IZDVOJENO

JE LI TUĐMAN ZATVORSKU KAZNU PROVODIO U VILI S BAZENOM U ŠPANJOLSKOJ? TKO JE UBIO BRUNU BUŠIĆA? 2. DIO

28. rujna, 2025.

Po nekim pričama Franjo Tuđman ne samo da nikada nije prestao surađivati s Kosom nego kad je bio osuđivan nakon Hrvatskog proljeća i 1981. nije stvarno robovao, nego su ga u zatvor sprovodili samo na dan-dva da ga vide da je tamo i odmah potom prebacivali su ga na posebne lokacije, a jedna od tih lokacija bila je državna vila s bazenom i teniskim terenom na moru u Španjolskoj. I tamo je Tuđman igrao tenis dok se mislilo da je u zatvoru. Bivša Jugoslavija je u državnom vlasništvu posjedovala u Španjolskoj na moru i u njoj su boravili oni koje se pripremalo za specijalne zadatke

Napisao: Dražen Stjepandić

„Nakon što je izgubio posao u Institutu i honorarni posao u Hrvatskom književnom listu, Bušić nije mogao naći stalno zaposlenje. U početku 1970. otputovao je u Pariz, gdje mu je posredstvom Petra Šegedina francuski književnik Pierre Emmanuele, član Akademije i predsjednik PEN-a, dodijelio dvomjesečnu stipendiju. Upisao je postdiplomski Studij Europske zajednice – Zajedničko tržište na Sorboni.

Kad mu je prestala stipendija, pred kraj 1970. Vlatko Pavletić mu je poručio da Matica hrvatska pokreće tjednik u kojem bi mogao honorarno surađivati. Vratio se u Zagreb 9. 4. 1971.“, citiramo feljton o Bruni Bušiću iz Jutarnjeg lista, koji je po knjizi Anđelka Mijatovića „Bruno Bušić“ (Školska knjiga, Zagreb, 2010.) priredio Željko Ivanjek.

Gatala mu bugarska gatara

To je bio prvi boravak Brine Bušića u Parizu. U Gradu svjetlosti boravio je i u lipnju 1976., kada se družio sa svojim bratićem Zvonkom i njegovom Jullien Bušić. Zvonko je to vrijeme opisao u knjizi „Zdravo oko“, ista je pod nazivom “All Visible Things” dostupna je na Amazonu, a iz te knjige odbrane ulomke objavljivao je portal Dijaspora.hr, odakle prenosimo slijedeće: „Razgovarali smo o našoj sudbini, o skitničkom životu, našoj borbi, rodnom kraju, suborcima kojih više nema. A onda mi u jednom trenutku kaže: “A ima još nešto, bio sam danas kod one poznate Bugarke što proriče sudbinu. Pitao sam je kada će umrijeti Tito”. Malo sam se iznenadio jer sam znao da Bruno nije sklon takvim stvarima, bio je idealist čvrsta karaktera, gotovo je fatalistički vjerovao u sudbinu, trivijalnosti je prezirao, a praznovjerje bilo koje vrste bilo mu je strano. Mora da ga je progonila neka slutnja. Ispriča mi što mu je rekla bugarska gatara: „Vidim uskoro pogreb, dok lišće zeleni, ni pet godina neće proći, bit će na njemu uglednici iz cijeloga svijeta i brojne krunjene glave među njima.“ Zatim ga je, veli mi Bruno, Bugarka iznenada priupitala je li on možda Hrvat? Kada joj je odgovorio da jest, ona je dodala: „Ali prije tog pogreba dok lišće zeleni, vidim pogreb ovdje u Parizu u vrijeme kad lišće opada. Na taj pogreb doći će brojni Hrvati jer će se raditi o smrti nekog znamenitog Hrvata“. Premda ne vjerujem u proricanja bilo koje vrste, uostalom ljudski život i vrijedi živjeti upravo zato što je nepredvidljiv, kosnulo me to što mi je te večeri rekao Bruno. Taj Hrvat koji će biti pokopan u Parizu nije mogao biti nitko drugi nego sâm Bruno.“

