjesnik mi je bio okrenut leđima.

Uz krevet kao uz odar sjedile su dvije žene – sestra što me uvela u sobu reče da su mu rodbina, a njima  reče zašto sam ja došao. One nisu željele ništa reći za novine. Kad sam pružio ruku izgovarajući svoje prezime, za svaki slučaj samo su se rukovale. Međutim, nisu imale ništa protiv mojih namjera, a došao sam od pjesnika, starijeg od sto godina, uzeti par izjava o ljetu u Zagrebu. Naravno, ako to stari pjesnik bude htio.

Dan prije, kad sam poznatoga zagrebačkog pjesnika i boema Sašu Meršinjaka sreo na Dolcu, radeći za Večernjak temu o ljetu u gradu, i upitao ga tko se sve od “poznatih ptičica ispod Zagrebačke gore nema običaj ljeti spuštati na more”, reče mi -Tadija.

Ubrzo potom je telefonirao nekom liječniku među piscima i uputio me u bolnicu na kraju grada.

-Budući da je osamdeseta došla tako naglo i neprimjetno, najpametnije bi bilo zaokružiti je na sto! – ta izjava je u Vjesniku objavljena 18. listopada 1985. godine uoči proslave pjesnikovog osmadesetog rođendana. Misleći valjda da za to više neće biti prilike, cijela ondašnja kulturnjačka zajednica na adekvatan način htjela se odužiti čovjeku koji je već odavno bio u čitankama i lektiri. Između dva svjetska rata bio je tajnikom, a poslije rata i predsjednikom Društva književnika Hrvatske, akademikom, te urednikom sabranih djela Ivana Gorana Kovačića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Janka Polića Kamova…

Osamdeseti rođendan Dragutina Tadjanovića bio je veliki kulturni događaj, za rođendanski dar izašlo je peto prošireno izdanje “Prstena”, izabranih pjesama nastalih između 1920. i 1984. godine. Djeci je bilo namijenjeno još jedno izdanje “Slika iz mog djetinjstva”, a  poseban kuriozitet napravio je nekadašnji “Jugoton”, objavljujući LP ploču s četrdeset i jednom pjesmom, koje autor sam recitira. Recitacije su protkane glazbenim varijacijama Pere Gotovca na jednu jedinu Tadijinu kompoziciju. Zove se “Sjećanje” i veliki pjesnik ju je napisao kao dječak u Brodu. – U šestom razredu gimnazije napisao sam je kao notni zapis za flautu. Jedinstveno je na svijetu da se takav notni zapis sačuvao – ushićeno je pjesnik pokazivao Vjesnikovu novinaru note pisane svojom djetinjom rukom.

Dvadeset godina kasnije, u prvim godinama ovog stoljeća, Dragutin Tadijanović je doista doživio stotu i ponovno je njegov rođendan bio i društveni i kulturni događaj. Mediji su mu posvetili veliku pozornost, u prvom planu bio je njegov stoti rođendan, potom je Dragutin Tadijanović nabrojao 119 osoba, do Drage Ungara i spomenutog intervjua za Vjesnik, povodom svog osamdesetog rođendana, navedeno je bezbroj različitih natpisa, prikaza, reportaža i ostalih novinarskih formi. U prvom planu bilo je rođendansko slavlje, manje se spominjao veliki književni opus, iako se zna da je Tadija napisao preko šest tisuća stihova. Količinski, po Tadijinim riječima, nadmašili su ga  samo Tin Ujević i Vesna Parun.

– Urednički moj rad obilan je, golem, moglo bi se reći jedinstven, kad bi se u jednom nizu složilo oko 150 onih knjiga koje nose moje uredničko ime, bio bi to niz knjiga dugačak gotovo četiri metra…-izjavio je stari pjesnik Ljerki Car Matutinović u intervjuu objavljenom  u knjizi “Ljepota i odjek pjesničke riječi” 1989. godine. Izdavač je zagrebačka  “Školska knjiga”.

Od Tadijanovićevih pjesma koje smo učili u školi najbolje se sjećam stihova “U noć, u dugu zimsku noć, moja majka bijelo platno tka…” i pjesme “Balada o zaklanim ovcama”. Ta oba “velika pjesnička hita” objavljena su u prvoj zbirci pjesama “Lirika”, tiskanoj u prosincu 1931. godine u Zagrebu u Acingerovoj tiskari (nekada Albertovoj) u Radićevoj ulici 26 (nekada Dugoj).

