GLAVNE TEME PRIČA

IN MEMORIAM 

6. ožujka, 2025.

 Iste večeri, dan prije smrti, mi je spominjao i grob, citirao i  stih  koji bi želio uklesati, ali ne zna kada će,  na svoje  grobno uzglavlje, a uopće  nismo slutili da nas od toga njegova groba i posmrtnog uzglavlja dijeli tek jedan dan. Govorio je i o planiranom novom susretu  pjesnika kod sebe zanimljiva datuma 5. 5. 2025. u 5 sati, ovoga puta uz brošuricu zajedničkih pjesama koju  za tu prigodu misli  i  izdati.

            A po spomenutom petku  dođe  u mah i prošla  nedjelja i odnekud  telefon i  glas mi , za ne vjerovati (!), stiže  kako je Zvonko već  pošao i  preselio na  onu drugu stranu

Napisao: Nikola Šimić Tonin

U ponedjeljak 3. ožujka 2025.godine, u rodnoj Pridragi, u svojoj 70. godini umro je pjesnik i  slikar Zvonko Čulina. Rođen je 1956. godine u Pridragi kod Zadra, gdje je živio i umjetnički djelovao. Najprije je završio Osnovnu školu u Pridrazi, pa srednju u Zadru, potom Pedagošku akademiju u Zagrebu, smjer Likovne umjetnosti, te Filozofski fakultet u Beogradu, smjer Povijest umjetnost gdje je studirao i sociologiju. Jednu godinu provodi i na postdiplomskog studiju (Moderna umjetnost) na Sveučilištu u Bochumu.

Od 1984. do 2007. godine živio je u Dortmundu u Njemačkoj. Osim što je slikao, bavio se i karikaturom i novinarstvom, pisao pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike. Urednik je, pisac predgovora ili recenzent više knjiga, poezije i romana, te također urednik i pisac mnogih predgovora umjetničkih kataloga. Sudjelovao je na više od 130 izložbi slika, 90-ak recitala te 40-ak likovnih kolonija, stvaraonica i aukcija u Domovini i inozemstvu, često u humanitarne svrhe.

Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa, te 10-ak likovno-književnih radionica za djecu i mladež u Hrvatskoj i Njemačkoj. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zadru, a bio je i dugogodišnji član Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK), Udruženja njemačkih književnika (VS), Sindikata umjetnika i književnika Njemačke (IG Medien), te Internacionalne grupe književnika Rurske oblasti. Osnovao je i vodio Umjetničku udrugu ART-TOTAL, projekt Internacional koja je okupljala 70-ak umjetnika i umjetnica sa svih šest kontinenata.

I tako čitav ovaj „mali život

Jednom prigodom u jednom prigodnom razgovoru, zabilježi riječi dragoga prijatelja:

-Ponovit ću naslov pjesme Bijelog dugmeta: – Dug je put…

I od mene:

“A godine se talože… Svega se nakupilo. Otkad znam za sebe slikam, a polaskom u srednju školu i doticaja s gradom i pišem… Dakle, pečati s obje strane – Slika i Riječi… I to me prati, to mi je životna poputbina… Slika do slike – opusi; Riječ do Riječi – zbirke… I moja, pogotovo u ranijoj fazi, nemirna priroda… Po prvom uzoru u poeziji Jesenjinu; ali ipak, kako reče, bar ranije po Turgenjevu – tihi bohem. Inspiracije ključaju, naviru, ja prihvaćam, zapisujem, registriram i tako čitav ovaj “mali” život. Propitujem, tražim svoje stvarnosti… Pa me neki njemački mediji usporediše s Kantom; dali je ‘ovo ovdje’ ili ‘ono ondje’ stvarno… Kao i svatko, tražim neke autentične, osobne, uz one ‘opće’ tražim Istine…”

Od ovog velikog “Pjesnika mora“ oprostit ćemo se uz njegovu pjesmu “Tu, na kamenu svom“, napisanu u veljači 2024. godine.

