Festival nevidljivog filma u kinu Tuškanac
Priredio:Ivan Raos
U četvrtak, 5. prosinca, u kinu Tuškanac završen je ovogodišnji programa Festivala nevidljivog filma s filmskom atrakcijom iz nijemog razdoblja japanske kinematografije, filmom Priča o plutajućim travkama iz 1934. u režiji ondašnjeg mladog filmaša Yasujira Ozua, a u izvedbi japanskog benshija Ichira Kataoke s glazbenicima zagrebačke eksperimentalne, multimedijalne scene.
Yasujiro Ozu, jedan od najomiljenijih redatelja japanskog filma, snažno je utjecao na dvoje filmaša u ovogodišnjem festivalskom programu, Claire Denis i Jeana-Claudea Rousseaua. Svoja 54 filma snimao je od 1920-ih do 1960-ih u studiju kompanije Shochiku, razvijajući podžanr suvremenog filma gendai-geki o nižem srednjem sloju shoshimin-geki i obiteljske drame homu-drama. Njegova minimalistička poetika i dramaturgija elipsa ispušta dramatske momente, međukadrovi vremena fiksiraju prostore nakon odlaska ljudi, njegova statična kamera promatra s distancom iz blagog donjeg rakursa, a njegova je mizanscena precizno koreografirana u odsječcima kruga. Svoj stil imenovao je niskom oktavom.
Prije dugometražnog filma, prikazan je kratki film Saudade francuskog filmskog umjetnika nadahutog Ozuovim stilom Jeana-Claudea Rousseaua, koji je 1970-ih francuskim filmašima i filmofilima otkrio Ozuove filmove.
KADROVI JASTUKA
Vlak s glumačkom trupom Ichikawe Kihachija dolazi na željezničku stanicu malog grada. Kihachi se nakon četiri godine vraća u mjesto koje za njega ima posebno emotivno značenje. Njegova djevojka, glavna glumica Otaka vrlo brzo otkriva da je prije mnogo godina Kihachi bio u ljubavnoj vezi s vlasnicom kavane Otsune s kojom ima sina Shinkichija i da je razlog njegova dolaska želja da provede neko vrijeme sa sinom. Shinkichi vjeruje da je njegov otac umro i da mu je Kihachi ujak te s njim rado odlazi na pecanje. Ljubomorna Otaka podmićuje mladu glumicu Otoki da zavede Shinkichija. Otoki pristane, ali se zaljubi u Shinkichija, kao i on u nju. Ljubavna spletka izazove Kihachijevu agresivnost. Kišni dani i premalo publike dovode trupu do bankrota. Kihachi prodaje rekvizitu kako bi platio glumce i boravi u Otsuninoj kavani. Dolazak Shinkacija i Otoki dramski je vrhunac filma. Shinkichi izjavljuje da ne želi imati oca. Kihachi raspušta glumačku trupu i moli Otsune da se brine za njihovog sina i mladu Otoki. Čekajući vlak, na željezničkoj stanici susreće Otaku. Zajedno odlaze u novi početak.
Film se odvija u rurarnom krajoliku, gradiću koji je tipičan za putujuću trupu, ali neočekivan za Ozua poznatog kao redatelja gradskih filmova i tokijskog krajolika.
Vizualna ikonografija uključuje mirne ulice, krajolike planinskog okoliša, bijednu kavanu, oronulo kazalište i starinsku predstavu, a u Ozuovim poznatim prijelaznim kadrovima, koji se imenuju “kadrovi jastuka”, ikonografiju japanskog šinotizma i budizma, kao slike mrtve prirode. To je niz slika sa simbolima sreće koji se pojavljuju u prizorima krajolika kao komentari ili najavljivači zbivanja, poput kamidane – znaka dobre sreće, pa različitih svjetiljki i papirića s dobrim željama ili budističke darume.