Od ukupno 73 likvidacije i pet nestalih političkih emigranata u inozemstvu najviše je atentata i pokušaja atentata počinjeno na teritoriju Savezne Republike ili Zapadne Njemačke kako se to u ono vrijeme zvalo. Najmanje na teritoriju Velike Britanije jer ta država je oštro sankcionirala takve operacije unutar svojih granica, ako bi kileri bili uhvaćeni ili registrirani ne bi prolazili dobro što je pokazao slučaj Vinka Sindičića u Škotskoj. U Njemačkoj je bilo dovoljno nakon zločina samo dokopati se nekog jugoslavenskog diplomatskog predstavništva i počinitelji bi bili zaštićeni. A kako je Bruno Bušić imao politički azil u Velikoj Britaniji Udbin plan je bio nekako ga navući u Europu. Taj zadatak dobio je Vinko Sindičić, koji je na suđenju u Zagrebu 1999. i 2000. izjavio da je Brunu Bušića upoznao još 1969. Ipak, kako to nije bilo dovoljno Udba je pripremila posebno pismo za stjecanje povjerenja i to je pismo Sindičić u Londonu trebao predati Bruni Bušiću. Pismo je napisao Franjo Tuđman i to je Sindičić izjavio u kameru prilikom razgovora s Milomirom Marićem za „Goli život“. Iz toga se da zaključiti kako je Franjo Tuđman surađivao s Udbom u pripremi atentata i lako moguće u još nekim operacijama.

U feljtonu „Svjedoci epoha“ napisanom iz pera moje malenkosti i objavljivanom na ovome istome portalu Tjedno pokojni Josip Boljkovac je izjavio da je Ankica Tuđman bila major KOS-a, a da im je vjenčani kum bio prvi načelnik KOS-a, prethodno zamjenik Aleksandra Rankovića u OZNI,  narodni heroj general Jefto Šašić. Takav čovjek je dobro pazio kome će svjedočiti na vjenčanju. Spomenuti najpoznatiji beogradski novinar Milomir Marić je pričajući o druženjima s Kočom Popovićem tvrdi da je komadant prve proleterske za Tuđmana rekao: „Onaj cinkaroš iz Gošnjakova kabineta“.

Franjo Tuđman je iz partizana izašao kao obavještajni oficir i bio je dobro upoznat s obavještajnim strukturama bivše Jugoslavije, samo je pitanje što se događalo kada je postao osuđivani politički protivnik Titovog režima. Nekada je bio ne samo predsjednik nego i strastveni navijač Partizana, tvrdio je to Stjepan Bobek, a po kazivanjima brojnih svjedoka po povratku iz Beograda u Zagreb Tuđman je postao navijač Dinama, a što je bilo s Kosom? Za većinu krvavih operacija u inozemstvu se govori udbaške likvidacije, a i Kos je često sudjelovao i davao logističku podršku u tim atentatima.

U koliziji sa službenom propagandom

Po riječima u ta pitanja dobro upućenoga pokojnog Miroslava Lazanskog također u razgovoru s Milomirom Marićem Tuđmana je osobno 1981. ispitivao Josip Perković. Lukavi udbaš Perković nije bio neljubazan u saslušanjima Tuđmana što je kasnije potvrdio stav prvog hrvatskog predsjednika prema svome istražitelju kada je došao na vlast. Primjerice policijski inspektor koji je u Bombaškom procesu šamarao Tita u istoj toj Petrinjskoj ulici kada su partizani ušli u Zagreb ’45. bio je odmah bačen kroz prozor s drugog kata poznate policijske zgrade.

Po nekim drugim pričama Franjo Tuđman ne samo da nikada nije prestao surađivati s Kosom nego kad je bio osuđivan nakon Hrvatskog proljeća i 1981.  nije stvarno robovao, nego su ga u zatvor sprovodili samo na dan-dva da ga vide da je tamo i odmah potom prebacivali su ga na posebne lokacije, a jedna od tih lokacija bila je državna vila s bazenom i teniskim terenom u Španjolskoj. I tamo je Tuđman igrao tenis dok se mislilo da je u zatvoru. Bivša Jugoslavija je u državnom vlasništvu posjedovala u Španjolskoj na moru vilu i u njoj su boravili oni koje se pripremalo za specijalne zadatke. „1972. je osuđen na dvije godine zatvora zbog “nacionalizma“, s obzirom na to da je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije; s odsluženja kazne bio je pušten nakon 9 mjeseci.“, piše na hrvatskoj Wikipediji. Drugi puta kada je nakon intervjua televiziji iz Švedske 1981. dao intervju osuđen je na tri godine zatvora, pa opet citiramo Wikipediju: „ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.“

