Slovenija dobila što je godinama zahtijevala
Piše: Saša Radović
Prijatelj se začudio mojoj nedavnoj prognozi da će Vlada RH žrtvovati interese štediša Ljubljanske banke za pristup u EU. Ali, dogodilo se! Vlada je 7. ožujka 2013. godine prihvatila memorandum o suglasnosti sa Slovenijom po kojem će se pitanje Ljubljanske banke rješavati u okviru sukcesije. To je upravo ono što je Slovenija odavno zahtijevala od Hrvatske za propust u Europsku uniju. Hrvatska je nakon deset godina nepopustljive politike prema Sloveniji bacila pušku i podigla ruke. Zabila je nož u leđa svojih štediša. Novac hrvatskih štediša ostat će u Ljubljanskoj banci. Godinama ili desetljećima – možda zauvijek! Pravo da hrvatski građani dođu do svojih ušteđevina, hrvatska vlast prodala je za Judine škude. Vesna Pusić i comp. zadovoljno trljaju ruke.
– Kako si znao? – pita prijatelj.
– U diplomaciji je važan kompromis. Znao sam da će se tražiti rješenje da i Hrvatska i Slovenija budu zadovoljne – odgovaram sa smiješkom.
– Nisi tako mislio – kaže prijatelj sumnjičavo.
– Pa jasno da nisam. Predobro poznam i HDZ i SDP. Znam da bi prodali dušu za svoje interese – odgovaram.
– Kakav je to interes Vlade RH? – ispituje on.
– Vlada RH izgubila je sve ostatke kredibiliteta. Nema više što izgubiti. Jedini uspjeh je mogućnost ulaska u EU, što im možda omogućava čitav mandat. Osim toga u hrvatskoj politici osobni interes uvijek je na prvom mjestu. Vesna Pusić nakon isteka ministarskog mandata osigurala si je udobno i dobro plaćeno mjesto u Europskom parlamentu. Vjerojatno su i drugi namireni.
– Nije li to previše prozirno? Što će biti sa štedišama? – pita prijatelj.
Odgovor na ovo pitanje mog prijatelja žalostan je, tragičan, smiješan i glasi: „Neka institucije rade svoj posao!“. Iskustvo nam govori da to ne znači ama baš ništa – nitko neće prstom maknuti. Štediše su društvu s Markovog trga zadnja briga – imaju mnoštvo drugih briga pred sobom. Najvažnije je kako izvući što više koristi iz umiruće tvorevine koju zovemo Republika Hrvatska. Važno je da potraje mandat jer donosi: enormna primanja, privilegije, milijunske otpremnine, menadžerske premije, kredite koje ne treba vraćati…
OVO NIJE REPUBLIKA
Nameće se pitanje, jesmo li još uopće republika? Mudre knjige kažu da je republika država u kojoj vlast ima narod ili njegovi izabrani zastupnici. Sasvim je sigurno da hrvatski narod nema vlast (da ima, članovi Vlade i Sabora bili bi u zatvoru!). Moglo bi se reći da vlast obnašaju izabrani zastupnici naroda – ali ni to nije točno. Uz skoro 800.000 lažnih i mrtvih glasača – izbori su nelegalni, što neosporno znači da nismo republika! Pa, što smo?
Odgovor se krije u vrhovima vlasti, ma kakva i čija ona bila. Premijer fanatično brani svoje ministre do grla uvaljene u nepoštenje i kriminal, izjavljuje da sukob interesa nije protuzakonit! Uz pomoć zaštitarske tvrtke DORH-a koja bezrezervno štiti tajkune i optužuje prijavitelje kriminala, premijer Zoran Milanović javno amnestira zločine ratnog i pretvorbenog kriminala! Njegova izjava da neće ganjati vještice, (prebogate zločince koji jučer nisu imali ništa) – Hrvatsku svrstava u zemlju organiziranog kriminala. Prikladno bi nam bilo novo ime – MafioCroatia!
Zaboravimo štediše Ljubljanske banke, sami su sebi krivi jer su hrvatski narod, a svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Bahati gospodari s Gornjeg grada svoju empatiju, suosjećajnost s narodom iskazuju samo novim nametima i porezima na sve i svašta. Prisjećam se jednog poteza izraelske vlasti i njihove suosjećajnosti sa svojim narodom;
Izraelski vojnik Gilad Shalit pušten je na slobodu u zamjenu za 1.000 palestinskih zarobljenika…
Što reći za takvu vlast, za takvu državu ili zajednicu kojoj jedan njezin član nema cijenu, vrijedi više od ičega? Fantastično, fenomenalno, nema te riječi da se izrazi divljenje…
A, što bi o brizi za jednog, jedinog svog građanina ili za neku grupu štediša Ljubljanske banke, rekao jedan arogantni Linić, ili cinični i bezosjećajni Milanović? Linić bi tražio novi porez od štediša, a Milanović bi se nasmijao i potpisao porazni memorandum – kao što će ga i potpisati 11. ožujka 2013. godine!
SLOBODNI PORTALI
Inserti iz istog ružnog filma kojeg gledamo svaki dan smjenjuju se, ali svi ti inserti imaju isti predznak. To je eskalacija odvajanja Njih i Nas. Iz dana u dan jaz je dublji, udaljenosti postaju astronomske… Jučer smo mogli i Oni i Mi kupiti sebi i porodici dovoljno kruha i mlijeka. Danas mi to više ne možemo, ali Milanka Opačić, Ivan Šuker, Nenad Stazić i dr. mogu. Mogu za vikend otići u američki skijaški centar Whistler ili u Dubaj za Novu godinu…
Ako netko od Nas ukrade susjedu kokoš ili ne daj Bože, nekoga uvrijedi – ići će u zatvor ili će ga stići ovrha. Ako Čobanković ošteti državu za desetke milijuna ili udeseterostrući svoje imanje pokradenim eurima iz europskih fondova – neće ići u zatvor, neće plaćati odštetu i neće vraćati pokradene eure. Razmaženi ministri mogu raditi sve što žele, važno je da su odani i poslušni. Loše je što je na evidentnu pljačku Veljka Ostojića člana organizacije, specijalizirane za „urbanistički kriminal“ premijer zatvorio oči. Loše je što su ga korumpirani mediji podržavali. Loše je što je Milanović djelovao tek na inzistiranje slobodnih portala i javnosti i nevoljno prihvatio Ostojićevu ostavku. A, loša je i ružna priča o našim štedišama Ljubljanske banke.
Marko Porcije Katon ispred Rimskog senata izrekao je: „Carthago delenda est“ (Kartagu se mora uništiti). Povijest se ponavlja. Danas ili sutra, netko će stati ispod kipa bana Jelačića i povikati: „MafioCroatio delenda est“!
Anno Domini MMXIII.
