GLAVNE TEME

EUROS BEZ EU-a I EROSA ILI MAKE LOVE NOT ART

20. srpnja, 2013.

Izložba u Radničkoj galeriji Marijana Hanžekovića

Piše Jure Ilić

Zagrebačka Radnička galerija, na Radničkoj cesti 22, zapravo je izložbeni prostor u poslovnom prostoru jednog od najpoznatijih domaćih odvjetnika Marijana Hanžekovića. Naziv Radnička galerija nije nimalo pejorativan, baš kao što nije ni naziv te ulice, Radničke, koja je danas pravi zagrebački poslovni City i potpuno je drukčija od onog nekadašnjeg izgleda s nizom sivih proizvodnih pogona, po kojima je i dobila ime. A danas su tamo sjedišta banaka, poslovne zgrade i elitni restorani…

Ako znamo da je Hanžeković pasionirani kolekcionar domaće suvremene umjetnosti, te da na zidovima svog peterokatnog poslovnog prostora ima umjetnine u rasponu od Ede Murtića, Miroslava Šuteja i drugih suvremenih hrvatskih slikarskih velikana, pa sve do onih najmlađih, odmah otpada prispodoba jednog posjetitelja njegove galerije kako “on to radi zbog poreza”. Ako je i zbog toga, neka je, jer danas u Hrvatskoj upravo nedostaju takvi kulturni mecene poput njega. Ako je i reklama, neka je! Rekli bismo, odvjetnički ured Hanžeković u liku svog gazde Marijana, pravi je primjer kako bi bogati pojedinci u Hrvatskoj danas trebali pomagati umjetnosti, vječno siromašnoj i na rubu egzistencije. No, nećemo sada raspredati sociološke teorije o bliskosti novčanog bogatstva i onoga umjetničkoga, nego ćemo se osvrnuti na upravo otvorenu izložbu, u srijedu 17. srpnja, baš u Hanžekovićevoj Radničkoj galeriji.

GRUPNO, ŽELJENO I JAVNO

Broj posjetitelja koji su došli na otvorenje bogme je bio iznenađujuće velik. Tamo se okupilo nekoliko stotina znatiželjnika kako bi uživali u kolektivnoj izložbi “EUROS, Jugoistočni vjetar”. Vrlo privlačan naslov i svakako niz izazovnih imena umjetnika koji izlažu bili su očito prejak mamac za publiku, kojoj nije smetalo što je izložbeni prostor malo izvan ruke, dakle izvan Donjeg ili Gornjeg grada, te su se i osobno uvjerili u kvalitetu postavljene izložbe.

Izložba nosi vrlo asocijativan naziv EUROS, što može navesti na krivi trag o fizičkom spoju EU-a i erosa, o možebitnoj erotičnosti ulaska (u našem slučaju duuuuugog ulaženja) u tu mastodontsku državu, a tome je dakle pridonijela i ova grupna izložba (evo još par asocijacija: veliko, erotično, grupno, željeno, javno, voajerski, sudjelovanje, fantazija, maštarija, domet…). No, ne budite naivni – nema tu ni EU-a ni Erosa, samo jednostavni umjetnički radovi, koje redovitiji pratitelji umjetnosti ponegdje znaju od prije.

Dakle, izložba je bila multimedijalna, od fotografija, preko videa, do slika i “predmeta”. Navedimo i autore: Ivan Posavec, Mio Vesović, Vlado Martek, Goran Trbuljak, Ana Opalić, Branka Cvjetičanin, Sandro Đukić. Petar Dabac i Zlatko Kopljar. Dakle, netko bi mogao reći da su to uglavnom autori vezani uz nekadašnju Galeriju proširenih medija (sjećate li se sjajnog i znamenitog grafita – “Svi u PM!” nekad negdje na Savskoj), svojedobnu kultnu likovnu instituciju koja je promicala druge i drukčije umjetnike, uvodila nove medije i bila umjetnički svjetionik u ideološkom polumraku socijalizma. Danas se to sve pretvorilo u jedan prelijepi mišung zvan Muzej suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Mnogi od nekadašnjih izlagača u međuvremenu su napravili i zavidne autorske uspjehe, postajući nezaobilazni dio likovnog i umjetničkog establišmenta modernog Zagreba i Hrvatske, koje nerijetko možemo uspoređivati s onim najboljim suvremenim europskim autorima.

