GLAVNE TEME

HRVATSKA JE NAJSTARIJA PARLAMENTARNA DEMOKRACIJA

19. siječnja, 2014.

U kontinuitetu trajanja od  četrnaest stoljeća priznate državne tradicije

Napisao: Mirko Vidović

I. ODBACIVANJEM ZLA NASTAJE POTREBA ZA DOBRIM

U svojoj ‘Krunskoj besjedi’ Demostenes je upozorio Atenjane: ‘Efugon kakon – euron ameinon!’ (izbjegavajući zlo, okrečemo se dobru). No, i onda i danas stoji pitanje: što mislimo pod izrazom ‘zlo’ i ‘dobro’? Ni onda ni danas ništa dobrog nije moglo proizići iz laganja.
Mitomani su najpogubniji širitelji zaraze ljudskog duševnog zdravlja koje se hrani istinom. Okrutnost karakterizira tiraniju budala i njihove odluke pa su im potrebni mitomani da ih podupiru i brane. Mitomanija se, kao metoda kibernetike, u naše vrijeme primjenjuje za prilagodjavanje općeljudskog zdrava razuma gluposti vladavine budala. No ljudska priroda pamti samo istinu i brzo zaboravlja laži tako da i decenije ispiranja mozga mitomana mogu nestati kao lanjski snijeg pojavom jednog poznavatelja i svjedoka istine.
Servilne sluge luđih i gorih od sebe  osobito u elektronskim medijima daju dojam dresiranih vučjaka ili cirkuske faune. Malo je reći da su (kako to zapisa Pavao apostol) ‘kanizirane osobe ljudskog izgleda’ izrodi i izdajnici ljudskog roda. Svijet ne može zaživjeti u miru bez njihove posvemašnje marginalizacije općeljudske zbilje uz mogućnost funkcionalizacije u vlastitim redovima.
No, ostavljajući postrani ‘puste želje’ i varljivu metodiku samozavaravanja, s velikim iskustvom u odstranjenju sirove i suhe ljuske oraha, naučili smo i kroz više maski otkriti pravo lice okrutnih mitomana koji se smiju kao grčke kazališne maske radeći nam o glavi.

II. ISTINA O PROŠLOSTI I IDENTITETU NACIJE NA PPROSTORIMA HRVATSKIH ZEMALJA

Odbacivanjem strateških, dinastičkih i ideoloških izmišljotina o Hrvatskoj i Hrvatima bavili su se do sada pojedinci koji su išli za tim da otkriju, uoče i objave istinu i o svijetu i o sebi u svijetu. No taj opasni posao su osuđivali servilni poslužnici interesa stranih dominatora ili pretendenata na gospodarenjem našom zemljom. Borba protiv laži bila je ujedno i otpor onima koje sveti Pavao nazva ‘zvijeri ljudskog izgleda’.
No već po onome što smo u tim i takvim uvjetima do sada otkrili i pokazali (uza sve napore da nas prešute, jer je nemoguće i za njih kompromitirajuće da nas napadnu, jer bi time izazvali obilje dokaza i propali na ispitu povijesti kao neznalice u vlasti sulude samovolje na sloju vladavine budala), može se iznijeti slijedeći sadržaj okvira za identifikaciju nacije na jadransko-podunavskim prostorima:
Identificirani su naši korjeni!
Dinarci su europski urođenici nastali i razvijali se na području s kojeg su tisućama godina tekle manje ili veće migracije na sve strane svijeta. Obogaćeni usavršenim sredstvima za ishranu i prehranu, za ratartvo i obranu, obogaćeni Dinarci su obogaćivali i zatečene ljudske skupine na prostorima na koje su dospjevali. Gdje god su dospjeli oko Zemlje, bili su graditelji.
Na izvornim prostorima Dinaraca vjera u Nebo isključivala je uvjerenja koja nastaju iz opsjenarstva ili silovanja savjesti barbarstva, i mentalni sklop čovjeka na zemlji pod uplivom nebeskih smjena i promjena otkrio je pravila kako u skladu evolucije prirodnog okoliša tako i u ljudskom načinu mišljenja. Usklađenje drugog s prvim dalo je jadransko-podunavsku civilizaciju  koja je shvatila točnost solarnog kalendara u sideralnom prostoru i osnova analitičke geometrije na zemlji.
U najnovije vrijeme Iliri su uveli ljudsku misaonost u poznavanje strukture materije i praznine u subatomnskim strukturama, a također i pragmatičku vrijednost najsofisticiranijeg ponašanja elektriciteta. Kad bi se nekim stjecajem okolnosti izuzeli iz ljudske pragmatičnosti izumi Ilira i njihovi derivati, svijet bi se srušio u barbarstvo neznanja i divljeg ponašanja.