            Tu, na kamenu svom… : / Tu sam, na kamenu svom, / sagradih s čežnjom / kameni dom, / nakon što pregazih / mnoge gore, / tu sam opet / uz svoje more… // Da; dođe mi često / da mislim / na drač, / sikavac koji ponekad bode; / al neka, neka, / neka me dira, / jer opet sam s tobom / u skladu rode… // Zato ću nazdravit svima rado / zbog ljubavi, vjere / i tebe nado; / koji ste me vratili // na ovo tlo; / dok tamo negdje, po svijetu daleko, / dosta je bilo / ljubiti dno… //  Tu sam opet na kamenu svom, / slušam s crkve podnevni zvon; / kršu, tu si u mome krilu, / o, puno toga / bješe u sivilu, / sivilu dana, crnini noći; / svako jutro ću vam doći / i kliknut sa srećom /  Bog i Zdravo; / pjesniče, tu si na svome, / BRAVO!!! / / Ostani, sanjaj, svemu se divi,/ iza je negdje / jedan put krivi; / Dom i Domovina /tu su sa tobom, / sad si slobodan / a ne robom… / / Hvali more, al drž se kraja, / iskona, svjetla Zavičaja, / dok ne dođeš do onog / konačnog kraja, / i sjaja što te sa Nebom spaja… // Sve tvoje je opet sa tobom tu, / okrenuo si leđa svakom zlu, / hodaj i gazi po svetom tlu… // Raduj se pjesmi, diši i piši, / pečati, stvaraj i ne briši; / čekajuć uz more još mnoge zore / SAD, SASVIM U JAVI, / KO NEKAD /  U SNU…

Zahtjev za poruku

Iznenadi me poruka koju dobih, u „Zahtjevu za poruku”, te me potaknu na pisanje i ucjelivanje ovoga teksta: „Poštovani, nakon pročitanog In memoriam za Zvonka Čulinu u Glasu Hrvatske, slobodan sam Vam poslati ovo slovo izrečeno na sahrani pok. Zvonka Čuline  od strane don Tomislava Baričevića župnika Pridrage. Sa poštovanjem, Robert Lenkić (mali kotačić u mehanizmu).

Don Tomislav Baričević na sahrani Zvonka Čuline:

„… nekoliko riječi / misao povodom,  nazovimo,  nenadane smrti i ukopa našega Zvonka, po struci  povjesnika umjetnosti a po zbiljskom  nutarnjem i stvarateljskom  zovu pjesnika i slikara,    sina Dragutinova i Marijina, muža Karolinina, oca  Marije i Lucije, – kako negdje sam reče – njegovih dragih curica,   našeg sumještanina, u mjestu orijaša i  pokretača svekolikog društvenog i kulturnog zbivanja, rijetkog zaljubljenika u svoj zavičajni kamen i draču, a ovo iznad more najmanje na svijetu u njegovim očima bilo je ocean, govorio  je i  pjevao  o njemu kao da je najveće svijetu.

Moj zadnji  susret  i razgovor s njime bio je u prošli petak uvečer,  dan niti dva prije njegove  smrti,  i to u župnoj kući  kada smo  za  netom minuli  ponedjeljak, 3. ožujka o.g., zakazali Misu za njegove pokojne roditelje. Uopće nismo slutili  što će se  u međuvremenu zbiti, i kako će on, u noći između 1. i 2.ožujka, već na onu  drugu stranu, iz vjere u gledanje ili  tamo gdje su već  njegovi roditelji, i sam prijeći  i,  u odnosu koga mi ovdje ne možemo pojmiti, već s njima  biti.

Uz dogovor o Misi razgovarali smo , uobičajeno,   i  o drugome – i o ovome i onome – o svemu i svačemu  ( de omnibus aliquid!  ). Tako smo se dotakli i   njegove  Srednje Tehničke  škole u Zadru, i kako je u nekom  razredu iste škole  bio i  na popravnom ispitu i to iz predmeta Ustava ondašnje Države,  jer ga je dotični  profesor  zatekao gdje u toku predavanja na svojoj bilježnici crta grb države Hrvatske. Iste večeri, dan prije smrti, mi je spominjao i grob, citirao i  stih  koji bi želio uklesati, ali ne zna kada će,  na svoje  grobno uzglavlje, a uopće  nismo slutili da nas od toga njegova groba i posmrtnog uzglavlja dijeli tek jedan dan. Govorio je i o planiranom novom susretu  pjesnika kod sebe zanimljiva datuma 5. 5. 2025. u 5 sati, ovoga puta uz brošuricu zajedničkih pjesama koju  za tu prigodu misli  i  izdati.

