Von der Leyen želi odlučujuće korake provesti već do kraja 2026. godine. Zato se u državama EU na brzinu uvode digitalni identiteti, digitalni novčanici, digitalni euro kao pojačani okovi kako bi se što lakše od daljinski digitalno upravljalo nadziranih robotiziranih europskih građana, zastupnika i dužnosnika moglo i njihovom štednjom i imovinom raspolagati u ime viših ciljeva
Napisao: Franjo Dobrović
Ursula von der Leyen novcima europskih građana višestruko će povećati financiranja EU. Smatra da bi se desetak tisuća milijardi (bilijuna) eura u ovom trenutku još uvijek trebalo nalaziti na bankovnim računima europskih građana, izjavila je predsjednica Europske komisije 27. kolovoza 2026. Pri tom je naglasila da bi se ta ušteđevina mogla smatrati „neaktivnom“, te da se izim toga znatan dio europskog kapitala ulaže izvan kontinenta. EU zato taj novac mora snažnije „staviti u funkciju svojih tvrtki“.
Iza umiljatog i milozvučnog naziva „Unija štednje i ulaganja“ krije se politički značitben zaokret. Putem novih pravila za banke, osiguravatelje i zaštitarstvo (sekuritizaciju) te snažnije integriranih tržišta kapitala trebalo bi se mobilizirati do 470 milijardi eura dodatnih ulaganja. I dalje se govori o dobrovoljnosti.
Evo doznajte zašto su rastrošni čelnici i dužnosnici Europske Komisije u Bruxellesu baš sada najednom toliko zainteresirani za 10-ak bilijuna štednje građana?
Digitalni novčanici
Von der Leyen želi odlučujuće korake provesti već do kraja 2026. godine. Zato se u državama EU na brzinu uvode digitalni identiteti, digitalni novčanici, digitalni euro kao pojačani okovi kako bi se što lakše od daljinski digitalno upravljalo nadziranih robotiziranih europskih građana, zastupnika i dužnosnika moglo i njihovom štednjom i imovinom raspolagati u ime viših ciljeva, uglavnom na promašene i uništavajuće projekte, poput Agendom 30 trovanja hrane, pića i voda, ili kako bi se ispunile želje pojedinih skrivenih moćnika kojima čelnica Komisije godinama bespogovorno služi.
Kad EU službeno 2029. uvede digitalni euro lakše će pojedini globalni moćnici s njime upravljati kao i financijskim sredstvima Europske središnje banke.
Von der Leyen želi odlučujuće korake provesti prije kraja 2026. godine, jer se zalaže za dogovor po mogućnosti svih 27 država člaanic. Sama EU u među trenutku govori o „žurnosti“ kada je riječ o Uniji štednje i ulaganja. Ponovno naoružavanje, potpora Ukrajini, industrijska politika te zelena i digitalna transformacija gutaju ogromne iznose, dok su javni proračuni mnogih država članica već duboko zaduženi. U istom trenutku Komisija izričito navodi da se privatni kapital mora mobilizirati i za obrambenu industriju.
Baš zato užurbani pritisak kojeg von der Leyen oblikuje i na svoju ruku stvara političku dimenziju: ako bi deset tisuća milijardi (bilijuna) eura europskih štediša samo dugoročno trebalo dobiti bolje mogućnosti prinosa – zašto se politički smjer zbog toga odjednom mora odrediti već 2026. godine, i po potrebi čak bez svih država članica EU-a?
Pojedinim moćnicina potrebne su ogromne količine novca europskih građana – žele ih oni koji su podmetnuli i nametnuli Ursulu von der Leyen da u ime njih bespogovorno poslušno kao čelnica Europske Komisije vlada EU.
Izgovorna objašnjena von der Leyen toliko su besmislena: “Mnoge države članice duboko su zadužene, rast slabi, a istodobno restrukturiranje gospodarstva iziskuje stotine milijardi.”
Putem „ReArm Europe“ ili „Readiness 2030“ trebalo bi se mobilizirati do 800 milijardi eura za obranu te da dodatne milijarde odlaze Ukrajini.
Europska komisija sama navodi da se štednja i ulaganja moraju ubrzati kako bi se privatni kapital mobilizirao za obrambenu industriju. Povezanost između ušteđevine građana i naoružavanja Europe nije spekulacija, već razrađen dio službene strategije.
Dok europski dužnosnici bezidejno i zbunjeno politikantski govore o „sigurnosti“ i „strateškoj autonomiji“, u istom trenutku nastaje veliko nepotrebno tržište za obrambene tvrtke, banke i upravitelje imovinom. Jedni dobivaju poslove vrijedne milijarde i nove mogućosti financiranja, drugi bi trebali ulagati svoj dosad navodno „uspavani“ novac i snositi rizik.
Mobilizacija kapitala
Čelnica Komisije zavarava javnost i promiče otimanje europske građanske štednje, kazavši da Europljani pogriješili ako bi svoju zaštićenu bankovnu štednju ponovno uložili u dionice, fondove ili druge proizvode tržišta kapitala, nemaju jamstvo da će u cijelosti dobiti natrag uloženi kapital.
Još je zanimljivija pritužba von der Leyen da se europska štednja ulaže izvan Europe. Možda bi se Bruxelles najprije trebao zapitati zašto ulagači radije ulažu svoj kapital u SAD-u ili Aziji. Kapital teče tamo gdje ljudi očekuju rast, inovacije i prinos. Ako Kina i druga azijska tržišta u bitnim područjima postaju brža, jeftinija i inovativnija, dok EU istodobno opterećuje tvrtke visokim cijenama energije, birokracijom i regulacijom, taj se problem ne može riješiti političkim nastojanjem da se novac građana ponovno usmjeri prema EU.
Umjesto da EU postane toliko privlačna da se kapital sam od sebe vrati, govori se o tome kako se postojeća štednja može „mobilizirati“. Danas se to provodi putem dobrovoljnih investicijskih proizvoda i poticajnih mjera. Iako porezna politika, mirovinski sustavi, regulatorne povlastice i financijski proizvodi subvencionirani od strane države pružaju dovoljno mogućnosti da se tokovi kapitala kasnije u mnogo većoj mjeri usmjeravaju u politički poželjnom smjeru. Nakon što
EU na prijevaru otme štednju europskim narodima i državama gube i narodi i države ulogu postojanja, kakvu su do dolaska Ursule von der Leyen na čelo EK do 2017. godine imali ?!
Iako još nema dokaza o izvlaštenju europskih štediša, to ne znači da već ne postoje pripremljeni detaljni planovi kao i obrasci kako će se to izvesti. Sve kad se uzme u obzir, stvara se slika koja bi građane trebala navesti na razmišljanje: Najednim su EU potrebni ogromni iznosi za naoružavanje, Ukrajinu i političke programe transformacije; javna sredstva koja su ogromna nisu dovoljna – i odjednom Bruxelles otkriva deset bilijuna eura na računima svojih građana. Kao štednju građana članica EU koja uopće nije „neaktivna“, jer u državama članicama EU kao i onima kakve Komisija nameće nema ni inovativnih, ni atraktivnih, ni prihvatljivih, pa ni sigurnih ulagačkih i održivih projekata u koje bi trebalo ulagati. T
