IZDVOJENO

KAD NOVINAR POSTANE ŽAŠTITNI ZNAK NOGOMETA

27. ožujka, 2024.

Dok smo surađivali nekako kao da nisam bio svjestan s kakvim sam autorom, ne samo novinarskim, radio. Poslije svega tu isključivost kako je nazivao pisanje za portal „Tjedno“ smatram posebnim profesionalnim bogatstvom. Od dvije i jedanaeste kad smo osnovani, zaista smo imali vrhunske  kolumniste: pokojne Jasnu Babić i Srećka Jurdanu, Sašu Radovića i Mladena Pavkovića, vrsnog političkog analitičara Vjekoslava Krsnika, odličnog komentatora Zorana Milanovića, najvećeg kritičara klasične i jazz glazbe izuzetno profinjenog znanjem i stilom Igora Korugu, duhovitog Zvonimira Hodaka, ali Lovro, kako su Amiga još zvali u Zagrebu je fakat ono nekaj što će se najbolje uklopiti u korice knjige

Napisao: Dražen Stjepandić

Onaj pas petom Lovre Majera prema Andreju Kramariću na utakmici vatrenih protiv Egipta u Kairu pokojni Amigo bio opjevao da je s nama. No, opet će biti s nama, odnosno mi ćemo biti sada i s ukoričenim njegovim kolumnama ekskluzivno objavljivanim na ovome portalu. Uskoro izlazi knjiga „Osamdeset godina s nogometom“. Najavili smo je uoči prvog predstavljanja nakladnika „Portal Tjedno“ na Interliberu krajem prošle godine. Rukopis se grafički oblikuje, a autor predgovora je moja malenkost. Prigodni uvodnik ekskluzivno donosimo u cjelosti:

„Otrgnuti nešto od brza zaborava u novinarstvu je posebna posebnost. Zvonimir Magdić je baš taj izuzetan slučaj. Predstavljali smo ga kao najvećega hrvatskog nogometnog novinara, a protiv toga tituliranja dok je bio na ovome svijetu nije se bunio ni pokojni Tomislav Židak, u što sam se i osobno uvjerio. Kako bi reagirao Anton Samovojska ne znam, ali sam primijetio da Amiguša često citira i rado ga se sjeti.

Draga hrvatska zemlja

Svakako je najveći nogometni novinar predtelevizijskoga nogometnog razdoblja. Zamislite, kako nekada nije bilo nemeđunardonih liga nego ni euro-kupova. Upravo zahvaljujući Magdiću nešto znamo o nogometu od prije rata, za vrijeme Drugog svjetskog rata, poslije rata, a pisao je sve do svoga posljednjeg daha. Preminuo je 2020.  Bio sam mu na posljednjem ispraćaju na Miroševcu i vidio sam kad je njegova gospođa Zdenka u grob ubacila loptu.

Nakon toga su začule grude njemu drage hrvatske zemlje. Poštovanje prema lopti ponio je od jednog od najvećih igrača. “Hvala stara”, naslov je knjige o Alfredu Di Stefanu. Njegovo jednostavno hvala nogometnoj lopti, ima je isklesanu u mramoru, u vrtu kuće u Henaresu 13 u Madridu.” S Don Alfredom toliko je puta znal spiti črnjaka u kafiću pokraj stadiona Bernabeua.

“Eh, kak se nekad španalo”- sjećajući se davnih vremena često bi tužno udahnuo. „Danas nije kak je nekad bilo. Jedva dobijemo Kranjce, a nekad kad se igralo protiv Slovenaca i takvih golman si je ponesel gablec pa dok lopta dođe do gola on si je fino pogablal. A onda bi ispucal loptu i dok lopta opet dođe do gola popil bi par gemišta.”

Nogometaš bez poteza i frajerskog garda za njega nije bio igrač. Amiguš je bio vrlo zahtjevan nogometni hedonist. Sladokusac naklonjen vicu, finti, onim najvještijim majstorima nogometne igre, koje je zvao, opisivao i smatrao umjetnicima. Osobno je poznavao gotovo sve mitske igrače u povijesti nogometa: Meazzu, Orssija, Puškaša, Kubalu, Di Stefana, Pelea, Eusebija, Maradonu… Neke od njih je nazivao prijateljima.  O domaćim mitskim imenima: Štefu Bobeku, Čiku Čajkovskom, Bajdi Vukasu, Branku Zebecu, Mariški Wolfeu, Draži Jerkoviću, Cici Kranjčaru, Ćiri Blaževiću… Da ne govorimo, s njima je rastao, sjeća se njihovih ne prvih utakmica nego i treninga. Ćiro mu je bio vjenčani kum, a upoznali su se kad je Ćiro imao devet, a Amiguš petnaest godina. Ćiro je za vrijeme ljeta dolazio kod sestre na Trnje, ostajao bi po dva-tri mjeseca. Obećao je da će mu kad se bude ženio biti kum. Tako je i bilo. Proputovao je svijet i vidio je najpoznatije stadione. „Amigo su ga prozvali jer je ljubitelj latinoameričkog nogometa. Kod njega ta španjolska riječ vozi u dva smjera, jer i gospon Amigo sugovornike oslovljava s amigo. Tu riječ zna i puregerski pretvoriti u amiguš i oslovljavati sa ”slušajte amiguš“ ili „dobri moj amiguš” posebno ako ste kajkavac.“, napisao sam u priči „Gospon Amigo“. A priča počinje zrakoplovnom nesrećom na aerodromu u Rimu. Gospon Amigo je poslije Rima preživio i pad zrakoplova u Salvadoru kad se vraćao sa svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine. Baš zahvaljujući poznavanju argentinskog nogometa počeo je pisati za „Sportske novosti“ i početkom šezdesetih prošlog stoljeća u toj redakciji je ostao sve do umirovljenja 1993. Bio je dopisnik i španjolske „Bole“.