Prema tome i iz opće poznatih biografskih crta da se naslutiti da prema njemu nisu bili strogi kao prema drugim političkim zatvorenicima. Bruno Bušić je svoju dvogodišnju zatvorsku kaznu izdržao u cijelosti u Staroj Gradiški. Josip Perković kad je isljeđivao Tuđmana možda nije samo bio lukavi i pronicljivi udbaš, pripravan za nešto što bi možda moglo jednom biti, nego Titovu generalu zapravo nije smio ništa i ono što je radio bio je dio procedure u tajnoj operaciji.

Bože Vukušić, jedan od ovlaštenih za čitanje i tumačenje udbinih dosjea, kao djelatnik SZUP-a imao je zadatak proučavati komunističku dokumentaciju nekoliko godina, kako je sam napisao na revers ih je uz potpis preuzimao i vraćao u arhive gdje su ispratili bivšu i dočekali novu državu, u feljtonu o Bruni Bušiću objavljenom na portalu Dnevno potvrdio je da se Tuđman sastao s Brunom u Španjolskoj.

„Nakon odlaska u izbjeglištvo Bruno Bušić ostao je u kontaktu s dr. Franjom Tuđmanom, svojim svojevrsnim mentorom. Potajice su izmjenjivali poruke, a onda ga je Tuđman u konspiraciji posjetio te se sastao se još s nizom hrvatskih emigranata u Europi u cilju usklađivanja političko-osloboditeljske djelatnosti domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Budući hrvatski predsjednik na prvom je ilegalnom putovanju u inozemstvo u kolovozu 1977. obišao Njemačku, a potom posjetio i Švedsku, u kojoj se navodno susreo i s jednim od vođa Liberalno-konzervativne stranke Carlom Bildtom, aktualnim švedskim ministrom vanjskih poslova. Prilikom drugog putovanja iduće godine, također u kolovozu, Tuđman je osim Njemačke posjetio i Španjolsku, gdje se sastao s urednikom Hrvatske revije Vinkom Nikolićem i bivšim domobranskim pukovnikom Ivanom Babićem.“

Kako je to Tuđman konspirativno putovao u inozemstvo i vraćao se bez posljedica nakon susreta s operativno pokrivenim emigrantima iz „neprijateljske emigracije“, kako se to tada nazivalo javno i tajno Bože Vukušić se u svome obilnom feljtonu nije zapitao niti nam je to objasnio, no zato je Dobroslav Paraga bio mnogo direktniji u članku „Tuđman i Udba po drugi put pokopali Brunu Bušića“, kada su Brunini posmrtni ostaci preneseni u Hrvatsku i 16. listopada 1999. pokopani u Aleji branitelja na Mirogoju između ostalog je napisao: “Kada je Bušić odveden u istražni zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, Tuđman nije htio maknuti malim prstom za njegovo oslobađanje, jer je bio apsolutno uz Tita i Partiju, ali ne stidi se danas izmišljati kako je ne samo primio Bušića u Institut već mu je povjeravao najdelikatnije zadaće. Drugi ljudi iz Instituta, koje je Tuđman kasnije izbacio, posjećivali su Bušićeve istražitelje i nosili mu knjige i druge sitnice, te se zauzimali za njegovo oslobađanje. Ljerka Mintas Hodak spomenula je sastanke Tuđmana i Bušića u inozemstvu između 1976. godine i 1978. godine, što izgleda nova nevjerojatna konstrukcija, jer je Bruno Bušić bio u stopu praćen od jugoslavenske Udbe (svaki susret između Bušića i domovinskih Hrvata plaćao se je dugogodišnjim tamnovanjem u Staroj Gradiški, Lepoglavi, Golom otoku itd), a Tuđman se je izdavao za vodećeg hrvatskog disidenta titoista, kojeg tobože u to vrijeme neprekidno nadzire Udba, ali ga čuva osobno Josip Broz Tito. Dakle, otpada svaka mogućnost, osim u režiji jugoslavenske Udbe, tajnih sastanaka između Tuđmana i Bušića, a odgovor tko je za koga radio, u slučaju da su ti sastanci održani, jasan je onda kao podnevno sunce. Ne smije se dakle isključiti niti Tuđmanova osobna upletenost u tragičan završetak Brune Bušića, ukoliko je istinito nadgrobno slovo Mintas-Hodak“, zaključuje na službenom portalu HSP-a nekadašnji predsjednik te stranke.

