DRUGOVI

DRUGOVI

14. prosinca, 2016.

 

 

U jeku žučne i mučne bitke riječima i mislima o Hrvatima i Srbima, ustašama, četnicima, partizanima, komunistima… prišao nam je stasit momak, jake tjelesne građe i nama Hrvatima opsovao ustašku majku. Ja sam skočio i htio se s njim fizički obračunat, a on je zagalamio:

Čekaj bre, budalo! Ako nisam u pravu, jebi mi srpsku nanu i udri gde stigneš. Razumeš!

Dobro, kaži što imaš i goni se u pičku materinu.

Slušaj bre, majku vam jebem hrvatsku. Vi ste nama Srbendama uvalili sifilis komunizma preko onog Zagorca nanu li mu jebem. Tko je s Mošom prevodio Marksova dela? I najzad, bre ustašo, tko je osnovao Jugoslavensku akademiju, naš episkop ili vaš biskup, nana li mu – kazao je napustio Klub srpskih književnika u Francuskoj 7 …(ulomakniz jiš neobajavljenog romana)

Napisao: Ante Matić

Djed je za Božić palio tri svijeće. Kad je prvu palio, molio je Boga da polje dobro rodi i da svak ima kruha i ruha, drugu da nas Bog oslobodi rata, gladi i svake nevolje, a treću kad bi zapalio, uzdahnuo bi i zavapio: Bože, oće li na proliće doć slobodna Rvacka!

Sjajno! Fantastično! – uskoči u riječ Božo Pijandura.

Svakoga Božića – dometnu sumnjičavo Ivan Toljaga.

Svakoga, sve do smrti, govorio je za Božić moj djed. Nije to sve, drugovi i skora gospodo. Kad sam maturirao i umislio si da sam popio svu mudrost svijeta, djed me pitao koliko sam pročitao knjiga i može li ih sve ponijeti naša kobila Jovanka. Rekao sam mu da (spomenuvši i enciklopedije, razne rječnike, priručnike, knjižurine koje sam listao) ne može to ponijeti kobila, koju je djed zvao Jovanka, a mi djeca Joca.

More li i magarac Čedo Stari?

Joca i Čedo ne mogu – odgovorio sam.

Dodajmo im konja Maršala. (Tito)

Maršal, Joca i Čedo mogu ponijet sve te knjige.

Lijepa ste imena davali živini – dobaci Neven Prilivoda.

Kako da ne, čovječe. Našega konja djed je zvao maršal Joža, magarca Čedo Stari, aluzija na Đuru Pucara Starog, poslijeratnog vladara Bosne, kobilu Jovanka (Titova žena).

E sad kad si pročitao toliko knjiga, reci mi jesu li te učili da ima i da nema Boga?

I jedno i drugo.

A jesu li kako raste trava, kako pada kiša, vjetar kako puše sa Vrana ili Ljubuše?

Jesu djede.

E kad su te svačemu naučili, kaži svome didu je li živa zemlja i je li živo zrno pšenice.

Zemlja nije živa, ali ima klice života u sebi. Klicu života ima i zrno u sebi.

E kad je tako, reci mi kako živo zrno pšenice, ona živa, majušna klica pojede mrtvu mrvicu zemlje i kako ta mrtva zemlja u njemu oživi i dadne dvadeset, trideset zrna pšenice?

Nisam znao odgovoriti. Kako objasniti pretvorbu nežive tvari u živu.

Djedu sam govorio o Sokratu koji je znao reći da zna da ništa ne zna, a bio je jedan od najmudriji ljudi svoga doba i staroga svijeta.

Je l’ djed imao kakve škole? – upita Božo Pijandura.

Samo četiri razreda. Radio je u Americi i vratio se potkraj života umrijeti gdje se i rodio; u mjesto, kako je znao reći iz kojeg je pun nade pošao u daleki, bili svit, pa je znao se našaliti, kako je odlutao u golemu tuđinu i na kraju svih tih lutanja i tumaranja, zalutao u rodni kraj.

Prošao je strahote velikog, svjetdskog rata, pobjegao iz kolone smrti tamo blizu Dravograda, umakao preko granice, nekako se domogao Amerike i tamo proveo život, znao tri jezika (neko vrijeme bio u zarobljeništvu), i kao američki građanin i državljanini ismijavao komunističku, strogu i glupu vlast u našemu mjestu. Oni mu nisu ništa mogli.

Daj još o djedu – predloži Božo.

