Kako i s kim provesti reforme?
Napisao: Ivan Raos
Zapravo moguće je provesti ozbiljene reforme u Hrvatskoj, ali za primjetniji takav iskorak Vlada RH trebala bi angažirati zaista vrsne hrvatske stručnjake, koji će strukovnim vještinama i znanjima sukladno potrebama ovodobne Hrvatske pripremiti sadržajan prijedlog projekta (koncept), a ne politika (službenici) iz pojednog ministarstva, zaključci su sudionika održanog okruglog stola (8. srpnja 2014.) u Novinarskom domu u Zagrebu, kojeg su organizirali magazin Banka i Hrvatska udruga banaka na temu „Jesu li reforme ipak moguće?“.
MRTVAC KOJEG TREBA OŽIVJETI
Uvodna izlaganja održali su Velimir Šonje iz Arhivanalitike i profesor Ivan Koprić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, a potom su sudjelovali u raspravi s ministrom uprave Arsenom Baukom i Martinom Dalić, bivšom ministricom financija i saborskom zastupnicom HDZ-a.
„O reformama se govori kao o mrtvacu kojeg treba oživjeti“, kazao je Velimir Šonje, koji je na početku dao definiciju reformi kao promjena koje se očituju aktiviranjem ekonomskih resursa zbog postizanja veće efektivnosti i efikasnosti. Ujedno je podsjetio na osam preporuka za reforme koje je Hrvatska dobila od Europske komisije, od reforme tržišta rada do kontrole javnih financija – zaključio je Šonje i pri tomu istakao da je Hrvatska već sad istovjetna Grčkoj u smislu izostanka strukturnih reformi.
Sudionici su se složili da se u Hrvatskoj moraju odrediti što bi trebali biti ciljevi reformi, i kako bi ti ciljevi trebali biti međusobno komplementarni i usklađeni među provoditeljima tih reformi. Tako bi se došlo do održivog sustava javne uprave koji bi bio na usluzi građanima.
Ministar uprave Arsen Bauk priznao je u svom nastupu kako su reformski napori u Vladi usklađeni na razini ministara, a da je nužno popraviti suradnju između ministarstava kako bi se ti ciljevi proveli. Bauk je najavio i nastavak reforme sustava javne uprave u sljedećih godinu i pol mandata, kroz proširenje usluge e-građani, reformu službeničkog sustava i njegovo stavljanje pod Zakon o radu i, novi sustav nagrađivanja za koji bi trebalo biti i novca u proračunu.
IDEOLOŠKA PITANJA
Martina Dalić upozorila je na to da u Hrvatskoj nema previše trenutaka za postizanje konsenzusa oko nužnih reformi, već se one moraju provoditi, ali kako se boji da ni u glavnim političkim strankama nije riješeno osnovno ideološko pitanje o tomu jesmo li izašli iz socijalizma.
Tako je profesor Petak naglasio kako reforma sustava javne uprave ne će imati smisla bez koordinacije s reformama u sustavu lokalne samouprave i ostalim sektorima, poput gospodarstva.
Posebno je naglasio kako je Hrvatska unatoč inicijalnom ne razumijevanju javnosti uvela postupak procjene učinaka propisa, jedan od ključnih alata za provedbu bilo kakve odluke, politike i reforme. Petak je podsjetio i na klasični politološki nalaz da reformističke vlade najčešće ne dobivaju sljedeće izbore, što je značajan faktor u nevoljkosti vlada i političkih elita za provođenjem reformi. Dugoročno, Hrvatskoj je nasušno potreban održivi sustav javne uprave, bez kojeg se državi ne piše dobro.
REFORME NISU REZOVI
Koprić je dodao i kako je svaka reforma ideološko i tehničko pitanje, jer trebaju biti jasne vrjednote kojima se vodimo u kreiranju ciljeva koje želimo postići.
Naglasio je neke od nedostataka koji priječe reforme javne uprave, a među njima je govorio i o tomu da u Hrvatskoj nema adekvatnog obrazovanja ni sistematizacije radnih mjesta za javnu upravu. Podsjetio je na to kako se razgovori o reformi prečesto svode na priče o rezovima, što treba minimizirati ako želimo doći do održivih rješenja.
Profesori Zdravko Petak s Fakulteta političkih znanosti i Ivan Koprić s Pravnog fakulteta rekli su kako smo zadnjih desetak godina svjedočili nizu manjih reformskih poteza koji su poboljšali stanje u javnoj upravi, ali su se složili i s ostalim sudionicima rasprave da je državi nužan ozbiljan reformski zamah u cijelom nizu polja unutar javne uprave, ali i puno šire od toga. dokazivati. Iako je na okruglom stolu zaključeno kako je u Hrvatskoj moguće provesti reforme, ipak unatoč preduvjetima ostaje otvoreno pitanje: Jesu li zasad reforme uopće moguće?
DUŽNOSNICI ODBIJAJU REFORME
Hrvatski se političari zalažu za reforme ali ih zaista i izbjegavaju, jer ih ne mogu provesti. Iako za provedbu reformi u Hrvatskoj postoji zaista potreba međutim u praksi reforme se očito naveliko izbjegavaju, jer baš ovakvo stanje kakvo je odgovara političkoj vrhuški, pa ih zato očito i nema (jer kad bi ih bilo baš nitko od nadležnih u Državi ne bi ni želio i provesti). Poglavito kad je u pitanju kompetitivno mišljenje struke o tom problemu ono se u što većem luku zaobilazi. Ipak je li moguće provesti reforme u ovom trenutku u Hrvatskoj, kako i, s kim?, sve su to pitanja koja traže razumljive i stučne odgovore, a to su baš prava pitanja, pa čak i opravdana. Stoga jer iako postoje vrsne osobe sa strukovnom kompeticijom koji čak i nastoje baš na tom području štogod reći i učiniti, ali se s razine dužnosnika baš svi prijedlozi odbijaju (jer se ne dopuštaju nikakve reformske promjene u Hrvatskoj). „Čim se pokuša prijeći s riječi na djela, retoričko oduševljenje reformama nestaje. Na primjer, nakon brojnih izjava kojima se zalagao i pozivao na reforme, predsjednik Josipović je, govoreći nedavno o outsourcingu, istaknuo da “…outsourcing nije pravi put jer s jedne strane smanjuje troškove, ali s druge strane većem broju zaposlenika smanjuje prava iz radnog odnosa koja bi svatko trebao imati.” Ipak ne dosoljednost predsjednika Vlade Milanovića u pitanjima reforme radnog zakonodavstva zapravo je već legendarna, i ne treba je i posebno dokazivati. Jer zbrku izazivaju izjave kažimo političara, stoga jer se baš takvim izjavama u najvećoj mjeri oblikuju svekolika stojišta javnosti.
Moguće i zato jer su sumnjičavost i odbijanje promjena svepostojani pa i pokazljivi u hrvatskom društvu. Makar se tu i tamo pojavljuju koje kakvi zaključci kojima se donekle ukazuje kako „ svi govore o reformama, a nitko ne zna što je to.“ Stoga jer političari potiho zaključuju kako hrvatski narod nije spreman na promjene, a pri tomu ne opažaju da su upravo oni baš ti koji svojim ne dosljednim i promjenljivim (i prevrtljvim) potezima oblikuju stojišta nacije.