Bruno je imao djevojku Nathalie

„Bušić je bio u Londonu 31. 3. 1978. Arapoviću je pisao 19. 4. u vezi sa studijom o iseljavanju Hrvata i useljavanju u hrvatske zemlje, na kojoj je radio. Budući da su im se pisma mimoišla, Arapoviću je pisao i 20. 4. Taj put mu je javio kako mu je zagrebačka veza uputila tri pisma s viješću da su mu ubojice na tragu “i da je Herljević naredio da me se svakako mora smaknuti i da za to nije važna nikakva cijena, novčana ni politička.“

I u feljtonu o Bruni Bušiću po knjizi Anđelka Mijatovića piše o boravku Brune Bušića u Španjolskoj u godini kada ga je zadesila tragična smrt: „U kolovozu 1978. Bušić je boravio u Španjolskoj. S djevojkom Nathalie Adnet doputovao je u Barcelonu i posjetili su bračni par Nikolić. Potom su otputovali u Malagu, gdje su iznajmili jedan stan. Odatle su zajedno putovali u Torremolinos u goste domobranskom pukovniku Ivanu Babiću.

Tu dvadesetjednogodišnju studenticu književnosti i novinarstva Bušić je upoznao u kolovozu 1977. i u lipnju 1978. u Londonu odlučili su vjenčati se. O toj ljubavi svjedočila je i Nathalie Adnet pred francuskom policijom nakon Bušićeva ubojstva g. 1978., po njezinu e-mailu od 5. 3. 2009., zadržavajući za sebe neke spoznaje: “Za Brunu sam ostala jako vezana i privržena mu od prvog dana kad smo se upoznali. Od samoga početka upoznao me je sa svojim političkim aktivnostima, kao i sa svojom osobnom političkom prošlošću, međutim, nikada mi nije dao podatke o ljudima koje je upoznao ni o okolnostima svojega djelovanja u hrvatskom pokretu. Uvijek mi je govorio da se osjećao u velikoj opasnosti. U tom smislu on je nosio jedno oružje malog kalibra koje sam vidjela, ali koje mi nikad nije povjerio na čuvanje”“.

U također već spominjanom feljtonu „Svjedoci epoha“ još prisutnom na portalu Tjedno pokojni Josip Boljkovac je govorio kada je i gdje upoznao Tuđmana. Taj nastavak feljtona imao je naslov „Tuđman je aktivno radio za KOS“.„Tuđmana sam upoznao 1964. u kabinetu Vece Holjevca. Tu smo se jedno vrijeme sastajali Veco, Ivo Rukavina i Tuđman. Nas trojica smo došli do zaključka da s Tuđmanom treba biti oprezan. Poslije toga sastajali smo se kod Vece u stanu, kuhala nam je njegova druga supruga. Na jednom ručku i jednoj večeri s nama je bio i Bruno Bušić, kojeg smo prvo zaposlili kod Tuđmana u Institutu, a kasnije  nagovarali da ne ide van, jer se vani ne rješavaju stvari nego doma. Potpuno suprotno od Vece Holjevca, Ive Rukavine i mene Tuđman je Brunu Bušića nagovarao da ide u inozemstvo. Tako smo počeli izbjegavati Tuđmana, nismo ga svaki puta zvali na naše sastanke.“, prisjetio se pokojni Boljkovac u razgovoru s mojom malenkošću vođenom u njegovoj kući u Vukovoj Gorici.

