Piše: Igor Koruga
Usred brojnih zbivanja na središnjem zagrebačkom Trgu kralja Tomislava, u okviru ovogodišnjeg dvotjednog festivala Zagreb Classic, gotovo je nezapaženo prošao uistinu ozbiljan, prvi solistički koncert jedanaeste sezone pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića, koji se održao u nedjelju, 28. lipnja 2026. godine, od 20 sati u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Ondje se naime publici predstavila izvanredna japanska pijanistica Aisa Ijiri (1981) koja je na recitalima u japanskom Tokyo Opera Cityju, njujorškom Carnegie Hallu i londonskom Royal Albert Hallu senzacionalno debitirala 2010., 2017. i 2021. godine, a do danas stekla i prestižnu titulu Steinway Artista. Obrazovala se na Royal College of Music Stockholm, Guildhall School of Music & Drama i Royal College of Music London, a u Zagrebu je izvela znalački program unutar kojeg je u prvome dijelu uspjela suprostaviti (i/li sjediniti) po dva djela Frédérica Chopina (1810-1849) i Franza Liszta (1811-1886), a u drugome uspostaviti ravnotežu između stilski autonomnih uradaka Claudea Debussya (1862-1918), japanskog živućeg skladatelja Joea Hisaishija (1950) i jednog od najznačajnijih španjolskih glazbenika prve polovice dvadesetog stoljeća, Manuela de Falle (1876-1946). To je učinila izuzetno prilagodljivo, strastveno i inteligentno, bez suvišnog napora i razmetljivosti, s kontroliranom tonskom vredrinom i specifičnom emocionalnom snagom koju je (is)crpila iz vlastita tijela i sonične raznolikosti povijesnog Stančićevog instrumenta.
Dašak plavo-žutih nijansi
Stoga je već na početku, u svojoj predodžbi Chopinovog Preludija u Des-duru, op. 28, br. 15, ¨Kišna kap¨, pokazala kako jednostavne ponovljene note mogu poslužiti kao temelj dubokog emocionalnog pripovijedanja. Podjednako minuciozno bila je opisana i Chopinova Balada br. 3 u As-duru, op. 47, formalno najčvršća od četriju iz ciklusa, a k tome još i plesna, šarmantna i lirska. Na ponavljanje se naišlo i ondje, ali uvodne fraze u sve čvršćem metru i lirskom napretku u odnosu na prethodno odsvirane dionice. Ničeg komičnog i trivijalnog nije bilo niti u iznošenju središnje, usporenije teme koja je u arhivsku čitaonicu unijela dašak nokturna i gotovo opipljivih plavo-žutih (van Goghovih) zvučnih nijansi. Glazba je i nadalje rasla, kovitlala se u prepoznatljivim temama, ali bez iznenadnih, vatrenih izljeva koji su primjerice obilježili neizvedenu Chopinovu Baladu br. 2 u F-duru, op. 38, i začas izvedene Lisztove glasovirske kompozicije. U njima se radilo o švicarskoj tematici u svesku Première année: Suisse, S. 160, iz Lisztove trodijelne umjetničke evolucije Années de pèlerinage, koji je kompenzirao spontanost ranije zbirke Album d’un voyageur s novostečenom formalnom jasnoćom i staloženošću, te o post-impresionističkom remek-djelu, Koncertnoj etidi br. 1, ¨Waldesrauschen¨ (Šumsko šuštanje), S. 145, u kojem se brzim šesnaestinskim triolama oponašalo šuštanje lišća u suglasju s otvorenom lirskom melodijom srednjega raspona.
Vođen orkestralnom perspektivom
Lisztova Etida slovila je svojevremeno kao blistava tehnička studija i preteća impresionizma koji se umnogome mogao osjetiti u idućem tumačenju Debussyjevih Slika (Images) za solo klavir, iz knjige I, L. 110, u kojima je francuski skladatelj, vođen orkestralnom perspektivom iz netom završenog masivnog simfonijskog djela La Mer (More), L. 109, postigao unikatnu suptilnost u melodiji, harmoniji i ritmu. Doza pak andaluzijskog folklora bila je primjetna u de Fallinom briljantnom spoju perkusivnih flamenco idioma i francuskih inpresionističkih (harmonijskih) dvosmislenosti, Fantasía Baetica, koji je u svemu nadišao Hisaishijevu glazbu prepunu (samo) emocija iz postapokaliptičnog japanskog animiranog filma Nausicaa of the Valley of the Wind, dovršenog 1984. godine. Međutim, Ijirina dubina muziciranja učinila je i ovu izvedbu najboljom mogućom, ili barem približnom onoj savršenoj, u dodatku, odnosnoj na Chopinov kvintesencijalni Nokturno u b-molu, op. 9, br. 1, s izrazitom, čeznutljivom glavnom temom, prepoznatljivom ritmičkom slobodom, delikatnom kromatikom i arpeggiranom pratnjom u lijevoj ruci. T
