Poznavao sam i Valderramu
Napisao: Zvonimir Magdić
Imenom James. Prezimenom Rodriguez. Krvlju: Kolumbijac. Nogometom – svemirac. U prvoj polovici Mundiala ’14 – broj jedan. Pet pogodaka, četiri asista! I, jedna vedrina, vrela mladost. Za slikovnice čistoće tijela. I, duha. I – vica.
Slikajući ‘malog’, el pibe, kako kažu Latino- amerikanci, sjetio sam se, vukući mojih 80 godina nogometa za rukav još dvojice Kolumbijaca. I ti su bili – čuda. Svaki na svoj način. Izvan svakog reda. Svjetski velikani. Teško mi je poslije Štefa Bobeka ili Bajde Vukasa, sa naših terena, odvesti se,samo onak’, u zelena polja čistokrvlja. Ova dvojica, iz Marquezove zemlje, pune proze, moji su – ljudi. Valderrama. I Higuita. Jednog i drugog, poznavao sam. Izbliza.
SUDBINA MALIH
Čak, za italo-mundiala, devedesete, u Bologni, zajedno s kolegama, pucal sam Higuiti na gol! Hej! To je bila sloboda. Bez mix-zona. Brkonja, dugih, crnih, teških vlasi, širom otvorenih očiju,vježbao je sam. Kolumbija, je dotle, trčeći, u nekom kutu igrališta, pod krupnim Maturanom, lovila ‘ zraka’. Branio je Rene, to mu je ime, naše lopte. Bacao se, ozbiljno, za njima. Mirno ću zapisati: ‘Zabil sam gol – Higuiti! To nije mogao, sam tak, ni Maradona. To je onaj Higuita, koji je izveo onu ludu bravuru, na Wembleyu, u Londonu, obranivši jednu visoko pucanu loptu, bacivši se unaprijed, i s obje pete, preko sebe, izbio je, ispod prečke! Englezi, kakvi jesu, unaslovili su sve to: škorpion. Izveo je to, bio sam tamo, na Bomboneri, i u Buenos Airesu, za oproštaja Maradone. Izaći, driblati svakog ko’ mu dođe pod noge, spuštati loptu prsima, okretati pa i onog opasnog Millu iz Kameruna, što više rolati pa izgubiti ‘ balun’, i pokopati Kolumbiju.Sve je to – Higuita. Kolumbija, neko čudno čeljade. Izvan svakog reda. Svoj, do apsoluta. Mislim da još negdje, brani. Tip. Za sebe. Protiv svih. Pa, tko hoće. I ja sam bio, jedan od njih. S njim. Protiv čitavog svijeta.
Takav je bio i Carlos Valderrama. Na glavi žuta, ‘nabrenana’, kosa, zbog koje su ga zvali ‘rajska ptica’, oduševljavao je čistoćom nogometa, lakoćom igre, pregledom, driblingom. Sve onako, usput. Ide tamo, gleda simo, loptu daje – onamo! Ožutjelo kamenje sfinge. Ko’ bu to pobral? Nitko. I daj,s njim. Takvih danas, nema. To nije, ni ‘ mali’ Rodriguez. Dok se drugi strmoglavljuju, jureći trvnjakom,gutajući tone kilometara. Valderrama – hoda! Šeće. Stari bi Zagrepčani rekli – špancira. I, uvijek, najbolji. On. Igra nogomet, svoj. Za sebe. No, no pardon! I – za duge. Pričao mi je Aljoša Asanović, za zajedničkog igranja u Montpelieru, kako je ‘ rajska ptica’, svaki dan praznila bazen. I trošio je Carlos, tisuće eura na održavanje i čišćenje.Govorio je: ‘Moja obitelj mora imati čisti bazen’.Vlasnici kluba skakali su, do neba. Danas je komentator. O njegovom nogometu, najkraći je bio Maradona: ‘Jedini igrač na svijetu koji može igrat nogomet – hodajući’! Je li onda čudo, da je iz jednog takvog ‘predgrađa’ izašao mali James Rodriguez. Ne zaboravimo i ovo: kad je Kolumbija u pitaju. Šteta! Naletjela je na Brazil. Tamo, je – pedesetih godina – bio nogometni raj. Love do krova. Plaća u zlatnim šipkama. Bio je to El Dorado nogometa. Millonarios se zvao najpopularniji klub. Krcat, Argentincima. Za koji je igrao i sam – Di Stefano. Iz ‘Millosa’ će u Real Madrid. Eto, Marquez. I, sto godina samoće.
NIJEMCI I ALŽIR U RIJU
To je slijednicima povijesnog Gala, jednostavno, u krvi. Ono što rade, čini s nekom posebnom lakoćom. Šansona, dvorci, impresionistički slikarstvo, Rodin, pa onaj humor Fernandela i, na, na kraju krajeva, Pariz. Jednom sam napisao: ‘ svaki grad ima nešto od Pariza, Pariz ima – sve’! U nogometu, isto. Nigerije je bilo bar za pola sata. To je puno. I to jako dobrih. No Deschamps nije rekao ni riječi. Pustio je svoje ‘ kokote’ da se igraju. I, čekaju. Afrikanci imaju toliko toga, ali uvijek, na kraju balade, negdje ‘ fulaju’. Nije li baš njihov vratar, Nigerijac, Enyeama, koji skidao udarac za udarcem, jednom preletom lopte omogućio Francuskoj 1:0. Pogba je, jednako crn, onako visok, krasno skočio i glavom obrijao loptom praznu mrežu. Drugi je pogodak na samom izmaku utakmice pripisan Jobu, koji je skrenuo loptu u vlastitu mrežu. Bilo je, sve u svemu, dopadljivo. I, gledljivo. Benzema je vukao Francuze. Imao je i sam golu-golcatu prilika, ali nije plakao zbog promašaja. Vrijeme je, svojim pješčanim satom, trusili žuti pijesak – protiv Nigerije – u korist nekadašnjih svjetskih prvaka.
A sada, u Riju – Nijemci! Nikad se ‘ Elf’ i nije tako napucao, nikad! Dvadesetak lopti i vrata.! A, na vratima zelenih Alžiraca, na ‘ letećem ćilimu’ M’ Bohlii,bez kose i ne gustom bradicom. I taj se, nabranio – za cijeli život.Sjajan! Utakmica u kojoj je trebalo više snage ramazanskim isposnicima i više točnosti njemačkim napadačima. Low je, na svoj način – tiho – izlazio iz vlastite kože… Nisu se dali Alžirci. Imali su nešto i od igre, a u onom dijelu, u kojem su dominirali, marširajući jurišnici Elfa, pokazali su nadarenost. I, uzvrelu ruku Vahida Halilhodžića. Imali su čak i ‘ dinamovca’ Soudanija. Utakmica devedeset minuta trke, naleta, juriša, pucanja, branjenja i obrana. No, znalo se. To je sudbina ‘ malih’. Netko će krivo zagristi. Tako je i bilo. Već u prvoj minuti produžetka Schurrle je probio mrežu, s lijeva, a onda Ozil, za 2:0 s desna. I kad je brazilski sudac spremao kraj, Alžirci su došli do svog počasnog gola. Slimani. I, zasluženog. Pali su u zagrljaj, jedan drugom. Borili su se – lavovski. No,Nijemci su stisnuli obruč, tankovski, i otišli u četvrtfinale, na – Francuze.
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.