Piše: Igor Koruga
elika čitaonica Hrvatskog državnog arhiva i ove je nedjelje, 11. ožujka u 20 sati, poslužila u koncertne svrhe ugostivši, unutar prestižnog glasovirskog ciklusa Cristoforium, Dinu Imerija (1990), jednog od najupješnijih makedonskih pijanista rodom iz ugledne glazbeničke obitelji. Od početka školovanja Imeri je, osim talenta, pokazivao i nezaustavljivu volju za napredovanjem koja ga je, preko vrsnih pedagoga poput prof. Ljudmile Romanove (osnovno i srednje glazbeno obrazovanje), prof. Borisa Romanova (Fakultet muzičke umjetnosti u Skopju) i prof. Simona Trpčeskog (poslijediplomski studij također na skopskom FMU), neobično rano dovela do glazbenog magisterija, do nastupa u svim značajnijim kulturnim središtima svoje domovine, do uglednih festivala poput Ohridskog ljeta, do poznatih ansambala poput Makedonske filharmonije, Simfonijskog orkestra FMU, Orkestra Makedonske Opere i Baleta, Filharmonije iz Strasbourga te do Filharmonije iz Sofije. Zavidno je muziciranje mladom pijanistu već osiguralo posvećene skladbe Logos, Dino’s Dilemma i Suitu za glasovir, iz pera marokanske gitaristice i skladateljice Collete Mourey, Johna Carrolloa i Damira Imerija, a ove nedjelje i značajan interes zagrebačke publike zbog programski najavljene Sonate za glasovir u h-molu, S. 178, Franza Liszta (1811-1886) i Sonate za glasovir br. 2 u b-molu, op. 36, posljednjeg velikog skladatelja ruskog romantizma Sergeja Rahmanjinova (1873-1943).
Sloboda i autentičnost interpretiranja
Veći izazov svakako je bila Lisztova sonata, usamljena u skladateljevu opusu i u opusu dosad objavljenih glasovirskih sonata, vjerojatno zbog opsežnosti i neobične strukture. Međutim, takva je struktura – u kojoj je Liszt unutar 760 taktova (u čast kasnom Beethovenovom stilu) uspio separirati i varirati sve proizlazeće teme, zgusnuti materijal do krajnjih granica suprostavljajući međusobno nespojiva ozračja – omogućavala izvođačima neograničenu slobodu i autentičnost interpretiranja. Ipak, činjenica da prvim izvedbama nisu bili zadovoljni primjerice Clara Schumann (čijem je suprugu naime djelo bilo i posvećeno), Johannes Brahms (1833-1897) i vrlo utjecajni njemački kritičar i glazbeni teoretičar Eduard Hanslick (1825-1904) pomalo zbunjuje. Oni su naime kritizirali Lisztovu bezidejnost, manjak harmonijske jasnoće te, općenito uzevši, suficit skladateljske vještine i estetike što nije u potpunosti za odbaciti uzmemo li u obzir kasno skladateljsko sazrijevanje ponajprije pijanista – Franza Liszta. No, svemu unatoč, djelo se do današnjih dana ipak uspjelo ukorijeniti na samom vrhu glasovirskog repertoara. Imeri je Zagrebu ponudio preglednu viziju velebne sonate: tonski prozračnu, pijanistički ujednačenu, s mnoštvom glazbenih detalja i s maksimalnom ekspresijom intrigantnih tehničkih rješenja, dakako, u suglasju s moćima vremešnog Stančićevog Pleyela. Nadasve muzikalna predodžba svakome je po volji mogla opisati kako obličje jednostavačne fantazije u formi Allegra s ekspozicijom, provedbom, reprizom i codom te s improviziranim glazbenim sadržajem iz uvoda, tako i obličje tradicionalne četverostavačne skladbe s uvodnim stavkom, polaganim stavkom, scherzom i finalom.
Vehni, vehni fijolica
Vrsnoj školovanosti i ozbiljnom pristupu makedonskog virtuoza svjedočilo se i u nastavku koncerta u kojem se tumačila sonata Sergeja Rahmanjinova, za razliku od Lisztove, hvaljena od cjelokupne javnosti od svog prvog uprizorenja. Puna raskoš zapisa ruskog perfekcionista, njegova zdrava liričnost, vitalnost, ironija i duhovita iskričavost bila je (i) stilski ispravno uokvirena u pregledan i opipljiv sonatni oblik (Allegro agitato, Non Allegro – Lento, Allegro molto). Imerov dobro ugođeni umjetnički put publika je naposlijetku prepoznala i pohvalila burnim pljeskom, posebno nakon glasovirske obrade hrvatske narodne pjesme (Vehni, vehni fijolica) u koncertnom dodatku. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.