Poznat kao ban Jelačić samo nije bio na jednom mjestu većje tumarao po Trgu, Pod zidom, u Gajevoj, Bogovićevoj… Sretali smo se, jednom sam mu sa zadovoljstvom poklonio jednu svoju knjigu. „Znaš da bi ti mogao biti književnik“, usrdno je prozborio. Kada sam počeo imati problema s hodom odmah je to primjetio. Starom treneru šepavost nije umakla. Tko zna kolikomu je to donijelo problema. Sada poslije svega mislim da je općenito u našem društvu opažao tu nekakvu opću šepavost i urođenom laganom komunikacijom bio nam je kao štaka. Zato su ga ljudi voljeli pa čak i kad se orilo:“Ćiro pederu“
Napisao: Dražen Stjepandić
Nekada kod Džamije gdje sada parfimerija bio je restoran Kvarner. Išao sam u školu u Križanićevoj i oko Džamije sam često prolazio u svim pravcima. Taj puta Ćiro je izlazio iz Kvarnera i osmijehnuo mi se i pozdravio me. Nosio je onaj svoj legendarni bijeli šal, ali još nije stigla euforija kakva će zahuktati na proljeće te ’82.
Nismo se poznavali, znao sam ga samo iz novina, a tada su Sportske čitali gotovo svi recimo normalni, barem ponedjeljkom. Kada me prvi pozdravio pomislih kako me s nekim zamijenio, ali kasnije ću saznati da je on tako pozdravljao sve redom premda se osobno nisu poznavali. Pozdravljao je sebe u tuđim očima kasnije ću od nekoga čuti i zaista je to tako, nakdnadno ću kroz život uvidjeti, što nekima nije jasno, pa ću doživjeti da me neki od predstavnika mlađih, nadolazećih generacija na poslu pozdravljaju jedva, nekako nerado ili nikako po nekoliko godina.
Ubrzo nakon našega prvog susreta iza oho-ho davno nestalog Kvarnera Dinamo je na Maksimiru ruknuo Zvijezdu 3:0 i krenulo je ludilo danas nazvano Dinamovo proljeće. Bio sam na toj utakmici i sjećam se da je u svečanoj loži bio i Miljan Miljanić. Bila je to godina svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Jugoslavija je u kvalifikacijskoj skupini bila ispred Italije, koja će postati svjetski prvak. U Španjolskoj Miljanić će sa svojim odabranicima ispasti već u prvoj fazi, a iz šampionske ekipe Dinama na svoj spisak će uvrstiti sam Zeku Zajeca i Štefa Deverića, ovaj drugi neće zaigrati ni minute i ako se netko toga još sjeća bit će proglašen najpoznatijim hraniteljom golubova. U nekom gradu na Pirinejima bio je uslikan dok hrani golubove i to je bilo najzanimljivije što se Štefu dogodilo na tome Svjetskom prvenstvu.
„Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad“, pjevalo se na kraju prvenstva. Prvu Dinamovu himnu snimili su Sanja Doležal i Prva ljubav, a u postavi Prve ljubavi bili su danas poznati dramatičar Mate Matišić i Tomica Šojat iz Arodroma, dugogodišnji direktor Etnofesta u Neumu čiji je medijski pokrovitelj godinama bio naš portal Tjedno.
Protiv Partizana na Marakani
Iz toga prvog Ćirinog trenerskog razdoblja u Dinamu dobro se sjećam utakmice protiv Partizana ’83. na Marakani. Da dobro ste pročitali na Marakani, zbog Titovog rođendana Partizan je bio domaćin kod najvećih rivala. Imao je bod prednosti i ta utakmica se pokazala presudnom. Na najvećem beogradskom stadionu nahrlilo je 90 tisuća gledatelja. Prodato je 75.792 ulaznica i to je službeni podatak. Povijesno najveća posjeta na utakmicama Dinama u bivšoj 1.Saveznoj ligi. BBB-a, pod tim imenom još nije bilo, ali išlo se ne samo na utakmice nego i na gostovanja. S prijateljom, u ratu, pored Orašja poginulim, rođenim Purgerom Renčijem, uputili smo se vlakom u Beograd. Već na kolodvoru u Zagrebu je bilo više partizanovaca nego dinamovaca. Ta utakmica mi je zorno pokazala prve rupe na auto butu bratstva-jedinstva, kako to pjeva Jura Stublić. Oko Marakane su se neki nesretnici pojavili s dinamovim obilježjima i bili su smjesta iscipelareni. „Mi smo jedan narod“, jaukali su dok su ih šaketali i šutali sa svih strana. Zgranuti tim Renči i ja do početka utakmice samo smo se pogledavali, nismo riječ progovorili da nas ne prpoznaju po govoru. Na tribinama nas par stotina je bodrilo Dinamo i tek tada smo se razotkrili. Navijali smo, a kad bi se oglasili nastala bi takva salva zvižduka da sami sebe nismo čuli.