Dođem ja na odsustvo iz one jugo-vojske. Djed pita:

Šta vam tamo govore Titini budalaši? Hoće li nas napasti Amerika, Rusija ili Kina?

Govore nam da bi mogle napast nas te velike sile i zato se spremamo, naoružavamo i ništa nas ne može i ne smije iznenaditi. Kažu, da nas ništa ne smije iznenaditi.

Tako kažu: ništa nas ne smije iznenaditi.

Da! Upravo tako. Ništa nas ne smije iznenaditi!

E, moj sinko, oni će vas iznenaditi. Nikad nas neće napasti neko izvana; ni Kina, ni Amerika, ni Rusija, ni bilo koja druga zemlja. Nas će napasti oni.

Čudesno. Kada to bijaše? – ote se Gavranu

Ne prekidaj ga. Neka dovrši priču do kraja, pa ćemo kasnije razglabati – ukori ga Ivan.

Onda sam otišao gdje carevi idu pješke i sjedeći na školjki sinu mi silna misao koju sam im htio saopćiti, ali kad sam pustio vodu, misao mi je pobjegla. Izlazeći iz zahoda kazao sam glasno:

Bijaše to prije trideset godina. Djed je rekao da će nas napasti oni. Pitao sam ga tko su to oni. Odsjekao je kratko, odlučno i jetko:

Svetosavci!

Tko su mu sad svetosavci? – tiho će Božo.

Djede, živimo u bratstvu i jedinstvu – pokušavao sam reći starcu koji je daleko vidio i meni pokušavao otvoriti oči, da na vrijeme progledam.

Kakvo bratstvo i jedinstvo, moj sinko. Nema toga tako mi Boga. To je velika njihova srpska i komunistička prevara. Vidjet ćeš kad krepa ona psina, što će se dogoditi.

Što, djede?

Svetosavci će krenuti na nas Hrvate, a možda i na Turke sa svom silom i oružjem koje godinama nabavljaju za naše novce. (on je bosanske muslimane zvao Turci)

Djede, pretjeruješ – rekao sam.

Pretjeruješ i ti, i gnjaviš s tim tvojim djedom – nije izdržao Gavran.

Vidjet ćemo, čovječe. Sve što je djed predviđao do sada se obistinilo. Vidjet ćemo što će se dogoditi poslije izbora, kad se referendumom pokušamo odvojiti od svetosavaca i četnika. Od jebene Juge i jugoslavenskog čovjeka. Od drugova i drugarica. Idemo da vidimo.

Što? – upitao je Božo i srknuo kavu.

Bili smo zašli duboko u noć i u moju priču o djedu i svetosavcima, pa sam im ispričao kako je izrezivao iz novina Titove slike i njima, da prostite, ponad kuće gdje se olakšavao, u brdu, brisao stražnjicu poslije nužde, pa kad su to otkrili cajoši i cinkoši posve slučajno, djeda su uhitili, po kratkom postupku osudili i držali u zatvoru godinu dana. Nije mi se više govorilo, a oni su dobacivali cinično, s visoka misleći kako pričam djedove bajke, a ja sam bio posve siguran da će se obistiniti djedove riječi. On je satima sjedio ispred kuće na kamenu, u hladovini jabuke koja je krilila krov naše kuće, pušio lulu i gledao šutke niz dolinu, u kamena brda, koja su mu zatvarale vidik i visoke planine, što su se, poput nekih kolosalnih mutnih utvara, nazirale u daljini, iza bregova. Kakve su mu sve misli dolazile samo Bog zna, što je sve prolazilo kroz njegovu glavu, koju je uspio iznijeti živu iz pakla Drugog svjetskog rata, iz kolone smrti i krvava puta netom nakon rata, nositi je na ramenu na američkim brodovima i u rudnicima, na neboderima, koje je zidao, te se vratio u svoje rodno selo; vratio se tamo odakle je pun nade i pošao u svijet. Znao se šaliti na svoj račun, pa je znao reći:

Evo zalutao dise i rodijo.

Djed je rijetko govorio, a kad bi nešto kazao, onda je to bilo čisto kao suza, jasno kao dan. Gavran se našalio, jetko, cinično, što me gotovo razbjesnilo.

Daj još koje djedovo benetanje, koju njegovu gatku.