DEVET AUTORA U POTRAZI ZA EUROPOM

Ali vratimo se samoj izložbi. U vrlo lijepo oblikovanom katalogu (autori Nika Pavlinek i Aleksandar Kovač), autorica izložbe Leila Mehulić kao da se ponijela prilično infantilno ili možda i nedoraslo prema svrsi te i takve izložbe. Tako se dogodilo da izložba nema uvodni autorski tekst koji bi bio kritičarsko obašnjenje povezanosti upravo svih tih autora i njihovih djela na jednom mjestu i u ovoj prigodi. Nije dovoljno poredati neke umjetnine na jedno mjesto, jer za to postoje šareni umjetnički dućani, treba i objasniti vlastiti koncept, zašto nešto jest to što jest. Ako je naslov asocijativan, a ima i dodatak u podnaslovu “Jugoistočni vjetar” strahovito je važno da se takav naslov i objasni, pa i opravda. A to se jednostavno nije dogodilo. Jer, niti su ovi umjetnici homogena skupina, niti su svi autori istomišljenici, a niti su u nekom kompaktnom formatu.

Zapravo, autori su svoje radove objasnili vlastitim prigodnim tekstovima (prevedenima i na engleski jezik). Neki su uradili tako da su uz svoje fotografije iz Kozari boka 1978. godine prigodno citirali pjesmu “Balkan” Johnnyja Branimira Štulića (Mio Vesović), drugi su objasnili svoje (europsko) porijeklo (Petar Dabac), a neki su aludirali na eurokomplekse (Goran Trbuljak). Maestralan je tekst napisao Vlado Martek kojim je popratio svoju sliku/pamflet “Daleko je Europa” staru točno 30 godina (1983.)! Branka Cvjetičanin je svoju instalaciju od tri staklene boce domaće šljivovice “Ljuta Opaka Zla” (Krbava, Made in Lika 1989.) s ručno izrađenim vunenim čepom u obliku ličke kape objasnila citatom iz zapisa “Art Basel diaries”, gdje “puca” po legendarnom Beuysu, koji “otužno visi na zidu, s izraženom visokom cijenom”. Ivan Posavec napisao je nostalgičan tekst o fotografijama iz 1975. godine (otac, rodbina i svinjske polovice, dakle – kolinje!), dok je Ana Opalić preispitivala vlastite stavove o Europi uz fotografije “Osobna sjećanja na rat”. Sandro Đukić je opisao svoj tehnicistički postupak, a Zlatko Kopljar svoje kopanje “rupe na rubu Europe”, koja izgleda baš kao raka! Moj je favorit na izložbi svakako Petar Dabac, čiji su niz fotografija današnji ulični zagrebački grafiti, među kojima se ističe onaj “MAKE LOVE NOT ART”.

IDEALI I (NE)OSTVARIVE ŽELJE

I eto ga: devet autora u potrazi za Europom ili erosom – pitanje je sad! I koliko god izgledalo da su oni anticipirali Europu prije puuuuno godina, čini se jednako tako da u njoj nisu našli nikakvog Erosa. Samo puka nostalgija i podsjećanje na dane kad su postojali ideali i (ne)ostvarive želje. Danas kad smo svi tridesetak godina stariji pa možda i pametniji Europa nam se čini tako običnom, poput stare dobre tete, koja nam ponekad s putovanja donese darove, ali na koju uvijek možemo biti ljuti i čangrizavi, baš kao što je i ona uvijek bila prema nama. A opet nam je tako draga.

I završimo priču o ovoj ipak i uglavnom po svemu dobroj izložbi: ako Leila Mehulić bude imala dovoljno eurosa (mislim na novac) i ako napiše dobru priču poveznicu o svojih devet autora.