GLAVNE TEME PRIČA

HUDA JAMA KORDUNAŠKA

7. listopada, 2025.

Poznati i sveznajući Siščanin Lojzo Buturac (1924. – 2020.) za zločin u Sučevićima znao je već punih šest desetljeća. Među žrtvoslovima naselja Banovine, Korduna i Moslavine –  Brezovice kod Siska i njegovih logora Viktorovca i Staklane,  zarobljeničkog logora Popovače, Sajmišta u Petrinji i stadiona u Glini, spomenuo je dobri čovjek Buturac u knjizi “Sisak 1945.” i žrtve iz uskotračnog tunela u Biljegu

Napisao: Josip Frković

Otkako je potkraj rujna predsjednik Demokratskog pokreta i voditelj Povjerenstva za istraživanje komunističkih zločina Ivan Penava novinarima obznanio kako “postoje indicije o velikoj i neistraženoj masovnoj grobnici 1200 do 2000 hrvatskih i njemačkih žrtava u uskotračnom tunelu za izvoz trupaca iz Petrove gore, kod  zaseoka Sučevića i Slavskoga Polja”, novi tekstovi – “Crodex-medije”, “Naroda”, „Dnevno“ i drugih, često senzacionalistički i ne navodeći autorstvo i izvor portala “Tjedno” iz Zagreba – informirali su javnost da je s Penavom Vrginmost u općini Gvozd pohodio i uspješni slovenski istraživač Roman Leljak.

Poveznica na članak iz 2017.:

https://www.tjedno.hr/kordunaska-huda-jama-u-selu-branka-mamule/

Državne institucije

Riječ je, dakako, o jednom od pronalazača s jedanaest pregrada zazidanog bivšeg rudnika Hude jame kod Laškoga u Sloveniji s tri tisuće od komunista utamničenih i umorenih hrvatskih domobrana i civila iz kolona smrti nakon Bleiburga. Novu dimenziju novom otkriću u Kordunu dodala je i vijest da je člansku iskaznicu Demokratskog pokreta iz Penavinih ruku preuzela Siščanka, bivša pravašica i profesorica povijesti na Hrvatskim studijima, dr. Vlatka Vukelić. Ista znanstvenica koja ustrajava na tvrdnji da njen rodni grad nikad nije imao konclogor za (pravoslavnu) djecu od roditelja ostavljenu ili silom otetu diljem gorske divljine Kozare.

Nije stoga čudno što je Ivan Penava izrazio nadu kako će državne institucije otpočeti istraživanje zločina monstruoznih partizanskih nalogodavaca kojima je bilo normalno bez suda zatvoriti u tunel i dvostrano zazidati ljude, pozivajući prije toga lokalno, četnički nastrojeno stanovništvo, da svatko dođe po svog fašista sa seljačkim radnim alatima za ubijanje. Od sjekire do vila i krampova. Bilo je to u lipnju 1945., prije osam desetljeća. Od tih dana sjećanje na krvave događaje u tunelu među lokalnim stanovništvom nije zaboravljeno iako su u strahu od komunističke osvete događaj najradije prešućivali. I zazidavanje obaju tunelskih ulaza  ispod ceste u šumi Biljegu i tridesetak očiglednih grobnica na prostoru 500 četvornih metara površine, te poneku svijeću i molitve rijetkih bakica kod stravične grobnice. Je li na sve ne baš ohrabrujuće spomenute događaje, osobito u nedalekom logoru Gornjoj Čemernici s četiri do petnaest tisuća smrtno stradalih iza 1945. imao utjecaja i voždu Miloševiću i petrinjskom jugočetniku Mikeliću odani admiral potonule flote Branko Mamula teško je odgonetnuti. Iz vile u Opatiji on se domogao Crne Gore, gdje i danas osramoćeni domaćini ne dopuštaju pristup hrvatskih diplomata tipa Grlić Radman zarobljeničkom logoru Morinj za dubrovačke branitelje i školskom brodu “Jadran”.