Na nesumnjivu povezanost Franje Tuđmana i obavještajnih struktura ukazuje i podatak da se založio da se Ivanu Miškoviću osigura mirovina kad se nakon demokratskih promjena iz Beograda vratio u rodnu Istru. Tko je bio Ivan Mišković opširno opisuje Bože Vukušić: „Ivan Mišković je na poziciji šefa KOS-a ostao do sredine 1971. kad je preuzeo dužnost specijalnog savjetnika predsjednika Republike i Vrhovnog komadanta za pitanja sigurnosti. U toj ulozi je, nakon Karađorđeva, koordinirao slamanjem Hrvatskog proljeća, to jest smjenom partijskog rukovodstva u Zagrebu na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, ali i uhićenjima i procesuiranjima hrvatskih domoljuba, među njima i Franje Tuđmana i Brune Bušića. Njih dvojica su, zajedno s dr. Dragutinom Šćukancem, bili optuženi da su širili „neprijateljsku propagandu” i kontaktirali sa „Stephenom Vuglenom, agentom jedne strane službe” (Franjo Tuđman: Petrinjska 18, Naklada PIP, Zagreb – 2003.). Prema određenim izvorima, Tuđman, Bušić i Šćukanac su bili predviđeni za osude na vrlo visoke zatvorske kazne, zbog čega im je u optužnici inkriminirano djelo „špijunaže”. Ta je odluka promijenjena, navodno zahvaljujući intervenciji tadašnjeg Tuđmanovog kućnog prijatelja, književnika Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita. Tito je, prema tim izvorima, na zamolbu Krleže naložio Ivanu Miškoviću da istraži optužbe protiv Tuđmana. Nije poznato što je točno, kratko prije početka suđenja, Mišković referirao Titu na Brijunima, ali je Tito nakon toga navodno poručio novom partijskom vodstvu u Zagrebu: „Tuđmanu ne pakovati!” Presuda je izrečena 13. listopada 1972. Prvooptuženi Bruno Bušić je osuđen na dvije godine zatvora, kao i trećeoptuženi Franjo Tuđman, dok je drugooptuženi Dragutin Šćukanac dobio četiri godine zatvora.

Drugi Mišković, Milan, u međuvremenu je bio prekomadiran u Zagreb na mjesto člana predsjedništva SRH u kojem je bio zadužen za „unutrašnju politiku i državnu sigurnost”. U toj ulozi je sudjelovao u odlučivanju o likvidaciji Brune Bušića koji je, nakon puštanja iz zatvora, pobjegao u inozemstvo i postao jedan od lidera hrvatskog političkog iseljeništva. No, Milan Mišković je početkom rujna 1978., dakle nešto više od mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu, poginuo je u prometnoj nesreći na autoputu vraćavši se iz Slavonskog Broda u Zagreb. S njim u automobilu se našao i Ivica Račan, tadašnji član IK CK SKH, koji je zadobio teške ozljede glave (više u B. Vukušić: „Likvidacija Brune Bušića – opstruirana istraga i sudska farsa u Zagrebu”, “Hrvatski križni put”, Zagreb 2012.).

U međuvremenu, zapravo još 1973., zbog sukoba s Jovankom Broz, Ivan Mišković je bio detroniziran (Žarko Jokanović: „Jovanka Broz – moj život, moja istina”, „Blic”, Beograd 2013.) te je do umirovljenja obnašao počasnu dužnost predsjednika Savjeta za civilnu zaštitu SFRJ. Franjo Tuđman mu se je odužio 1993., o čemu je Mišković posvjedočio u spomenutom razgovoru u „Nacionalu”: „Kad sam se vratio iz Beograda u Prematuru, ostao sam bez mirovine, i Tuđman je za mene intervenirao preko Hrvoja Šarinića. Ne znam kako je saznao za moje probleme, ali nazvao me Šarinić i vrlo brzo mi je priznato pravo na mirovinu”.

U ovoj seriji citata pitanja i odgovori se nameću sami. Prvi hrvatski predsjednik nije bio samo prijatelj i mentor Brune Bušića kako to žele prikazati njegove pristaše, pa ne čudi što se njegovo pismo u Hrvatskoj nije javno spominjalo, a i mnogo drugoga ostalo je u magli. Moj osobni stav kad je u pitanju Franjo Tuđman tada je sve moguće.