Dinarci su otkrili željezo, izmislili čelik, stvarili pomorske puteve na srednje i duge linije – svojim skupnim ponašanjem bili su (kako je zapisao Tit Livije, autor ‘Povijesti Rima’) nepobjedivi i na kopnu i na moru. Pridruživši se – od Dmitra Hvaranina do Agrippe zajedništvu interesa s Rimom, Dinarci su, nazivani Ilirima, od centralističke Diktature (imperije) načinili, u vrijeme kosmokratora Dioklecijana Savez civilizacija i autonomnih povijesnih nacija i tako udarili temelj pravom ravnanju zajedništva naroda od kojih se je sastojalo Carstvo, čiji su vojni i politički centar Iliri izmjestili iz čangrizavog i posesivnog Rima i smjestili u Byzantium tako da je Istočni dio carstva nadživio preko tisuću godina zapadnom dijelu, u kojom je i dalje vladala osionost, oholost i netolerantnost Rimskog Senata.
Na našu obalu, u Ilirik i u Dalmaciju, kršćanstvo je nenasilnim metodama donio sveti Pavao i njegovi učenici. Tu tako dospjelo kršćanstvo nikad nije nestajalo – opstalo je u kontinuitetu i uza sve pokušaje da ga siledžije ugase i zatru naš jezik na kojem smo slavili Boga u svetištima, dok smo vodili debate u Saboru na – latinskom jeziku. Narod kosmopolitske kulture je pragmatičan i ima uzvišenu svijest o ljudskoj ukupnosti, a i o sebi samome.
Ilirski imperatori vladali su svijetom dvjesta trideset godina i u modernom shematizmu političkih odnosa dali su slobodu vjere i kršćanima. Ilirski imperator Justinijan I. je sabrao bastinu logičnog prava u svoj ‘Corpus juris civilis’ u kojem je sumirao bitne postavke Rimskog prava u sintezi s Ilirskim pravnima zasadama (posebno iz Dioklecianova kodeksa). Carigradska uloga u odnosima i između Europe i Azije djelo je Ilira, a ne Skita niti barbarske nasilničke klateži.
U vrijeme velikih nereda na područjima nekadašnjeg Rimskog carstva, Bielohorvati su u savezu s legitimnom vlašću Carigrada, odigrali onu ulogu u Iliriji koju su Franci odigrali u Galiji Transalpini.

