ŽIVOT I DJELO KRONOSLAVA DRAGANOVIĆA

ŽIVOT I DJELO KRONOSLAVA DRAGANOVIĆA

26. travnja, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-citonica-LN

Piše: Ante Matić

Mijo Ivurek, Život i djelo Krunoslava Draganovića, Gea, Zagreb, 2013.

Pišući o Draganoviću i njegov sudbini, Ivan Tomas je između ostaloga napisao, da je “Draganović jedan od najboljih priloga, koje je Bosna pružila Hrvatskoj.” To je gorka istina o Hrvatima podrijetlom iz Bosne ili Hercegovine, koji su živjeli ili žive u Hrvatskoj. Istina, Draganović nije živio u Hrvatskoj, a li je čitav život radio za Hrvatsku. Čudni su ti Hrvati iz Bosne ili Hercegovine, koji nikad neće uskliknuti. Živjela Bosna, ili živjela Hercegovine,nego će na sav glas kliknuti Živila Hrvatska! I Radi tih usklika i povika na svadbama, proslava i raznim druženjima su izvikivali i radi tih poklika o Hrvatskoj robijali. Ispada tako da Hrvati iz Bosne ili Hercegovine, više vole Hrvatsku nego zemlju u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Jedan od tih je i profesor Draganović, koji je čitavi život posvetio radu za hrvatski narod, za hrvatsku i radi toga bio kidnapiran, ispitivan, maltretiran i držan u zatvoru u svojoj vlastitoj kući. Nema ništa teže, ni gore kad si u zatvoru u svojoj vlastitoj kući. A toje iskusio Dragonović .

Visok, markatan, silno načitan, visoko obrazovan, stamen kao kamen, godinama je prikupljao iskaze svjedoka o zločinima Titovih komunista i partizana u ratu i poraću, pa su ga radi toga Titovi kileri kidnapirali u Trstu i prebacili u Jugoslaviju, gdje je, po nekoj čudnoj nagodbi, držan u kućnom pritvoru sve do smrrti, u Sarajevu.

Predavao je na sarajevskom Teološkom fakultetu, lukavo praćen od onih s kojima je živio i još lukavije nadgledan od onih koji su bili zaduženi i određeni od vlasti (udbaši), da ga prate i dojavljuju što radi i kako se ponaša, da nebi, nedaj Bože, još koju psinu priredio Titovoj tiraniji.

A što je to  radio tako “opasno” da su ga dugo, uporno lovili i kidnapirali Titovi udbaši? Milan Simčić kaže, a on ga je dobro poznavao i znao što radi, da nije prezao ni pred kakvom opasnošću po svoj život. Išao je u logore i tamnice, nije ga smetala ni bodljikava žica, ni anglosaksonske vojne straže, pa je bilo slučajeva da je na svojim leđima nosio nemoćne i ugrožene pojedine ljude kako bi im pomogao i sopasio od sigurne smrti. Poslije takvih pothvata, stupao je pred crkvene i svjetovne vlasti te usmeno i pismenmo iznosio pred njih nevolje hrvatskih ljudi, apelirai na humanosti, kršćanstvo, pravdu, demokraciju i slobodu, tražeći zaštitu za svoj poniženi hrvatski narod. Tako je godinama bio u službi čovjeka, katoličke crkve, hrvatskog naroda i Domovine.  Preživio je mnoge zamke i opasne udbaške  pokušaje da ga onemoguće u onome što čini i skrate za glavu, a on se znao našaliti, da njega ne mogu skratiti za glavu zato štoje stalno nosi u tiorbi. Premda je bio svjestan svojih sposobnosti i velikihh zasluga, po riječima onih koji su ga bolje poznavala, ostao je do kraja života skroman i ponizan gledajući sve kroz prizmu  Božje Providnost i milosti. Možda je najbolje za njega dao ocjenu Ivan Tomas, koji ga je poznavao bolje od onih koji su se nakon njegove smrti hvalili kakio su s njim bili prijatelji:

“Bosanski Hrvati malo kada u povijesti nisu morali trpjeti za svoje ideale, i Draganović je primjerak neumorna patnika. Čovjek radi trpeći i trpi radeći. Za sebe je Draganović kazao sljedeće:

“Kao dječak proživio sam Prvi svjetski rat, kao mladić postanak Jugoslavije, kao zreo čovjek njezinu praktičnu provedbu i njezin odnošaj, odnosno postupak s hrvatskim narodom. Trpio sam ne samo kao hrvatski rodoljub nego i kao katolik i kao čovjek.”