A što je pisalo u Tuđmanovom pismu za Brunu zna Vinko Sindičić, a on je Milomiru Mariću izjavio da ga je otvorio i pročitao što u pismu piše. Nakon toga pismo nije predao, a Udbi je javio kako Brunu nije pronašao. Obučeni agenti uvijek uz laž daju i neku istinu.

Za Luku Sekulu iz Drniša nastanjena u Švedskoj  Vinko Sindičić je rekao kako mu je rastom do ramena. Recimo da se to ne može slagati. Toga Luku Sekulu je proglasio ubojicom Brune Bušića. Svjedoci su nakon atentata 16. kolovoza 1978. vidjeli kako bježe jedan visoki i jedan niski gotovo kepec. Neki operativci SDS-a tijekom dva suđenja u Zagrebu su se prisjećali  kada su prvi put sreli Vinka Sindičića. Jedan ga je opisao kao čovjeka nižeg rasta, s kukastim nosom, pa ako je njemu Luka Sekula do ramena onda je Sekulin pomagač ili direktni egzekutor još viši od Sindičića.

Niži čovjek i mraku je manje vidljiv, logičnije je da je taj čekao u mračnom hodniku, ako ga je uopće čekao u hodniku, po nekim verzijama kad se Bruno pojavio pred ulaznim vratima ubojica mu je dotrčao s leđa. Tjednik 24 express se pozvao na rekonstrukciju suca Damira Kosa sa suđenja Vinku Sindičiću 2000. u Zagrebu:

„Iz skice s mjesta zločina proizlazi da je otvorio ulazna dvorišna vrata i, uputivši se prema hodniku, prošao put od desetak metara. Imajući u vidu udaljenost između ulaza u dvorište i mjesta ispaljenja projektila, brzinu kretanja i to što prije pucnjave nitko od stanara nije čuo sumnjive zvukove, sudac Kos isključuje mogućnost da je netko Bušića pratio i za njim trčao. Naime, Bušić je mogao zvati u pomoć ili pokušati pobjeći uza stepenice, a to se nije dogodilo.

Prvi projektil ubojica je ispalio s udaljenosti od 10 cm dok je bio iza leđa Brune Bušića, kojega je prije toga nasilno pritisnuo prema podrumskim vratima. To znači da je iskoristio zaklonjenost od pogleda kad su ušli 80 cm u dubinu hodnika. No metak je promašio; Bušiću je samo probio kragnu na kaputu i izazvao oštećenje na vratima. Nakon toga njih su se dvojica počela hrvati, okrenuti licem prema licu, a ubojica je nastavio pucati. I drugi projektil promašuje te iznova oštećuje vrata, a treći pogađa Bušića u desnu sljepoočnicu dok je bio u pognutom položaju. Unatoč ozljedi Bušić ne gubi svijest (liječnik vještak opisao je da ta ozljeda ne mora izazvati gubitak svijesti), on i ubojica u hrvanju prelaze put od 1,7 do 1,8 m (oko tri koraka), nakon čega ubojica ispaljuje još dva projektila: jedan pogađa Bušića u prsa i izaziva smrtne ozljede, a drugi promašuje i zabija se u tlo. Bušić pada i tijelom prekriva obje čahure.

Takva rekonstrukcija događaja, smatra Damir Kos, upućuje na zaključak da je Bruno Bušić ubojicu dobro poznavao te da ga je vodio sa sobom u stan u kojem je boravio. To objašnjava zašto nije bježao ili dozivao pomoć.“

Nisam pronašao podatak da je Luka Sekula osobno poznavao Brunu Bušića. Drugo ako je prvi metak Bruni prošao kroz kragnu kaputa u kojem položaju je trebala biti ruka kada puca iz pištolja s prigušivačem? Ako su se hrvali okrenuti licem u lice ubojica bi trebao biti visok kao pokojni Bruno. Luka Sekula ni to nije.

Ubojica je bio onaj drugi po svjedocima znatno viši čovjek. T