Dinamo je poveo 2:0, autogol Rojević i Cico Kranjčar, bilo je to najbolje poluvrijeme modrih koje sam ikada gledao. Ushićen na poluvremenu sam otišao po pivo, mislim valjevsko točeno i dok sam se vratio ne samo da je bilo 2:2, iz penala Trifunović i Mance, nego je skoro i utakmica bila gotova. Tolika je bila gužva, a ja sam se s dvije natočene čaše provlačio između napaljenih navijača, na toj tribini uglavnom Cigani. Sada kad se pokušavam sjetiti svega ne pamtim da je oko nas bilo nekadašnje milicije da nas štiti. Možda zato što smo bili među zvezdašima ostali smo živi.
Poslije utakmice tiho, ponovno šuteći u masi, dokopali smo se onda neviđeno ružne beogradske željezničke stanice. Renči i ja mučimo, a oko nas odjekuje pjesma o vojvodi Sinđeliću, pa„ telefonske žice bruje, kraj nam nešto poručuje…“ i slični hitovi iz ratova. Vlak za Zagreb je kretao oko ponoći. Tada se više nismo morali sakrivati, a dok je gmizao sa nenatkrivenih perona neki su se zaletavali i šakama lupali po staklima kupea gdje smo se nagurali navijači Dinama, skupa samnom navijačem Zagreba. Srećom stakla na vlakovima su prilično čvrsta, tako nam je zabarikiranim u kupeima bilo kao u oklopnom vozilu. Po izlasku iz Beograda popeh se na one rešetke za prtljagu i ispružih se. Odmah sam zaspao, probudio sam se tek u Zagrebu u rano jutro. Izašli smo iz vlaka, a Grobara više nije bilo mnogo kao na polasku, možda su se oni na povratku ušuljali među nas. Zadesila su se tek dvojica, kao šlag za kraj, kad su ih opkolili počeli su govoriti kako smo dobro igrali i jedni i drugi. Bila je to odlična prilika za osvetu onoga što je neke zadesilo u Beogradu. Za daleko brojnije dinamovce šlag na kraju. Renči i ja smo bili premladi za tučnjave, odvojili smo se odlazeći prvo na vruć i masan burek kod Brace Cigana, pa prema Kvatriću.
Partizan je te ’83. bio prvak, a Dinamo je osvoio kup i bio tek treći. Najveća zvijezda Partizana, pokojni Dragan Mance, inače Hrvat, prije nego što će poginuti u prometnoj nesreći imao je dogovor da prijeđe u Dinamo. Za Partizan je tada igrao i kasniji ljubimac Maksimira Čava Dimtrijević, a uz Radeta Zalada branio je kasniji vratar Dinama Bugojanac s diplomom kriminalista Ranko Stojić. Mnogo godina kasnije Ćiro će izjaviti kako je on kriv što Dinamo dva puta zaredom nije uzeo prvenstvo bivše države. Pogriješio je u taktici na toj beogradskoj utakmici.