Sneveselio sam se, gotovo uvrijedio i malo nedostade da nisam otišao doma, ali nekim čudom ostao sam sjediti i nastaviti, ali taj nastavak seže u Beograd, u vrijeme kad djed već bijaše mrtav. Sjetivši se djedovih opomena i otrovnih riječi srpskog pisca Vuka Draškovića, iskapio sam čašicu na eks zahvaćen nemirom i unutarnjim strahom od vremena koje dolazi i koje će sa sobom donijeti smrt, razaranje, jad i veliku ljudsku patnju. Kucnuo sam praznom čašicom o stol i rekao glasno, obraćajući se domaćinu, Ivanu:

Nalij, generale! Zar si zaboravio kako je Tin govorio, kad bi mu čaša ostala prazna, da ga oblak u dnu čaše muči. Zato natoči i budimo za krevet sprmeni!

Oni su prasnuli u smijeh, a ja sam naspram sebi, u bunilu vidio generala i neku vojsku.

Nalij, generale! – ponovi Neven Prilivoda kroz smijeh.

Generale, nalij i meni – reče Božo Pijandura.

Samo je Gavran šutke promatrao naša lica i počeo mudrovati kako bi bilo dobro da češće popijem, jer tako pričam zanimljive izmišljotine, budalaštine. Gotovo sam dreknuo:

Čovječe ne budi goveče! Čujte nastavak djedove priče, drugovi!

Čujmo, gospodo, djedova proroštva o našoj budućnosti – kaza Gavran sarkastično.

Neke se jebu naši budalaši, ja znam što nas čeka.

Što? – upita Ivan zvani Toljaga.

Rat – odsjekao sam kratko.

Oni se pogledaše kao da’ sam, ne daj Bože, počeo silaziti s uma. Gledajući im lica kroz dim i privid jave, nastavio sam priču srpskog pisca Vuka Draškovića.

Znate kada sam povjerovao u djedove riječi?

Kada? – upita Ivan koga sam u šali prozvao i generalom nove hrvatske vojske, koja će nastat kad padne Berlinski zid i krepa Juga.

Prije negoli sam nastavio, zamolio sam Ivana da nalije još jednu ljutu. Gutljaj gorke i mučna uspomena na noć beogradsku, u svibnju 1973. godine. Oni su čekali šutke, a ja sam dvojio ima li smisla uopće reći što sam tu noć doživio u centru Beograda, iza ponoći osmoga svibnja 1973. godine, dan prije one parade za njihov Dan pobjede. Slavili su to svake godine od 1945. pa nadalje, sve do naših dana. Krenu priča koju sam uzalud pokušavao zaboraviti i na nju ne misliti. No, iskrsavala je iz tame zaborava, kao opomena, kao slutnja, kao živo zlo.

Dakle, drugovi, dogodilo se to u noći između osmoga i devetoga svibnja 1973. godine u centru Beograda, malo iza ponoći. Do kasno smo sjedili u Francuskoj 7. Gospodo i drugovi nadam se da znadete tko tamo sjedi i što se tamo kuha i sprema. Pili smo onu njihovu žestoku rakijetinu lincuru i raspredali o svemu i svačemu. Oni su trubili svoje, a mi svoje; pjesnik i moji prijatelj Bagola, Ambro i ja na jednoj strani, a oni na drugoj. Sijevale su riječi kao iskre iz kremena, pljuštale sočne psovke i na srpskom i na hrvatskom.

Pokušali su u nama nametnuti osjećaj krivnje za nešto što nismo učinili mi, ni naši preci. Srali su o Jasenovcu i ustašama, uveličavali žrtve do besmisla. Pričali su laži o nama, a o zlodjelima četnika i partizana, nisu kazali ni riječ. Sjedili smo s Vukom, Branom, Krlom, Matijom, Bulom, Ralom, Đogom, Nogom, Ćosom, Vasom … Sad shvaćate, drugovi, tko su, što su značili tada u Jugi i što danas znače u Srbiji.

Kakav paklen sastav – ote se Boži.

Ne prekidaj ga – opet će Ivan.

Tako je, tako generale. Noćas sam te proglasio generalom vojske koje još nema, a koja će uskoro biti, jer je već vidim u duhu isto onako kako je one noći govorio Brana Crnčević kako unaprijed vidi mladog srpskog boga, mladog vožda kako stasa da povede srpstvo u „svetlu“ budućnost, u nebesku i Veliku Srbiju. Tako je govorio u zanosu kao da dolazi Mesija. Na kraju buncanja bijaše mu žao što ga ne može dotaći rukom, pokloniti mu se, diviti se kao vođi svih Srba, koji će realizirati srpsku stvar (tako su zvali Memoranduma u nastajanju) u “celini i celosti”. Dok su govorili laži o žrtvama u Jasenovcu, Bagola je citirao Matoša koji napisao na papiriću 1909. godine: Srbi lažu – to im je od Boga!