U tekstu “O mojoj prvoj knjizi pjesama” objavljenom u Narodnom listu 19. siječnja 1958. godine, prethodnici današnjeg  Večernjaka, Dragutin Tadjanović je još napisao: “u Lirici je svega bilo dvadeset i pet pjesama, štampanih u petsto primjeraka na kredit, razumije se…u ono davno doba bio sam jedan od prvih studenata filozofije koji je izdao svoje pjesme, i ja sam ih u nepunih mjesec dana gotovo posve rasprodao dijeleći obilato autograme. Tiskari sam odmah isplatio račun. U isto vrijeme, početkom 1932. godine, zadesila me nesreća: umro je moj otac. Kuća je bila puna siromaštva i ja sam podmirio troškove sahrane novcem dobivenim za moju ‘Liriku’.”

Tu prvu zbirku pod pseudonimom ‘jl’, u mjesečniku Vihor iz veljače 1932. godine popljuvao je tada još gimnazijalac Ivan Goran Kovačić. Premda su se u zbirci nalazile antologijske  pjesme kao ”Žene pod orahom”, “Mjesečina”, “Jutarnja zvijezda pozlaćen orah”, “Pjesme o ljiljanima” “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć” i “Balada o zaklanim ovcama”, Ivan Goran Kovačić je svojim “kritičarskim nosom” zamijetio da je autor “Lirike” ”idejno siromašan, sladunjav, romantik daleko od života, dakle-nesavremen”. U knjizi je pozitivno ocijenio samo jednu pjesmu- “Šume snivaju”. Kasnije je Ivan Goran Kovačić, kad je s Dragutinom Tadijanovićem postao najbolji prijatelj, otkrio da je sve to napisao jer je zajedno s jednim mladićem na Tadijanovića, kojeg osobno tada još nije poznavao, bio jako ljubomoran.

– Oko 99% ljudi koje sam nekada poznavao više nije među živima – reče mi Dragutin Tadijanović kad sam sutradan, po drugi put, tiho prišao njegovom bolesničkom krevetu da ga ne probudim. – Ivan Goran Kovačić je bio jedan od ljudi s kojim sam nekada često sjedio na klupi na Zrinjevcu. I on je mnoga ljeta provodio u Zagrebu, često je  morao ostati u gradu zbog radnih obveza koje je kao novinar imao u Hrvatskom dnevniku ili Novostima.

Prije nego što ću ponovno stupiti pred starog pjesnika, pred vratima me zaustavila mlađa sestra  i zatražila da sačekam ispred vrata. Kako stari pjesnik slabo čuje, morali su glasnije govoriti, pa sam dobro čuo sve što su govorili.

-Tu je jedan novinar…

-Recite mu da sam umoran – stari pjesnik je govorio starački polako, drhtavim glasom, ali glasnije, kao sve nagluhe osobe.

-Kaže da piše o ljetu u Zagrebu – rekla mu je mlada sestra.

Tada nastupi stanka i po običaju brzo proširi svoje carstvo na sve oko nas. Mislim da sam u tom trenutku mislio isto što i stari pjesnik. Riječi ‘ljeto u Zagrebu’ imale su neku poetsku ambalažu, nekome političaru, poslovnom čovjeku, vojniku ili nekoj drugoj vrsti realnije osobe to bi možda djelovalo blesavo i isprazno, ali pjesniku usporenog ambijetalnog efekta kakav je Tadijanović u jednom dijelu svoga opusa, one su glasile kao lozinka. Nisam imao namjeru koristiti se tim riječima kao trikom, ali dok ih je sestra izgovarala, meni je to djelovalo baš tako. Imao sam osjećaj da se stari pjesnik tada prisjetio mnogo puta doživljene specifične zlatne izmaglice ljetnog zagrebačkog dana i zato me pozvao ne samo u bolnički apartman nego unutra, u svoj poseban pjesnički svijet.

-Neka uđe, ali nema slikanja – začuh naposljetku.

Po ulasku prvo sam se predstavio, na što je starac rekao kako za mene nikad nije čuo.

Onda sam se pozvao na Sašu Meršinjaka, na što Tadija, kako ga Meršenjak i mnogi znanci zovu, nije rekao ništa. Uslijedila su moja pitanja, jedno za drugim, a sestre su me upozorile da moram pitanja postavljati glasnije, pa sam na kraju vikao.

–     Je li točno da ste mnoga ljeta provodili radije u Zagrebu nego na moru? Kojeg se zagrebačkog ljeta posebno sjećate? Što vam je ljeti u Zagrebu najdraže? – pitao sam glasno, pa na poticaj sestara sve glasnije i glasnije.