Spot od riječi

A gospon Amigo nije postao samo veliki novinar nego se i sam pretvorio u jedan od simbola nogometa. Zaštitnih znakova. O čemu posebno svjedoči mural akademskog slikara Damira Sobote na Ravnicama gdje je sa suprugom Zdenkom stanovao posljednjih godina svoga života. Pa, ipak, dok smo surađivali nekako kao da nisam bio svjestan s kakvim sam autorom, ne samo novinarskim, radio. Poslije svega tu isključivost kako je nazivao pisanje za portal „Tjedno“ smatram posebnim profesionalnim bogatstvom. Od dvije i jedanaeste kad smo osnovani, zaista smo imali vrhunske  kolumniste: pokojne Jasnu Babić i Srećka Jurdanu, Sašu Radovića i Mladena Pavkovića, vrsnog političkog analitičara Vjekoslava Krsnika, odličnog komentatora Zorana Milanovića, najvećeg kritičara klasične i jazz glazbe izuzetno profinjenog znanjem i stilom Igora Korugu, duhovitog Zvonimira Hodaka, ali Lovro, kako su Amiga još zvali u Zagrebu je fakat ono nekaj što će se najbolje uklopiti u korice knjige. Dok čitam njegove kolumne pisane za naš portal „Tjedno“ čujem ga kako govori onako purgerski uočljivo kako je i pisao. Uoči i poslije objava njegovih priloga znali smo se čuti. Nije to bila ona redovita komunikacija urednika i suradnika, nego više dva bliska čovjeka, jednog znatno mlađeg i drugoga gospodina u zlatnim godinama. Ne sjećam se da smo ikada imali neki nesporazum ili raspravu, a takvih ljudi, posebice novinara u mome životu nije mnogo. Koliko neki uvijek nešto gunđaju i imaju primjedbu, gospon Amigo nije imao nikada. Njemu nikada ništa nije smetalo. Za mene je u nogometu bio i ostao i veliki autoritet, nedostižni ekspert glede najvažnije sporedne stvari na svijetu, svetoga nogometa, kako je to Amigo imenovao.

Uz veliko znanje ono što smo mi njegovi obožavatelji posebno cijenili bio je njegov, ali baš samo njegov stil pisanja. E kako je pisao to je posebna priča. Vršnjak proze u trapericama na nogometnim stranicama. U vrijeme kada je sleng bio nešto nezamislivo u medijskom prostoru, on je pisao onako kako bi nogometni kibic, sa znanjem trenera ili trgovca nogometašima, govorio na tribinama ili blizu stadiona. Rečenice su mu često bile jedna riječ.

„Gol. Gol! Gol! U devedesetoj! Impresivno. Za fajtere…“ „Dok to čitate kao da ste iza gola vidite kako se trese mreža, u vas ulazi ushit kao da ste na utakmici.“, napisao sam u priči o njemu.  A ta samo jedna riječ u njegovu misaonom procesu  bila je više kadar, slika, negoli pojam. Pisao je kao da režira spot od riječi. Nije to samo onomatopeja s prizvukom starih radijskih prijenosa, nego nekada nivo semantički: „Igra gaučosa nije bila „tango argentino“. Znao je dosegnuti i do prizvuku haiku poezije: „Banzai! Japan ide dalje…!“

Imao je i rečeničnih nizanki, nije mu prosto proširena rečenica bila nepoznata i mrska. Jednostavno je bio veliki autor, široka vokabulara i interpunkcije, te kao svaki pravi pisac imao je svoj jezik sastavljen od vlastite poezije i logike.

Često je citirao Ferdu Vedriša tajnika predonajratnog HAŠK-a koji je rekao: ”Moraš imati sreću da budeš svjedokom vremena.” Kad se čitaju njegove kolumne hrvatsko nogometno čudo nije ništa čudno nego logičan slijed, prikaz urođenog nogometnog talenta u jednom malom narodu, od dospijeća nogometne lopte u Županju, pa do današnjih dana.

Radio sam s mnogim poznatim novinarima, a kao posebnu sreću izdvajam suradnju s tako velikim autorom posebice u vrijeme srebra 2018. iz Rusije. I Amiguš je toga ljeta premda stariji od osam banki bio kao momak u najboljim godinama. Pratio je i prokomentirao sve utakmice, ali baš sve, a posebno se radovao uspjehu vatrenih i našemu prvome finalu Mundijala, te neviđenoj radosti zbog čega ćemo se još dugo radovati sjećajući se kako smo se radovali na dočeku vatrenih.

I sad kad čitam njegove kolumne „Osamdeset godina s nogometom“ moram napisati remek-djelo. Nešto potpuno drugačije od „Sto godina samoće“ Gabriela Markesa, a nekako opet tako veliko.

Ponosan sam na to veliko otvaranje naše izdavačke, knjižarske prakse. T