Pisao je knjige, predavao studentima povijest Crkve, spašavao unesrećene za vrijeme rata i u poraću. Smatrao je to svojom dužnošću kao čovjek, svećenik i Hrvat. Imao sam čast upoznati ga u Sarajevu posljednje godine njegova života. Htio sam s njim napraviti intevju za najtiražniji hrvatski dnevnik, pa me on odgovorio od toga, da to nema smisla, jer bi morao prešutjeti neke važne stvari i dogđaje, a to ne želi, jer nije još došlo vrijeme da neke istine iziđu na vidjelo.U hodniku smo razgovarali, pa sam tek kasnije shvatio da mu je soba, po svoj prilici, bila ozvučena. Kad sam ga pitao, jesu li se udbaši domogli njegove obimne arhive o tragadiji hrvatskog naroda u ratu i poraću, kazao je da je gotovo sve spašeno i da će doći vrijeme kad će biti objelodanjeno. To se dogodilo i objelodanjivanjem i ove knjige, koja otkriva što je sve radio da prikupi materijalne dokaze o križnim putevima hrvatskih vonika zarobljenika i civila i stradanju Hrvata diljem planeta poslijke rata, u vrijeme Titove duge tiranije.

PET STOLJEĆA MUKA PO HRVATIMA

Mate Kovačević, Pet stoljeća borbe za Hrvatsku, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.

Recezent knjige sisački biskup Košić, dobro je uočio, pa je napisao, između ostaloga, da je Kovačevićevo knjiga štivo za svakoga i, možda samo za one Hrvate koji su biološki Hrvati, a mentalnim sklopom nešto posve drugo, što ni sam vrag ne zna, što su oni i za koje i čije interese, više vole tuđe nego svoje. Neki čudni ljudi u nekoj lijepoj zemlji!

“Štivo za svakoga tko voli Hrvatsku, jer je autor sabrao svoje recenzije i osvrte na različita djela znamenitih, a često i zaboravljenih domoljubnih pisaca.”

Autor pogovora Stjepan Matković konstatirao je kako   “Kovačevićeva knjiga lijek protiv povijesne amnezije”. To ona i jest u svojoj svojoj punini i dubini. Hrvati lako zaboravljaju, a još lakše praštaju uvrede i neopravde, pa čak i ono najteže i najbolnije (poniženje), što samo Bog prašta.

Osvrti, prikazi i nekrolozi svrstani su u jedanaest poglavlja i sve skupa sleglo se na 450 stranica ove, valja priznati, zanimljive i poučne knjige, koja se pojavila u pravo vrijeme.

Prvo poglavlje je “raskoš povjesnica hrvatskog srednjovjekovlja”, drugo govori o obrani državnosti, treće je stoljeće narodnih preporoda, četvrto govori o snovima i stvarnosti, peto “Suprotiva Finisu Croatie”, šesto je “Croatia rediviva”, sedmo je rat protiv Hrvatske, osmo govori o oslobođenoj Hrvatskoj, deveto je književnost kockastih motiva, deseto je jezikovlje i  posljenje in memorijam nekim Hrvatima za koje Kovačević misli da su dostojni (a to oni u biti i po svojim djelima i jesu), da im se napišu imena u knjigama, koje svjedoče potomstvu o onima što su mogu nazvati – zlatni Hrvati u zlatnoj knjizi hrvatske povijesti i klulture.

Ima knjiga koje čitam da bih iz njih nešto naučio, neke da bi iz njih nešto uzeo kao dar, a najbolje su one u kojima uživam dok čitam, jer bude u meni nešto što je najljepše i najdublje u čovjeku.

Takva je knjiga Mate Kovačevića. Budila je u meni neke lijepe, a bogme i neke tužne osjećaje.

Knjiga počinje Ivom Guberinom i Dominikom Mandićem, a zvršava nekrologom o Tomislavu Ladanu i Ivanu Milasu. Dakle, Kovačević vam nudi kao na dlanu kroniku petstogodišnjeg hrvatskog jada u borbi za opstojnosti, slobodu i život dostojan čovjeka na ovom prelijepom komadiću našega planeta, koji je Bogom, nebom i povijesnom sudbinom dodijeljen hrvatskom čovjeku od postanka svijeta i čovjeka na ovoj nebeskoj galiji – Zemlji!

I doista, ta borba bila je neprestana, krvava, duga. Konačno je, nadajmo se, završila 1995. godine, velebnom bitkom Olujom, koja je, poput vihora, odnijela smrad s hrvatske zemlje i dala hrvatskom čovjeku i svakom građaninu u Hrvatskoj da normalno i ljudski živi, svoj na svome, svoj u svome, svoj pokraj svoga i tuđega, pogotovu onog zloga sa istočne strane hrvatske diorama.T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<