Susret sa starim pjesnikom dobro pamtim jer je to bio moj jedini intervju koji sam vodio vičući. Odgovori nisu stizali odmah i već sam počeo osjećati kako me blamaža tapše po ramenu i curi niz kičmu. Pitao sam se jesam li krivo postavljao pitanja ili je još promašenija tema, a onda, ipak, stari pjesnik, kojem kao da je svijest kasnije pristigla, počeo je jasno i razgovijetno govoriti:

-Najradije sam šetao Zrinjevcem i Gornjim Gradom. Ljeti su te šetnje bile posebno lijepe. Imam dvije klupe, o jednoj sam napisao i pjesmu – “Klupa na Zrinjevcu”. Pjesma je prevedena i na njemački.

Jedna od sestara u sobi, gdje je velikan naše pisane riječi bio sam, što je za ovdašnje prilike velika privilegija, odnekud izvadi i pokaza debelu knjigu Tadijinih sabranih pjesama, pa otvori baš tu pjesmu. Pjesnik mi reče da ju pročitam, a kad sam to napravio upita me kako mi se sviđa.

Rekoh da mi se sviđa,  što drugo reći čovjeku pred svjedocima na bolesničkoj postelji.

Stihove sam zapisao u rokovnik u koji sam zapisivao pjesnikove odgovore na moja vikom postavljena pitanja.

”Da pogađate/ čitav dan/ možda biste i pogodili/ o kojoj je klupi riječ…”

I kad ponovno pročitam te stihove, doista vidim sliku i siguran sam da starom pjesniku i nisam patetično lagao. Uz sliku klupe i Zrinjevca uz njegove stihove  kao da još  čujem i neku glazbu. Ima više zanimljivih definicija poetskog trenutka, po nekima u dodiru s poezijom trebate osjetiti emociju, zakoračiti  u svijet mašte kao djeca kad čuju bajku ili se jednostavno zadiviti stilskoj kompoziciji. Sam Tadijanović uz pjesmu u mislima voli čuti glazbenu pratnju. Naravno, “Klupa na Zrinjevcu” nije Tadijanovićeva reprezentativna pjesma, stari pjesnik u svom opusu ima mnogo jačih aduta, ali i ova pjesma ima poetskog šarma i priziva čuvstvo zamišljene glazbene pratnje. Između običnosti i prosječnosti, koja na prvi pogled dopire iz mnogih Tadijanovićevih disciplinirano sročenih stihova, dolaze slike uokvirene ambijentom, prirodnim ili ljudskim emocijama. U remek- pjesmama kao što su  “Balada o zaklanim ovcama” i “Kiša u predvečerje” Tadijanović je nudio i hard core naturalizam. Tu njegova, očito u proživljenim prizorima zgranuta tankoćutna narav, po meni pruža najdomljivije pjesničke trenutke. Pjesnik s motivima sunca nad oranicama, punog mjeseca iznad hrastovih šuma, mladog vinograda, te matera i sestara u zavičaju ispod oraha, gotovo Hegedušić i  Generalić  u poeziji,  tada se otkida od ognjišta i zavičaja razotkrivajući svoje urođeno unutarnje gospodstvo, na kom mu mogu pozavidjeti mnogi salonski pozeri.

– Mjesec srpanj i kolovoz 1930. proveo sam u Crnoj Gori, u Kolašinu, na vojnoj vježbi kao narednik-đak. Krajem srpnja bio sam dežurni oficir u klaonici, u kojoj se klala stoka za kolašinsku vojsku. Ta je klaonica bila nevelika drvena zgrada na rijeci Tari, s otvorima  na drvenom podu kroz koju bi krv pri klanju otjecala u rijeku i sa gvozdenim klinovima na koje bi se vješala već zaklana stoka: ovce, koze, goveda. U zoru tog dana gledao sam kako je neki gorštak, obuven u opanke, dotjerao sa svojom kćeri, djevojčicom od trinaest godina, malo stado ovaca pred klaonicu i, bez mnogo riječi prodao ih, novac pažljivo izbrojao i svezao ga u maramu te se odmah uputio sa šutljivom djevojčicom, mrk, bez osvrtanja. Idući za ocem dva- tri koraka i čuvši ovčje blejanje, djevojčica je stala i okrenula se da posljednji put vidi svoje ovce. A dva mesara, zasukanih rukava, silnom spretnošću brzo su hvatali ovce, jednu po jednu, odvodili ih u klaonicu, koljenom pritiskali uz otvor, klali i vješali o klinove. I začas je umuklo blejanje…Dok je trajao taj hitri posao oko smaknuća, nisam progovorio ni riječi. Nego sam na kraju ispunio formulare i gradio se kao da me se sve to gotovo i nije ticalo. No, istog dana, 27. 7. 1930., u maloj svojoj sobici s oribanim podom od dasaka, u kasarni, napisao sam “Baladu o zaklanim ovcama” – otkrio je Dragutin Tadijanović Vlatku Pavletiću u razgovoru za Polet iz svibnja 1956. godine.