Plutajuće travke koje besciljno plove rijekom života, česta je metafora japanskog pjesništva, a Ozu je povezuje sa sudbinom putujućih glumaca, kao i nomadskom sudbinom svog omiljenog lika Kihachija. Niz filmova o Kihachiju, Ozu naziva Kihachi-mono, a za taj je karakter govorio da je tipičan shitamachi, stanovnik starog, donjeg grada, kao i njegov otac. Priča o plutajućim travkama bila je jedan od Ozuovih najgledanijih filmova, a 1959. je najpravio remake u boji s radnjom na otoku, pod naslovom Plutajuće travke.
“Što mislim kada kažem karakter? Jednom riječju, ljudskost. Ako se ne prenese ljudskost, rad je bezvrijedan. To je smisao svake umjetnosti. U filmu, osjećaji bez ljudskosti znače manjak, defekt. Izražavanje emocija često priječi izražavanje ljudskosti. Redateljski je posao znati nadzirati emocije i tim nadzorom izraziti ljudskost.” Yasujiro Ozu
TRAVKE KAO GLUMCI
Dvadesetih i ranih tridesetih godina 20. stoljeća japanska publika često nije išla u kino samo pogledati domaći ili strani film, nego i uživati u uzbudljivom umijeću benshija. Katsudo benshi (katsuben) ili jednostavno benshi bili su zvijezde koje su nerijetko primale golemu plaću za svoju majstorsku uporabu glasa, kako u svrhu suptilnih učinaka tako i u dramatičnim vatrometima emocija. Benshiji su pratili projekcije silno izražajnim izvedbama koje su sadržavale prepričavanje kako priče tako i dijaloga među likovima, često unoseći vlastite silovite preokrete i interpretacije u radnju koja se odvijala na ekranu. Pretpostavka da će benshi biti prisutan na projekciji kao pripovjedač značajno je utjecala na zlatno doba nijemoga filmskog stila u Japanu. Zahvaljujući njihovoj golemoj popularnosti, benshiji su bili moćne figure u ranom razdoblju filmske industrije, djelomice odgovorni za to što je uvođenje zvučnoga filma odgođeno za nekoliko godina. Na olakšanje sve autoritarnije vlade tridesetih, koja nije bila zadovoljna sposobnošću benshija da utječu na interpretaciju filmskoga teksta i potencijalno se suprotstave cenzuri, od više stotina tisuća aktivnijih benshija tridesetih godina većina je brzo iščezla nastupom zvučnoga filma. Međutim, čak i nakon rata, manji broj benshija nastavili su nastupati uz projekcije nijemih filmova i obučavati pripravnike. Među njima je bio i benshi po imenu Shunsui Matsuda, osnivač jednog od najvećih arhiva nijemoga filma, Matsuda Film Productions, 1952. godine. Matsudini učenici jedini su aktivni benshiji, uključujući i možda najpoznatiju benshi, Midori Sawato, čiji je učenik bio Ichiro Kataoka.
Ichiro Kataoka diplomirao je na Umjetničkom koledžu Sveučilišta Nihon 2002. godine započeo je obuku kod slavne japanske benshi veteranke Midori Sawato. Najpoznatiji benshi svoje generacije, zvijezda u usponu, kao i međunarodno najaktivniji benshi, izvođač širokog repertoara stilova, Ichiro Kataoka poznat je po tome što ne nastupa samo s tradicionalnom glazbenom pratnjom, malom skupinom probranih japanskih instrumenata, nego je otvoren i za rad s eksperimentalnom ili elektronskom glazbom. Glumio je benshija u više filmova, a daje i glas animiranim filmovima i video-igrama.
ZAGREB, RIJEKA I LJUBLJANA
Program se realizirao u sklopu sedmog izdanja Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma pod naslovom SLIKA KAPITAL. Odvijao se od 25. studenoga do 5. prosinca u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 26. studenoga do 1. prosinca u Art-kinu Croatia u Rijeci, a u Slovenskoj kinoteci u Ljubljani bit će 9. siječnja.
Program se odvija u okviru međunarodnog projekta TIMeSCAPES: Slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu. Partneri projekta: BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Beč), Teorija koja hoda (Beograd), Akademija dramske umjetnosti (Zagreb). i Film-protufilm (Zagreb). Projekt TIMeSCAPES je podržan od programa Culture 2007-2013.
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.