ISKORAK PREMA POMIRBI RASKOLJENOG NACIONALNOG BIĆA

ISKORAK PREMA POMIRBI RASKOLJENOG NACIONALNOG BIĆA

19. studenoga, 2014.

Kolona-sjećanja-na-Vukovar Custom

Proglas „Zapamtimo Vukovar”

Priredio: prof. dr. sc. IvanBiondić – IVOT

Iako je Odluka o moratoriju na hrvatsku povijest

formalno prestala važiti [2003.], nastavljena je njezina

de facto primjena, tako da su nastavnici na području

“hrvatskog Podunavlja”nastavili raditi prema

“vlastitom” programu koji su sastavili

 i predali u svojim školama, pri čemu su se pojedini

i dalje pridržavali moratorija, a pojedini su selektivno

 obrađivali i najnoviju hrvatsku povijest.

(Ustavni sud RH: U-VIIR-4640/201, Zagreb, 12. kolovoza 2014.)

Tragom „Velebitne“ „Riječke” i  „Mimarijanske izjave” (2013.) u kontekstu teza   PREMA POVELJI VUKOVARSKE SLOBODE – uz potporu  Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dijaspora), Kraljevske akademije Zagreb ter moguću pridružbu inih udruga i ustanova – donosi se se proglas:

ZAPAMTIMO VUKOVAR

1. Iako zamagljen u proetcontra tzv. ćiriličnim referedumom, Ustavni sud Hrvatske potvrđuje upozorbu građanske udruge Hrvatski stožer za obranu hrvatskog Vukovara (SOVH) da Republika Hrvatska nema suverenitet nad svojim teritorijem u Hrvatskom Podunavlju (v. moto). Naime, naspram obećane integracije srpske etničke manjine u hrvatsku naciju i društvo, protuustavno je protežno je uspostavljena „srpska školska autonomija“, poznata kao tzv. Kheunov školski model „naroda u narodu” – „države u državi” (1888.). Riječ je o prijepornoj tradiciji, koju su dalekovidno obilježile riječi pravaškog zastupnika Ivana Banjavčića (1888.), kad kaže: «Hrvatska je razvaljena, a srbstvo na tih razvalinah ipak se dići ne može!». Povijest se , dakle, ponavlja.

2. Naime, koalirajući sa strankom neskriveno velikosrpske programske baštine, (o)pozicionalna se politička elita obvezala preporuci (izjavi) ВЕЛИКЕ СКУПШТИНЕ СРПСКОГ НАРОДНОГ ВИЈЕЋА (31. MAJ, 1848. – 31. MAJ, 2008.). Naime, u toj Izjavi stoji: “U sferi našeg manjinskog obrazovanja neopohodno je očuvati rješenja i iskustva razvijena u istočnoj Slavoniji tokom mirne reintegracije, te ih primjenjivati i u drugim dijelovima Hrvatske, svugdje gdje za to postoje adekvatne pretpostavke”. U tom kontekstu, otvoreno osporavajući suverenitet hrvatske države, „abolirani vukovarski zločinac” otvoreno svjedoči: “Mi imamo svoje udžbenike i poučavamo noviju povijest na svoj način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.” (Vojislav Stanimirović, 2013.).

3. Riječ je o veleizdajnička politici „novoga smjera” (od 2000.- danas),  čije je temelje, polazviši od pseudo teze „demokracija ili nacija“ (Vesna Pusić). uspostavila kolonijalna Erasmus Gilda (1993.-1998.). Stožernu točke te politilke, u duhu skandalozne paraepisteme («nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima»), predstavlja Pupovčeva velikosrpska (vulgo: četnička) dicta „Srbi kao ključ” (1993.). Riječ je o „zločin(c)u za pisaćim stolom”, što je posve obvezatan tzv. Krestićevoj aksiomatici. Naime: «Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (Vasilije Krestić, 1995.).

4. U ozračju spomenute Krestićeve aksimoatike, glede si „zločina propusta“, (o)pozicionalna politička elita smjenjujući se na vlasti demonstrira veleizdajničku politiku. Naime, naspram ustavno definiranog političkog naroda, tj. „hrvatske nacije” – u koju „spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta” – uspostavljena je „klijentelistička partitokacija“. Ukratko, onkraj zapadno „liberalne“, shizofrena je Hrvatskatako talac „(č)etničke demokracije“, po kojoj je nacionalno i društveno biće popucalo po svim šavovima. S tim u svezi, u kontekstu mukotrpna rađanja „hrvatske nacije“ (o)pozicionalna je „partitokracija“ nedovršenu državu dovela do samoga ruba moralne, političke, društvene i gospodarske provalije.

5. Pored političke, daleko veću odgovornost priskrbljuje institucionalna intelektualna elita, posebice  nacionalni panteon (HAZU). Naime, u presudnim trenucima stvaranja države, naspram ISPRED, ta se  elita našla  IZA, pače i  i PROTIV vlastita naroda.  S tim u svezi, HAZU je notorni talac SANU-memoranduma (1986.), čiji čelnik  deset godina kasnije svjedoči: «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (Jakov Sirotrović, 1996.).  S tim u svezi, ovih dana  više je nego skanadalozna izjava, nanaovo potvrđerna čelnika Akadermije. Naime, uz  svoje pobočnike „oca hrvatske pretvorbe“ (Jakša Barbkić“) i „oca neobalkanske antropogenetike (Pavao Rudan), prvi besmrtnmik  tvrdi „ „Akademija je najveća konstanta, najveći simbol i savjest nacije” (Zvonko Kusić). U čemu je paradoks?