Nastavilo se ono što se naziva mladošću, postadoh novinar i jednom kada sam ga tražio intervju Ćiro mi je rekao:“Šine čekaj da postanem važniji.“ A nakon Švicarske, senzacionalnog spašavanja Prištene od ispadanja, kada su svi na tribinama nosili bijele šalove, pa Grčke, Francuske, povratka u Hašk-Građanski, Ćiro je opet postao ovdje važniji kada je po Tuđmanovom nalogu preuzeo Vatrene. Tada sam radio u Nacionalu u početku je to bila velika ljubav između Ćire i Pukija, nakon afere Tapie i izlaska iz zatvora u Marsiellesu 1995. dao je veliki ekskluziv Nacionalu i Pukiju. Do u detalje pokojnom Ivi Pukaniće je prepričao što mu se sve događalo u tih 17 dana iza brave. Ubrzo potom Nacional će postati tjednik čija se glavna urednička odrednica zasnivala na pitanju za Tuđama ili protiv Tuđmana? Ćiro je sa Zlatkom Hasanbegovićem i Gojkom Šuškom s prvim hrvatskim predsjednikom igrao preferans, u to vrijeme sa zadovoljstvom je od Nevenke primao šamare, doslovno je bio jedan od simbola Tuđmanovog režima. Nekadašnji bijeli šal na čiji je izlazak na teren Zapad skako na noge, postao je među onima zahtjevačima povratka imena Dinama među najomraženijima. BBB-i su mu okrenuli palac dolje, u to vrijeme parole „Ćiro pederu“, Nacional mu je posebno vadio mast. Vodeći u ekipi za Ćirin odstrel bili su uz Pukija, Max i pokojni Ivica Šantek. Nije tu mogao mnogo pomoći ni Pukijev intimus Maminjo.
Ovih dana kada se mnogo toga napisalo o Ćiri nisam primjetio da je netko spomenuo veliki okršaj pokojnog Pukija i sada pokojnog Ćire u Latinici. Tema je bilo namještanje nogometnog prvenstva ’97. na račun Rijeke. U burnoj svađi s Ćirom Puki je postao najveća novinarska zvijezda u Hrvatskoj. Takav odjek je imao još nakon intervjua s Gotovinom i naravno nakon pogibije. A Ćiro se od javnosti našao u nemilosti, tek bronca vatrenih u Francuskoj ga je rehabilitirala kod nogometnog puka.
Maca optičarka
Napadi na Ćiru mene su zaobišli, sportskim i nesportskim temama počet ću se baviti tek ’99. , a kada ću postati 2000. urednik sporta u Imperijalu s Ćirom postajem pravi znanac i nećemo se više pozdravljati što bi se u Bosni rekli „nako“. Redakcija Imperijala, glavni urednik Velimir Bujanec, bila je iznad salona igara u Ilici, u istom haustoru gdje stanovala Ćirina ljubavnica Maca optičarka. Dok je narod tračao o vezi s Nevenkom, mi iz Imperijala s Ćirom smo se stalno sretali u istom haustoru, samo je išao kat više, često baš u društvu Mace optičarke. Nasmijana ženica njegovih godina, sa skupljim okvirima na nosu, imala je radnju u nedalekom prolazu Lovačkog roga. Nije bilo teško zaključiti o čemu se radi, ali Imperijal to nije zlorabio i to je bila ona neka tajna veza Ćire i Imperijala. Mislim da tada ni pokojni Židak nije mogao s Ćirom ono što je mogao Imperijal. Teo Ljubić, čovjek koji je potpisao, a da sam nije bio autor, mnogih senzacionalnih tekstova Imperijala, bio Ćirin astrolog od povjerenja, sam pokojni Tomica Židak je par puta napisao da je utjecao na taktiku i sastav vatrenih više od Tuđmana. Premda se Ćiro u medijima nije branio da mu Tuđman 2pomaže“ oko reprezentacije, primjerice natjerao ga je da na gol stavi Ladića, što Ćiro nije htio jer je dobro zapamtio njegovih par pacerskih golova kad je Ćiro drugi put trenirao Dinamo. Ladić je po dolasku u Dinamo istisnuo Ranka Stojića i nakon strelovitog uspona dogodilo mu se nekoliko kikseva, o čemu je Ćiro jaukao po novinama.
Vatreni su nekada godinama kada bi igrali u Zagrebu pripremali u Čatežu. I jednom sam za Imperijal uoči prijateljske utakmice s Francuskom posjetio Ćiru, bili smo jedini počaščeni ručkom, a kao svaki put u sretima s njim bila je to prilika da od njega čujem nešto filozofski talentirano. Sjedili smo tako i ćaskali o sudbinama igrača, o njihovom talentu i onome što bi postigli u kratkim igračkim karijerama.
„Neki su bili talentirani, a nisu uspjeli. Neki nisu bili veliki talenti, ali su izvukli maksimum, ostavrili su transfere, osigurali egzistencije. Neki su bili talentirani, postigli su sve, ali jebiga opet nisu sretni…“, nikad nisam zaboravio to Ćirino izlaganje.