Ljutio se Matija, vikao Vuk, vrcale se i psovke i malo je nedostajalo da se ne potučemo u jazbini. Tako smo Bagola i ja zvali sastajalište srpskih pisaca, slikara, kipara, glumaca, političara, Klub srpskih književnika; stjecište svega i svačega, čeda, gedža, četnika početnika, udbaša, kosovaca, jugoslavenčina, partizančina, političara, raznih vrsta umjetnika, slikara, pjesnika, novinara… Do kasno u noć pretresali smo sve živo i mrtvo, od Tomislava i Dušana, preko hajduk Stanka i vojvode Sinđelića, hajduka Mijata Tomića i bana Jelačića do Draže, Pavelića i Tita. Kad smo se sporili o Srbima u Hrvatskoj, nisu htjeli čuti za veliku, ljudsku misao Teslinu kako se podjednako ponosi svojim rodom i svojom hrvatskom domovinom.

Kad smo došli do Radića i kralja Aleksandra, Bagola im je u šali dobacio kako su oni prvi zagovnili. Onda je Brana Petrović svečano izrekao svoj aforizam:

“Posvuda đubre bre, a zemlja neplodna”.

U jeku žučne i mučne bitke riječima i mislima o Hrvatima i Srbima, ustašama, četnicima, partizanima, komunistima… prišao nam je stasit momak, jake tjelesne građe i nama Hrvatima opsovao ustašku majku. Ja sam skočio i htio se s njim fizički obračunat, a on je zagalamio:

Čekaj bre, budalo! Ako nisam u pravu, jebi mi srpsku nanu i udri gde stigneš. Razumeš!

Dobro, kaži što imaš i goni se u pičku materinu.

Slušaj bre, majku vam jebem hrvatsku. Vi ste nama Srbendama uvalili sifilis komunizma preko onog Zagorca nanu li mu jebem. Tko je s Mošom prevodio Marksova dela? I najzad, bre ustašo, tko je osnovao Jugoslavensku akademiju, naš episkop ili vaš biskup, nana li mu – kazao je napustio klub srpskih književnika u Francuskoj 7. Ostali smo zatečeni, šutljivi i, moglo bi se reći zbunjeni onim što je mladi srpski pjesnik izrekao na vulgaran način. Nisam nikad na taj način razmišljao. I dao mi je misliti o nastanku Jugoslavenske akademije u Zagrebu, kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, prve i druge Jugoslavije, nekakve zemlje socoijalizma, kominizma, saoupravljanja, bratstva i jedinstva; zemlje i države Južnih Slavena i ubacivanja komunističke klice zla u te narode. Negdje oko ponoći izišli smo iz Kluba srpskih književnika, pripiti, gotovo naubrojivi. U Makedonskoj nadomak glavnog gradskog trga, nismo mogli prijeći ulicu. Vojnici raznih rodova, tenkovi, topovi, rakete, sve je to prolazilo i tutnjalo ulicama Beograda, jer je to noć generalne probe uoči sutrašnje parade za dan pobjede. S prozora promatraju beograđanke u spavaćicama, a dolje na ulicama sve vrije, kao u košnici, kao da je dan, a ne noć. Klatili smo se zagrijani njihovom brljom lincurom, kako su zvali neku njihovu rakijetinu. Ne znam zašto su samo mene zvali brat Hrvat. Odjednom nenadano Vuk stavi ruku na moje desno rame i na lijevo Ambrino i kaže:

Vidite li, bre, ovu srpsku silu?!

Kakvu srpsku silu! Zar to nije naša zajednička sila.

Ne, bre. To je samo naša, srpska sila. Kad onaj bedni Zagorac otegne nanu li mu jebem lukavu, (mislio je na Tita), i kad ta srpska sila krene, neće vam ostati kamen na kamenu ni u Dubrovniku. Ima da vas nema!

A otrovni, zloguki i zloslutni Brana Crnčević zarokta:

– Slušaj, bre, zakukat će tada i dete u ustaškoj majci.

Čuvši to Bagola glasno reče:

Vi ste luđaci.

