GLAVNE TEME

HTV KOČI NAPREDAK HRVATSKOG DRUŠTVA

13. veljače, 2012.

Ne treba isključiti ni  „rumunjski sindrom“

Piše: Josip Miljak

Ne može se naći sličnije situacije s hrvatskom javnom televizijom, od one kojom nas usrećiše političke vlasti nelustrirane elite pod krinkom posvemašnje demokracije i prividom slobode javnoga djelovanja i govora u post-jugoslavenskoj Hrvatskoj. Između javnog političkog djelovanja i njegovih aktera s jedne strane i javne televizije s druge strane cvate neraskidiva simbioza, a glavni kohezivni faktor njihove ljubavi je spoznaja da bi bez toga i jedni i drugi bili zbrisani s lica demokratskih promjena iz 1990-ih. Kao što je i državni aparat prenakrcan kadrovima socijalističko-jugoslavensko-velikosrpskog profila i daleko prekobrojan u odnosu na stvarne potrebe sustava, tako je i Hrvatska televizija prožeta istim jadom i kočničarima svakoga napretka hrvatskoga društva.

ULAZ SAMO ZA ISTOMIŠLJENIKE

Hrvatska televizija nije javna TV, niti je u službi hrvatskoga društva u cjelini, što bi svakako morala biti. Ona je javna samo po tomu što naplaćuje TV pretplatu i od toga godišnje uprihođuje 1,2 milijarde kuna, a od reklama daljnjih 250 milijuna kuna. Ogroman novac! Za proizvodnju više nego skromnoga programa, ta kuća zapošljava cca 3.500 ljudi, dok npr. Nova TV čiji je Dnevnik daleko gledaniji, zapošljava tek 350 ljudi, deset puta manje. Što uopće rade tih 3.500 zaposlenih na HRT-u, jer 600 otpada na Hrvatski radio, to sam Bog zna. Programski doseg i kvaliteta su ispod svakog nivoa. Produkcija HTV-a uopće ne postoji, ukoliko ne računamo nekoliko amaterskih i nemuštih domaćih serija, a i njih proizvode vanjski suradnici iz tvrtki usko povezanih s upravom, pa se otvaraju velika vrata korupciji, jer treba nekako potrošiti 1,5 milijardi kuna, ako znamo da za plaće zaposlenih ide svega 14% od toga iznosa. Na što se uopće troši taj ostali novac?
Krinka javne TV najbolje se razotkriva u političkim emisijama ili političkim šouima pojedinaca kao što je emisija Nedjeljom u dva Ace Stankovića, svojevremeno Latinica, Otvoreno, sada In medias res, u kojima nema političkoga pluralizma i koje farsu oko javne TV razotkrivaju do kosti. Takve emisije su udarna snaga jednoumne kaste na vlasti i u njih mogu doći samo istomišljenici a u najboljem slučaju slično-mišljenici, pa nema nužnoga i poželjnoga suprotstavljanja ideja i misli koje jedino mogu izroditi rješenja i pomaknuti stvari na bolje. Koliki je strah uredništva javne TV, a time i nemjerljiva pristranost, najbolje pokazuje kampanja u nedavno provedenom referendumu za pristupanje Hrvatske u EU. Prostor javne TV bio je isključivo rezerviran za apologetski nastrojene pobornike koji listom dolaze iz vladajuće bulumente i saborske oporbe, dok su protivnici ulaska Hrvatske u EU ignorirani ili su prikazivani kao neka ridikulozna skupina. Ako uzmemo u obzir da tu ipak nije bilo direktnih stranačkih suprotstavljanja da bi HTV navijao za neku stranku, to se više očituje intuicija služenja koja njima samima jamči opstanak i zaštitu od eventualnih packi zbog odstupanja s linije.

JAVNA TV SAMO ZBOG PRETPLATE

Takva, duhovno sputana možebitna katedrala duha, ne može davati plodove koji bi hrvatsko društvo pomaknuli naprijed i koji bi pokazali svjetlo u tunelu. Sve se svodi na puki egzinstecijalizam većine zaposlenika i oni se ne smiju usprotiviti, dok se s druge strane pomno pazi da u vodstvo javne TV ne dođe kakva nadobudna avangarda pa se na vodeća mjesta postavljaju dokazani antihrvatski kadrovi, kojima je sadašnji ravnatelj Popovac samo smokvin list bez stvarnoga utjecaja, a Mihajlovićevski klan je taj koji uistinu vlada na Prisavlju. Tako se dobivaju tri koristi. Prva korist je čvrsto držanje ljestava odnarođenom političkom establišmentu ukotvljenom na Markovu trgu iz čega proizlazi  uzajamno štićenje, druga korist je lagodan život na grbači naroda kojega prezireš, a treća korist je umrtvljenje stvarnoga hrvatskoga nacionalnoga duha i zaglupljivanje nacije.
Za sada je jedini spas od ovakve javne TV, USKOK koji je započeo češljati financije te kuće ili posvemašnje otkazivanje TV pretplate, jer postoje i druge televizije komercijalnoga karaktera i s boljim programom od javne!? U konačnici, kada društvena kriza kulminira, ne treba isključiti ni „rumunjski sindrom“ kada je pao Ceausescu. Kada je zlo toliko veliko, da ga možebitne posljedice borbe za dobro ne mogu natkriliti, onda su sva sredstva dopuštena, jedino što nije dopušteno, jest ne boriti se za svoje.