Poslije kada sam vodio emisiju „Kladionica je moja radionica“ na OTV-u Ćiro mi je bio gost i to mi je bila najgledanija emisija. Kretala je u 13 i pet i trajala je do 14 sati. Ćiro nije došao u dogovoreno vrijeme, a kad se napokon javio upitao me:“Je l’ ti to mene nešto trebaš?“ Ćiro je obično koristio tri broja 098 i ciklično bi ih izmjenjivao, a ako ste znali onaj aktualni za razliku od drugih zvijezda i zvjezdica ne da se uredno javljao na mobitel svima, nego bi se vas kasnije nazvao ako se prethodno nije javljao. „Sine ne mogu izdržati, a da ne saznam tko me zvao“, smijao se sam sebi.
„Neki ljudi postiću veće uspjehe u drugom dijelu života, a mislim da si i ti taj“, kao svoje igrače stimulirao nas je Ćiro, a ubrzo potom talk showu uživo te ljetne nedjelje upitah Ćiru kako je mogao dozvoliti da mu Nevenka Tuđman opali šamar? Nije tada odgovorio kako joj je prao auto, te da žena kroz šamar muškarcu iskaljuje svu svoju ljubav, pa kako je jedna žena na njemu slomila kišobran- nego se naljutio. Razgovor se nastavio u napetom tonu posebno kad sam spomenuo njegove godine. Te 2003., dakle prije dvadeset godina dotakao sam se njegove treće dobi.
„Ja sam brži, ja sam jači od tebe“, podviknuo je na mene.
„Uh, što je problem biti brži i jači od mene“, parirao sam mu.
Pozdravi majku
Taj razgovor nije se svidio ni mojoj pokojnoj majci: „Nije lijepo tako razgovarati sa starijima“. Nagovorila me da ga nazovem i ispričam mu se. Joj kako mu je bilo drago. „Pozdravi mamu i reci joj da je divnog sina rodila“, poručio mi je onim svojim šuštavim glasom. I godinama poslije kad bi me sreo stalno je pozdravljao moju majku.
Zadnjih godina postao je hodajući spomenik u centru Zagreba, stanovao je iznad Centralne ljekarne i Jelačić plac i Gajeva do Charlieja bili su mu kao dvorište. Nije više prvi pozdravljao, ali je svima ozdravljao. U medijima su ga čak i u Srbiji tretirali kao nendmašnog šarmera i to vrijeme je trajalo, ali dobro se sjećam kada sam bio jedan od onih desetak tisuća, 0,80 posto, koji su 2005. na Predsjedničkim izborima glasali za Ćiru.
„Ipak sam ja ovdje samo jedan Bosančeros“, kukao je razočaran očito je očekivao mnogo više. Nespjeh na predsjedničkim izborima zabolio ga je više nego šest komada usred Splita protiv Debrecina na klupi Hajduka. Više negoli otkaz u Tuzli nakon što je Slobodu odveo u Prvu bosansku ligu. Potresao ga je više nego kad ga je u Zadru Reno Sinovičić zatražio da im posudi lovu za spas NK Zadra, posljednjeg kluba kojeg je trenirao.
Jedina stranka koja je podržala njegovu kandidaturu bila je neka braniteljska strančica, sjećam se potpisivanja dogovora u gostionici Marica pored Zaprešića. Sada više pojma nemam kako sam se tamo zatekao, ali sjećam se da je bio i Domagoj Margetić. Premda slojevito namazan svim mastima kao političar Ćiro nije uspio. Mislim da je to šteta za Hrvatsku, a i šire.
Kao što rekoh kada je postao hodajući spomenik centra Zagreba, poznat kao ban Jelačić samo nije bio na jednom mjestu već je tumarao po Trgu, Pod zidom, u Gajevoj, Bogovićevoj… Sretali smo se, jednom sam mu sa zadovoljstvom poklonio jednu svoju knjigu. „Znaš da bi ti mogao biti književnik“, usrdno je prozborio. Kada sam počeo imati problema s hodom odmah je to primjetio. Starom treneru šepavost nije prmakla. Tko zna kolikomu je puta tako nešto donijelo problema. Sada poslije svega mislim da je općenito u našem društvu opažao tu nekakvu opću šepavost i urođenom laganom komunikacijom bio nam je kao štaka. Zato su ga ljudi voljeli pa čak i kad se orilo:“Ćiro pederu“.
„Bravo, kako si ti to lijepo napisao“, čujem ga kako govori, „ali daj izbaci ovo zadnje to ti kvari prethodnu galvanizaciju“. T