To vas čeka, burazeru – odbrusi Brana i ja se sjetih riječi contavoga Vuka Karadžića, da su Srbi svi i svuda, Garašaninove zloguke izjave: Ćerat ćemo se ćerat dugo i Stojedinovićeva zlomisli u Srbobrana 1902. godine: Do istrage naše ili vaše. Taj Nikola Stojadinović, ideolog velikosrpstva i četništva napisao je i u Srboranu objavio i ovo:

Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme. Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena. Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost… Njihovo lutanje u 19. veku od Gajeva Ilirstva do Strosmajerova Jugoslavenstva i Starčevićeva Hrvatstva najbolje dokazuje. Njihovi glavni ljudi, koji su hteli prema potrebi tuđe politike stvoriti te razne narodnosti, zaboravili su da se nacije kao proizvod istorijskog razvitka ne stvaraju preko noć, i da se raznim mitovima (njihov tvorac Tadija Smičiklas, hrvatski Panta Srećković, predsednik je Jugoslavenske Akademije) ne može izbiti srpski ponos na prošlost, izražen u narodnim pesmama, i zameniti ponosom na sjajnu hrvatsku prošlost. Hrvati obično ističu neku kulturnu nadmoćnost nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u veri, običajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umetnosti ni književnosti, usuđuju se govoriti o hrvatskoj kulturi. Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju…

(Ostalo ćete, nadam se, pročitati kad roman iziđe iz tiska početkom sljedeće godine) T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. opet taj franjo
    #1 opet taj franjo 16 prosinca, 2016, 08:07

    Jebo se ti što isti tekst stalno ponavljaš? Dodaj mu nešto novo. Jebiga, nisi originalan.Postao si banalan.Jebaji ga, bolan mazlune!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. FRANO
    #2 FRANO 16 prosinca, 2016, 04:54