Baš bih starom pjesniku volio postaviti pitanje li je gledao film ”Kad jaganjci utihnu”. U svojoj poeziji tim je motivom baratao desetljećima prije nego što će film o kanibalu dr Hanibalu Lesteru doživjeti svjetsku slavu.

Nažalost, nakon velikog publiciteta oko stotog rođendana, stari pjesnik je pao i slomio nogu u kuku, pa je nekadašnja vojna bolnica u Dubravi četvrta zdravstvena ustanova gdje su mu pokušali sanirati sanirati. Mnoga su pitanja koja bih mu rado postavio u toj situaciji, ali sve bi to i bez dernjave bilo dodatno mrcvarenje starog čovjeka. Kad sam se po drugi put našao u njegovoj bolesničkoj sobi,  uvidjevši da mu i nekoliko “cica-maca” pitanja o ljetu u Zagrebu predstavlja napor, ubrzo sam se zahvalio spremajući svoj rokovnik u torbu. Pitao me hoću li mu donijeti i  pokazati ono što sam napisao kad to izađe. Vičući sam obećao da ću doći.

Premda Dragutinu Tadijanoviću u đačkom razdoblju matematika nije bila jača strana, s brojevima je živio u skladu. Možemo ga nazvati datumskim pjesnikom jer ispod velikog broja njegovih pjesama stoji datum kad su napisane. Po novinama je izjavljivao da pamti i sate kad su napisani pojedini stihovi. Uz pojedine datume  koje smo već spomenuli u ovom tekstu možemo dodati kako je u prvi put došao Zagreb 13. listopada  1925. godine. Do osamdesetog rođendana precizno je znao da je različitih izdanja njegovih knjiga prodano u tristo trideset tisuća primjeraka. Nije nemoguće da je u narednih dvadeset i jednu godinu prodano još sedamdesetak tisuća komada, pa možda možemo Tadijanovićev ukupni tiraž zaokružiti na oko četiristo tisuća primjeraka. Mnogo toga je napisano o Dragutinu Tadijanoviću,  izraz bestseler još nisam primijetio. U ovdašnjem izdavaštvu, gdje je se taj naziv dodaje ako se knjiga uspije prodati već u tisuću primjeraka, uz neke knjige koje su najviše doprinijele brojci od  400. 000 prodanih Tadijanovićevih  knjiga, naziv bestseler svakako bi  trebao stajati.

Kažu da je sve tamo do svoje osamdeset i neke napamet znao brojeve telefona svih svojih suradnika. Međutim, premda je svoje pjesme često čitao, ni jednu nije znao napamet.

U osamdeset i jednoj godini, koliko je prošlo od njegove selidbe u Zagreb, promijenio je samo tri adrese. Vlašku 101,  Ilicu 26 i Gajevu 2a. Na prvoj adresi u sobi s dva kreveta stanovalo je njih trojica studenata, pa je jedan od njih stalno morao biti na predavanjima, u šetnji gradom ili nekoj drugoj akciji. O naredne dvije adrese mnogo se pisalo,  na njima su bile mnoge poznate i nepoznate osobe, a ni prva adresa za Tadiju nije nevažna. U Vlaškoj 101 bio je pokraden zajedno sa svojim cimerima i nakon toga u novinama je po prvi put objavljeno ime i prezime – Dragutin Tadijanović. Jutarnji list i Hrvat donijeli su dva člančića:  “Provalne krađe” i  “Okradeni studenti”.

– Bio sam na maturalnoj zabavi prvih maturanata u Brodu 1923. godine, priređenoj u školskom vrtu.  Nisam imao više nego za jednu čašu piva. Tekla je zabava, ja sam malo otpio tog piva kad najedanput pade kamenčić u moju čašu. Digao sam se ne bih li pogledao na sve strane tko je bacio kamenčić u moju čašu. Nikog nisam našao –  rekao je veliki pjesnik poznatom Ivanu Hetrichu u emisiji “Srdačno vaši”, emitiranoj 14.5.1983. godine u 18 i 30 na Prvom programu Televizije Zagreb.