U Slavskom Polju živio mu je rođeni brat Vlado, rekavši nam da s admiralom propale JRM ima povremene kontakte, jer boravi u Crnoj Gori. Te 2017. godine, kad su reporteri portala Tjedno razgovarali sa mještanima i članovima povratničkih obitelji u Batinovoj Kosi, Jankom Čavićem, Dragicom Majstorović, Milanom Vujićem i drugima, poznati i sveznajući Siščanin Lojzo Buturac (1924. – 2020.) za zločin u Sučevićima znao je već punih šest desetljeća. Među žrtvoslovima naselja Banovine, Korduna i Moslavine –  Brezovice kod Siska i njegovih logora Viktorovca i Staklane,  zarobljeničkog logora Popovače, Sajmišta u Petrinji i stadiona u Glini, spomenuo je dobri čovjek Buturac u knjizi “Sisak 1945.” i žrtve iz uskotračnog tunela u Biljegu.

Tako je na spomen-ploči “Bijeloga križa istine” zabilježena i stravična istina o stradanju Hrvata od komunističkih monstruma. Simbol 119 mjesta stradanja hrvatskih vojnika i civila 24. studenoga 2017. blagoslovio je ispred župne crkve sv. Petra i Pavla mons. Marko Cvitkušić, generalni vikar Sisačke biskupije. S njim je svetu misu potom služio prognanik iz BiH, župnik fra Tomislav Jurić.

Na fotografiji Stjepana Vege, voditelja ureda Sisačke biskupije za odnose s javnošću, prepoznatljivi su članovi “Hrvatskog domobrana” Josip Novosel, barjaktar Mišo Vlahinić, Ante Živković, Josip Frković, Ružica Mahmutović, Ivica Bujger, Drago Bauman, Tereza Kolić, Tomo Denac, Ivan Nimac i zamjenica načelnika Vrginmosta, Marija Idžan.

Tekla je crvena voda

Ali, nisu svi koji bi dospjeli u Čemernicu zauvijek nestali sa zemlje. Takav je slučaj Stjepana Muže (1923.), bivšeg Wehrmachtova legionara smještena u Čemernicu i Božjom providnošću oslobođena kasnijeg radnika “Komunalca” Topusko. Otac Stjepan je na velike grobnice iz termi bana Jelačića navezao stotine tona mješovitog otpada. Ispričao nam je to poratni načelnik Topuskog, sin Stjepanov, Vlado Muža, rekavši da je gusta šuma Marekovača u kojoj se nalazio sabirni logor s trima velikim grobnicama i više stratišta bila podzemna trasa naftovoda.

Francuski inženjeri i tehničari koji su izvodili radove trasiranja, a stanovali su u obiteljskoj kući Mužinoj, pričali su ukućanima o pronalascima kostura koje je zahvatio bager. K tome da je 1945.voda potoka iz Marekovače mjesecima tekla crveno obojena. Koje li simbolike podudarnosti neljudskosti i prirodnih reakcija… Za one koji pamte izlaznu glinsku šumu kraj ceste za Vrginmost Branjenicu kod Viduševca (mjesto “olujne” kapitulacije 21. kordunskog korpusa SAO krajine pukovnika Čede Bulata pred Hrvatskom vojskom slavnim hrvatskim vojskovođom generalom Petrom Stipetićem – op.a.), sjetit će se Batinove Kose i naglog zavoja asfaltne ceste ulijevo. Kroz teško prohodnu Marekovaču vodi i makadamska cesta do kuće mnogočlanih Ernjakovića i spusta prema raskrižju za Topusko. Dok pripovijeda o tome da je i tetak njegov čuvao krave na ispaši uz potok Marekovac, Vlado Muža podsjeća i na sadnju malina iznad grobnica za potrebe “Karlovačke pivovare”. Svemu dodaje kako su radovi na naftovodu trajali cjelodnevno, čak i noću uz nadzor pripadnika milicije i odvođenja skeleta na neku od odabranih lokacija. I dok dio povjesničara drži da su masovna smaknuća izvodili četnički nastrojeni pravoslavni Srbi, Muža drži da su se tom nečasnom poslu 1945. morali pridružiti i hrvatski partiizani Gređana i Hrvatskog Sela.

U svakom slučaju, utroba hrvatskog tla i danas čuva veliku tajnu Drugog svjetskog rata i poraća. Naša ljudska dužnost je trajno izražavati pijetet svima koji su umrli i nestali pod zemljom, bez imena i križa, kao zalog slobode i ljudskih prava, kazao nam je Vlado Muža. T