    TKO JE ANTE MATIĆ????
    STEPINČEVSKI TALIBAN , DINARSKI DRIPAC ALTAJSKO-MONGOLSKE PASMINE,POKRŠTENI BALIJA, NEKI ANONIMUS, KOJI SE IZLEGAO U NEKOJ DINARSKOJ ČATRNJI ,GORE JADIKE , ZOVE SE ANTE MATIĆ, SKRIBENT KRIŽARSKIH STEPINČEVSKIH , PASQUILNIH, HAJDUČKIH, TRIBALNO –TALIBANSKIH DAVORIJA IZ GORE JADIKE U KOJIMA PREBIRE KRVNA ZRNCA STANOVNIKA BALKANSKOG PODNEBLJA I NASLIJEDNO SAZNAJE ,TO SU SLAVENI POD RODNIM I NASLIJEDNJIM IMENOM JUGOSLAVENI,KOJI SU SE NASELILI NA OVE BALKANSKE PROSTORE, U DAVNA POVIJESNA VREMENA KAO HOMOGENA ZAJEDNICA KOJA JE IMALA I DANAS IMA ISTE KORIJENE ISTE ILI SLIČNE JEZIKE KOJIMA SE SLUŽE, ISTU ILI SLIČNU POVIJESNU PROŠLOST ,ISTU ILI SLIČNU KULTURU I TRADICIJU KOJU ŽIVE ,SVE DO DANAŠNJIH DANA, I UVJEK SE USPJEŠNO ODUPIRALI SVIM NAJEZDAMA ,GERMANA , LATINA ,A POSEBNO MONGOLSKIH RATNIČKIH HORDI ,ANTINIH PREDAKA , ČIJI SU SE OSTACI ,NEKOG ČOPORA ,IZOLIRANI, NASELILI NA DINARSKIM OSOJIMA I PRISOJIMA ,KAO HAJDUČKE HORDE PLJAČKAŠA I UBOJICA ,ČIJI JE ISPRDAK I NAŠ ,POŠTOVANI,HOMO EREKTUS ,MATIĆ,SA DINARSKIH OSOJA I PRISOJA ,U BINJIŠU KATOLIČKO-KRIŽARSKOG HRŠUMA , PA ARLAUČE IZ NEKE HAJDUČKE JAZBINE AVAZOM SVOJIH PRADJEDOVA IZ GORE JADIKE ,TE, NAS, SLAVENSKE ,AUTOHTONE HRVATE ,STAROSJEDIOCE NA BALAKANSKIM PROSTRANSTVIMA RASPOREĐUJE PO SVOJIM DILUVIJALNIM NAGOGONIMA . TKO JE TO HRVAT ,A TKO JUGOSLAVEN ,PA GLE PARADOKSA , U HRVATE DOMOLJUBE UBRAJA TRIBALNO –ANTROPOIDNE ,ALTAJSKO-MONGOLSKE HORDE TALIBANA ,PLJAČAKAŠA SA DINRASKIH OSOJA I PRISOJA ČIJE JE OBILJEŽJE KRIŽ ,NOŽ ,GENOCID I PLJAČKA, ČIJI JE I SAM ON ,ALATAJSKI ISPRDAK, JER SE NJIHOV RAZUM GNIJEZDI ,REČE HEGEL, NA STUPNJU ČULNE IZVJESNOSTI SA POVEREMNIM OPAŽANJEM, A KOJI JE UVIJEK SPREMAN NOGAMA GAZITI KORIJENE LJUDSKE HUMANOSTI. PA ,NAS ,ANTIFAŠISTIČKE GRAĐANE HRVATSKE ,SLAVENSKE AUTOHTONE GRAĐANE HRVATSKE, STAVLJA U ,NEKU ,SAMO NJEMU POZNATU , ODIOZNU JUGOSLAVENČINŠTINU, JER MI ,SLAVENSKI HRAVTI, NISMO STEPINČEVSKI ZATUCANI KATOLICI,KRVOLOČNIH ALTAJSKIH DILUVIJALNIH NAGONA I ČINA ,JER SU KATOLICI ,POVIJEST TO ZNA ,KRVOLOČNI KRIŽARI ,PLJAČAKŠI I UBOJICE BEZ IDENTITETA I BEZ DIGNITETA ,U ŠTO SE NE MOGU UBROJITI HRVATSKI GRAĐANI ,AUTOHTONI SLAVENI .
    .
    PA PROČITATI NJEGOVE PISANIJE NA PORTALU ,UGLEDNOM PORTALU =TJEDNO=, IOLE OBRAZOVAN ČOVJEK BI ZAKLJUČIO DA NAVEDENI SKIBENT NIJE OSOBA NEGO SPODOBA ,ČIJA JE SVIJEST REKAO BI HEGEL,NA STUPNJU NESRETNE SVIJESTI ,KADA TAKVA BIĆA NIKADA NISU SA SOBOM NI PO SEBI ,UVIJEK SU ONOSTRANA BIĆA ,ČIJI JE RAZUM SPREMAN NOGAMA GAZITI KORIJEN LJUDSKE HUMANOSTI
    NAROČITO SE TO POTVRDILO U DOBA II SVJETSKOG RATA ,KAD JE U NJEGOVOM BIJELOME LIJEVNU ,U KOLJČKOJ ŽUPI GORICA ,NJEGOV GVARDIJAN ,SREĆKO PERIĆ,IZA OLTARA ,POZVAO USTAŠKU VOJNICU DA ODMAH DOĐU U NJEGOVU ŽUPU I POKOLJU ONO MALO SRBADIJE I MEĐU NJIMA I NJEGOVU SESTRU ,KOJA SE OTELA I BOGU I CRKVI,JER SU SRBI U TOM KRAJU UVIJEK KUKOLJ MEĐU NORMALNIM ŽITELJIMA GORICE. I NARAVNO, PODIGLA SE , U TOJ GORICI ,KATOLIČKA KUKA I MOTIKA , PREDVOĐENI SVOJIM KAPTOLSKIM EGZARHOM ,KRVOLOČNIM OPATOM ,BISKUPOM STEPINCEM ,ZAPODJENULI SRBOSJEKE ZA JUNAČKE POJASEVE TE POČELI STVARATI NOVU SVOJU ,BOŽJU DRŽAVU U KOJOJ NIJE BILO MJESTA ONIM DRUGIM I DRUGAČIJIM ,ZBOG ČEGA SU IH MORALI BACATI ŽIVE U KRAŠKE JAME ILI UBIJETI MALJEVIMA ,ILI ČEKIĆIMA, KAO ,UGLEDNI STEPINČEV FRATAR ,FRA-SOTONA ,U JASNOVCU. I ,ETO TO JE GLAVOM I BRADOM SKRIBENT, DINARSKI HOMO -EREKTUS DILUVIJALNE SVIJSTI, POŠTOVANI ,ZATUCANI ,TUĐMAN-KAPTOLSKI ,JADNI ,AKADEMIK ,MATIĆ ANTE

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Čitatelj
    #3 Čitatelj 14 prosinca, 2016, 21:18

    Bravo. Uživao sam čitati ovaj ulomak romana.
    Daj što prije Drugove na svjetlo dana.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Anonimno
    #4 Anonimno 14 prosinca, 2016, 19:41

    svaka ti dala

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code