Deset godina kasnije buduća gospođa Jela Tadijanović u povećem društvu pričala je kako je na putu za Bosnu s roditeljima odsjela u brodskom hotelu “Central”, do kojeg je te večeri dopirala buka. Djevojka Jela je uzela par kamenčića, odabrala je jednog usamljenog mladića, vidjela je čašu pred njim, naciljala je i zaista joj je uspjelo ubaciti kamenčić u njegovu čašu piva. Jela je to pričala kao kuriozitet kad najedanput Tadija skoči-To sam bio ja!

Jela je o svom preciznom ubačaju pričala 1933. godine, deset godina kasnije u društvu kojem se slučajno pojavio i Tadija.  Do tada je u Tadijnovićevim pjesmama bilo više ženskih imena, a poslije toga ih više nema. Anica, Leila…Pjesnik više nije pticama govorio:”  Šutite drage ptice/ Sad bih da pjevam/ Djevojci koju volim/Djevojci moga sna…”

U mnoštvu ljubavnih pjesama Tadija je prije nego što je upoznao buduću suprugu Jelu spominjao i ime Jelena. U pjesmi “Mladić u trsju tužan” kaže: ”Rijeko nosiš li možda/ meni od Jelene pozdrav/(Jelena djevojka mlada/ živi u neznanom kraju/ kud rijeka daleka teče.)… Kasnije se pokazalo da je tom pjesmom prizvao ženu s tim imenom, Jela će kasnije biti najvažnija osoba u njegovom životu. Prvi i najvažniji kritičar.

Po objavljivanju mog teksta u Večernjakovoj rubrici  “Ljetna inventura” održao sam obećanje i starom pjesniku sam odnio stranice novina na kojim je to otisnuto. Uz te stranice odnio sam i ispis članka kako sam ga zaista  napisao i ukrasio stihovima iz pjesme “Klupa na Zrinjevcu”. Nažalost, kao da su neko strano tijelo, stihovi iz novinskog teksta, uz još neke dijelove, prije objave su izbačeni.

Starog pjesnika zatekao sam okrenutog leđima. Sestra ga je pokrivala jer se, premda je vani plamtjelo ljeto, počeo žaliti da mu je hladno. Na stolici s jedne strane bila je raskriljena najnovija Marquesova knjiga, a s druge strane kao slika žive mrtve prirode bila je tacna s bolničkim ručkom. Grah, salata od kupusa i dvije šnite kruha.

-Dođite s ove strane – pozvao me svojim drhtavim glasom na drugu stranu kreveta jer se nije mogao okrenuti. Na sebi je imao klasičnu penzionersku piđamu s uzdužnim crvenim prugama i nove sive čarape u kojima ljudska koža, kad proviri, uvijek izgleda jadno i blijedo.

-A to ste vi – prepoznao me, ne mogu reći odmah, jer ponovno sam se susreo s pogledom kao kod male bebe. Treba malo sačekati da odsutan pogled  reagira na vas, a riječ onda kao da dolazi s nekog drugog svijeta.

Reče da nije čitao tekst jer više ne može čitati, ali neka ga ostavim, kasnije će mu ga pročitati njegova doktorica. Potpisao sam mu i svoj prvi krimić. Koliko god bio star i na izmaku, na spomen integralnog teksta i u trenutku primanja mog  romana, iz njega je zasjao stari knjiški lisac, dobro upoznat s takvim običajima, protokolima i manirima književnog ceha. Neke stvari stari igrači uvijek mogu i nikad ne zaboravljaju.

Prvi mi je pružio ruku i reče kako očekuje ljude iz Broda, pa bi se želio odmoriti.

-Javljaju mi se ljudi potpuno nepoznati, u povodu neke moje pjesme ili emisije na radiju, pišu mi pisma i iskazuju priznanja koja me raduju, jer znam da su bez ikakva računa; niti sam ih ikada sreo niti ću ih sresti, niti što traže od mene, niti im to mogu dati, osim tih pjesama koje im pričinjavaju zadovoljstvo. Mislim da je priznanje nepoznatih najveće priznanje koje pjesnik može doživjeti u ovoj sredini – reče.

U ovoj mojoj priči o Dragutinu Tadijanoviću ponovno ću citirati davni intervju u Vjesnikovu prilogu “Sedam dana”.

I njemu je bilo drago, a i meni što sam bio jedan od tih, starom pjesniku nepoznatih ljudi, koji mu sami prilaze. Uvijek ga se sjetim kad netko spomene ljeto u Zagrebu ili dugu zimsku noć, a i Kolašin.