A po spomenutom petku  dođe  u mah i prošla  nedjelja i odnekud  telefon i  glas mi , za ne vjerovati (!), stiže  kako je Zvonko već  pošao i  preselio na  onu drugu stranu.

Žalim, ali istovremeno se, tiho govorim, i radujem, jer vjerujem kako je naše istinsko  osmišljenje upravo ona druga strana kojoj smo za života usmjereni  i na koju lagano, al’ sigurno,  svi pristižemo. Prije ili  samo malo kasnije  svima nam je na nju doći. Negdje u  svojim zbirkama je zapisao: Kad odletim gore / gore  u nebesa / duša će vas ljubit s neba / a tijelo / iz lijesa ( 1 ). I to je već zbilja! Zvonku od Boga dani dar  uz tako istančane emocionalno – duhovno – duševne strune  ili osjećaje i  u tome  životno zaduženje, kako sam reče,  na kamenu  s kojim je disao i na kamenu s kojim je živio (2) ujedno je bio i izvjesna mora i kazna: osuđen, hoćeš nećeš, na  nerazumijevanje  od drugih, često  i bližih i daljih i mnogih  oko sebe: Pridrago moja  ( … ) rano moga srca  (3)), a potom: izvore svih mi / ljepota i rana  (4). No, sudbina orla nije letjeti u jatu već biti sam, u Zvonkovoj životnoj zbilji kretati se i snalaziti  između  užasa i dosade  i   plakati isključivo  u svoje pero (5)  koje nije nikome prodao, što nažalost mnogi čine, a niti ponižavajuće  unovčio  – bježim, bježim u sebe od svega / u svoj brlog smrknut / poput mrka medvjeda … stablo sam u pustari / vuk u stepi /orao samac na sivoj klisuri (6). I po nerazumijevanju okoline, zavidnosti svojih srodnika po istom poslu i duhovnom pregnuću pisanja i književnog stvaranja, ja tebi srce na dlanu, a ti mene mačem po njemu ( 7)., Zvonko nije jedini iz svijeta  književnika, i bilo je  i ima toga i više,   koji je  iz pjesme života i ponosa prešao u pjesmu  satirikona faune i basni   ili u pjesmu žalopojki, stresa i kompleksa.

Jučer sam nazvao još uvijek živućeg Zvonkova  profesora iz hrvatskoga jezika ondašnje   Tehničke škole u Zadru  (8), a znam da su bili u životnim vezama,  Zvonko mi je pričao kako je baš on  u njem  prvi prepoznao umjetnički talent, i obznanjujući  Zvonkovu smrt uz popratnu riječ  s moje strane kako je  bio zacijelo  dobar, isti profesor mi je u svojoj sažalnici uzvratio ne dobar već predobar  čovjek.

            I pred ovogodišnju Pepelnicu  sa svojom smrću i sprovodom nam tako jasno poruči kako jesmo od krvi i mesa / kamena i trave , ali i ništavne prašine / atoma gnjilih jesmo (9), na što ću, kao u našim razgovorima, nastaviti slažem se da je s nama tako, o tome svaki sprovod govori, i neka smo sve što si spomenuo, ali mi smo i oni koji su primili obećanje  po Isusu Kristu jedinom Gospodinu, mi smo uskrsnici, oni koji se nadaju da nas Bog neće prepustiti grobnoj truleži  već će nas uzdići  i da ćemo s njime  i dalje živjeti.

            A  hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu ( 10 ).

( + Zvonko ČULINA, 4. ožujka 2025.  )” T