6. Iako je stvorena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, stvorivši samostalnu državu i uspostavivši demokraciju, te stečevine nisu (o)branjane „perom i knjigom” po pozivu institucionaline intelektualne (akademske) elite. Gledom toga paradoksa, još jednoj se pokazalo: „Kao i devedesetih, Hrvatska danas pada i prolazi u Vukovaru“. Ukratko, prepoznavši petu kolonu, nekad  istinski junaci s Trpinjske ceste, kao organizirani „stožeraši“ odliučno su stali ISPRED vlastita naroda, i tako, naspram Kusićeva HAZU-a, postavši  „najveći simbol i savjest nacije”. Naime, simboličkim padom prve ćirilićne ploče („Vukovarska Bastilja“), dramatično je zaustavljena „puzajuća agresija“, koju jednako utjelovljuje Nikolićeva čvršća („Vukovar je srpski grad“ ) ili Pupovčeva mekša velikosrpska inačica („Vukovar je grad Hrvata i Srba“).  

7. Usprkos svemu, bezupino obilježen kao „ustaški fašist“, Tomislav Josić – čelnik stožera, morao bi se ispričati “svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima nameće mržnju koju širi dok razbija imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuje nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih je digao ustanak i agresiju” (Drago Pilsel). S tim u svezi, čelnika  „stožeraša nije iznjedrio hrvatski narod, već je ispao ispod šinjela Tomislasva Karamarka, „koji bi morao pokazati da su uzde u njegovim rukama, tj. da mu strankom ne dirgira ratnuhuškački raspoloženi Tomislav Josić“ (Jelene Lovrić).

8. Međutim, imalo svjesna glede si „zločina popusta“,  paće i veleizdaje, na što diskretno upozoruje i spomenuta odluka Ustavnog suda, „ugrozbena“ politička elita lako će se odreći Pilsel-Lovrićkine advokature. Štoviše, upravo sada u ovim dramatičnim trenutcima, ta elita ima povijesnu šansu – putem zajedničke IZJAVE – iskreno se ispričati  (mea culpa maksima) „Gradu mučeniku“ i uopće hrvatskom narodu (naciji). S tim u svezi, znatno odterećeni, podignute glave mogli bi stupati u zajedničkoj  „Koloni sjećanja“ koja, pored viktimološke, ima izrazitu viktorološku vrijednost. Bio bi to prvi simbolički iskorak prema istinskoj pomirbi raskoljena nacionalnog bića, čemu je zalog ustavno konstituiranje „hrvatske nacije“. Zbog toga, ako ikad, valja nam ZAPAMTITI  VUKAVAR! U suprotnom: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.).  

Zagreb, 18. studenoga  2014. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. prcajga
    #1 prcajga 29 studenoga, 2014, 14:55

    komunisti su kao i njihov ideolog marks, sotonisti. to je toliko ocigledno po bestijalnosti kojom su se obracunavali sa tzv klasnim neprijateljima. kad citate o gnjusnim zlocinima nad ljudima koji im nisu nista bili ni krivi ni duzni morate zakljuciti da su bili opsjednuti samim sotonom. Kad normalan covjek cita sto su radili prevrce mu se zeludac. Kako ih danas mozete prepoznati? Po njihovom ponasanju koje ne iskazuje niti malo srama ni grizodusja za ucinjena zla, a takvi su im i potomci vecinom bescutni.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Udbaško govno
    #2 Udbaško govno 22 studenoga, 2014, 20:18

    Mile Budak je spasio Miroslava Krležu, ali Krleža nije spasio Budaka. I tko je samo iz ovog primjera veći fašist! Ili drugačije po broju žrtvama tko su veći fašisti: komunisti – udbaše ili ustaše?

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. hopi
    #3 hopi 22 studenoga, 2014, 14:51

    e da je u nas pameti odavna bismo neutralizirali svu gamad koja nam zbog svojih niskih interesa radi o glavi. Da nije kratkovidosti pa narod ne vidi da nam ta saka dreka sustavno unistava buducnost.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. klarens
    #4 klarens 19 studenoga, 2014, 20:20

    Udruga Crveno/Crnih
    +++++++++++++++++++++
    UDBASHA
    +++++++++++++++++++++
    Sve to placha
    +++++++++++++++++++++
    Hrvatski narod
    +++++++++++++++++++++
    Dokle ??????????????

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Glogov Kolac
    #5 Glogov Kolac 19 studenoga, 2014, 10:51

    Ivo je mentalno ostao – neostecen Lican. Hrvatska stvarnost vidjena sa sjevernih obronaka Velebita je dala niz njegovih prethodnika, medju kojima treba odati pocast Mili Budaku. Bez obzira na onu lijepu narodnu pjesmu: ‘Lika daje konja i junaka – Dalmacija lipi divojaka’ – Budaka je pokusao poniziti Ivo Sanader i tako dokazao da on ne moze uz bok s Milom Budakom biti – sin ponosni naroda Dinaraca. No, ipak bih Ivi Biondicu svratio pozornost da je i Perkovic Lican i da je odnos ‘junaka i izdajnika’ i u Lici tek ideoloska dvolicnost od koje se ne moze oprati ni jedna hrvatska pokrajina. POZOR: ‘Ivina tvrdnja o raskoljenoj naciji’ Hrvata je diskutabilna. Kad je dne 19.05.1991 hrvatska nacija izisla na Referednum nije tu bilo nikakvog ‘raskoljavanja: ‘Udruga ‘sinova partizana i ustasa’ je nagovarala hrvatsku naciju da se odrekne nezavisnosti (kao sto je to slucaj s ‘Protokolom’ o suradnji Beograd-Vatican)- narod je pokazao da je, kad neposredno odlucuje, zdrav, a ne schizophrenican!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code