III. ISTINA O HRVATSKOJ U NAŠE VRIJEME

Nacija koja se je uspjela održati na svom izvornom području između Jadrana i Dunava provela je zadnjih tisuću godina u permanentnom stanju samoobrane. U povodu prisege nad Grobom svetog Petra u Rimu, hrvatski vladari su od 680. do dana današnjeg bili vladari ne-osvajačke države, koja nije slala trupe da osvaja tuđe zemlje, nego da se brani na sve četiri strane svijeta od nasilnika koji su nas htjeli podvrgnuti svojim interesima, asimilirati ili eliminirati.
Hrvatska je bez dvojbe najstarija europska parlamentarna demokracija u kontinuitetu samovlasti u trajanju od dobrih četrnaest stoljeća priznate državne tradicije.
U Hrvatskoj je u svo vrijeme trajanja naše države o svim bitnim pitanjima opstanka i obrane odlučivao Hrvatski Državni Sabor. Trpimirovića Kraljevina Dalmacija i Hrvatska sastojala se je od tri banovine: Banovine Posavske, Banovine Primorske i Banovine Bosanske. Prva središnjica Kraljevine bilo je Duvno u Bosni. Tu je počeo s radom nas moderni Sabor, tu je krunjen i prvi hrvatski kralj kao vladar zemlje koja se nije izuzela iz zajedništva ostatka Rimskog carstva.
Kršćanska (kosmopolitska) Hrvatska nije poznavala pošast ksenofobije, nije progonila strance pa ni Židove, a velike probleme imala je osobito s izrodima i odrodima, koji su prihvatili službu strancima kako bi unutar zemlje omogućili otuđenje uz asimilaciju domaćeg dinarskog pučanstva. Tu neuspjelu ulogu i danas u neku ruku prepoznajemo u nostalgiji za prošlim vremenima njihove servilnosti kod: Latinaša, Poturica, Madžarona, Germanofila, Panslavista i Jugomarksista – centrifugalnih tendencija koje međunarodna zajednica ne prihvaća.
U Hrvatskoj u toku dvadesetog stoljeća nije bilo organizirane ni fašističke ni nacističke stranke, a hrvatski komunisti su u toku Drugog svjetskog rata pošli za Andrijom Hebrangom u šumu, dok je Hrvatsku u Londonu predstavljalo izabrano predstavništvo HSS-a, obnovitelja kratkotrajne Banovine Hrvatske. Ni jedan iole viši dužnosnik NDH nije suđen na ikojem međnarodnom sudištu.
Prostori izmedju Jadrana i Dunava najosjetljiviji su strateški dio obrane Zapada i civilizacije prava uopće. Ni jedna sila sa strane nas nije uspjela ni zastrašiti a kamo li asimilirati. Ipak smo, zahvaljujući našim ‘ilirskim popovima’ – glagoljašima, franjevcima i Ilircima uspjeli dozivjeti tek koncem dvadesetog stoljeća ostvarenje svog prava na samoodređenje. U strašnim uvjetima gušenja samoodređene države Hrvatske, svijet je sa strepnjom, ali uglavnom pasivno pratio Domovinski rat – junačko djelo Generacije Dragovoljaca i Branitelja.

IV. HRVATSKA U BUDUĆNOSTI

Kad se uzme u obzir bar ono, neosporivo, što smo gore naveli, ma koliko netko pokušao da našu zbilju usporedi sa zbiljom ikoje druge civilizacije ili nacije, neće naći nigdje ta tri elementa: a) izvornosti, b) upornosti da opstanemo svoji na svom i c) da ne haramo po tuđim zemljama i da ne dopustimo ikojem fanatizmu da potisne naš uzvišeni smisao za istinito i pravedno.
To je otisak slike na povijesnoj iskaznici Hrvatske nacije.
Kad prestane službena uloga mitomanije u našoj unutrašnjoj i vanjskoj zbilji, svijet će nas polako otkrivati i upoznati točno onakve kako se osjećamo u svom hladnokrvnom ponosu da budemo ono što smo oduvijek bili i što još uvijek jesmo – Dinarci, rođaci svih naroda starog svijeta.
Istina o nama će se prosiriti svijetom. Svijet će tek tada shvatiti stvarnu povijesnu veličinu Dinaraca i prihvatiti nas ponos kao dokaz ispravnosti i pravednosti. Hrvatsko ime tako će – već u dogledno vrijeme – postati sinonimom civilizacije koja je sama po sebi primjer kakve suvremene nacionalne države trebaju biti kako bi se u Internacionali Domovina, ostvarili uvjeti održanja i postojanosti djelatnog i solidarnog mira.