Zašto na izložbi Remek-djela iz Muzeja Picasso nema remek-djela?
Piše: Ante Glibota, Pariz
Lokalni mediji i člankopisci, lokalni povjesničari umjetnosti, stručnjaci, kuju izložbu u zvijezde, a samim izložcima pridaju, bez one minimalne kritičke distance, vrlo riskantno
pridjevlje, laskave atribute poput naslova Izložba remek-djela , što ova izložba, dakako, nije!
PICASSO BEZ REMEK-DJELA
Picasso, da. To je senzacionalan slikar, umjetnički genij, što god se kaže u superlativima o njemu, to može izdržati ozbiljnu ili najrigorozniju kritiku. Međutim, ova zagrebačka izloža ne može ponijeti atribute «izložbe remek-djela», pače na je daleko od toga. Ovu izložbu bi se prije svega moglo nazvati izložbom Picassa bez njegovih remek djela! To je i razlog ovog teksta kojim želimo pomoći i publici i javnom mnijenju da se kritičnije odnose spram tih serviranih formula, kojima nedostaje podloga i razumijevanje stvarne velićine ovog iznimnog umjetnika, od čije je smrti proteklo precizno četrdeset godina. Konačno, to je potrebno reći i onima koji su naručitelji takvih bombastičnih izložaba, koji ili ne znaju, ili ne žele znati, ili oboje, ignorirajući supstancu i procese umjetničkih kreacija, odgovornije se postavljati spram publike. Ponajprije iz estetskih razloga, a potom i zbog trošenja značajnih javnih sredstava, koja ne nalaze potvrdu u intenzitetu i vibraciji umjetničkih projekata koje serviraju publici. U kreativnom opusu jednog umjetnika sva djela ne zraće istim intenzitetom, istom snagom, ne proizvode istu vibraciju kod promatrača, kod znalaca i široke publike. Pa i kod onih najvećih umjetnika, svako djelo nije remek djelo, to se banalno pravilo odnosi i na jednog velikog Pabla Picassa, on nije iznimka!
IZLOŽBA RELIQUE RELIQUORUM
Upravo ta čnjenica postaje i našproblem, ili, kako ga ja shvaćm, problem ove izlože. Postavljač i organizatori ove izlože zadovoljili su se bilo čime. Za taj fakat nema opravdanja pa je ono što jedan prosječan poznavatelj Picassova opusa može vidjeti, a ponuđeno mu je na izložbi, u gotovo osamdeset posto spada u drugorazredno ili čak trećerazredno značenje velikog Španjolca. U uobičajenom, pa i u profesionalnom smislu, mogu se promatrati na određeni način kao ostatci ostataka jednog umjetničkog ateljea. Upravo to «prodaje se» Hrvatskoj i inoj publici kao remek-djela, a za što nedvosmisleno nema stručno-faktualne i estetske podloge, a pogotovo za one koji poznaju u detaljima Picassov opus. To je zapravo, svojevrstan rog u vreći! Kako ne bi bilo zabluda i nerazumijevanja, ne kažem time da su to u estetskom smislu drugorazredna ili trećerazredna djela, već tvrdim u skali estetskih vrijednosti unutar samog Picassova djela, na ovoj izložbi, gotovo da i nema onog što u estetskim atribucijama nazivamo remek-djela Pabla Picassa. Sva su remek-djela poznavateljima Picassova opusa dobro poznata i po svakom periodu zasebno. Ne trebamo ništa izmišljati, a kako se ne bi mislilo da pretjerujemo, trebamo vidjeti same publikacije Muzeja Picasso iz vremena kad ga je vodio jedan od najčuvenijih svjetskih stručnjaka za Picassa Dominique Bozo, njezin inspirator i osnivač, te prvi direktor Muzeja Picasso, sve do njegove nominacije za predsjednika Centre Pompidou u 1991. čovjek s kojim sam imao zadovoljstvo podijeliti i poznanstvo i prijateljstvo. Bozo je bio autor i koautor zasigurno dviju najznačajnijih izložaba Picassa u zadnjih 50 godina, one u Grand Palaisu u Parizu 1979., zatim one senzacionalne retrospektive u Museum of Modern Art (MOMA) u New Yorku,1980., s više od tisuću radova, koja ulazi u red onog što u umjetničkom smislu možemo nazvati estetskom i sadržajnom poslasticom, kojoj sam i sam dva puta nazočio i napisao prikaz u elitnoj umjetničkoj pariškoj reviji Cimaise. Bozo, koji je bio izvanredan i rigorozan povjesničar umjetnosti, poznavatelj svih zavrzlama umjetničke kreacije, ozbiljan intelektualac, pripadao je kategoriji povjesničara umjetnosti bez velikih sklonosti u pisanju, što je često prepuštao svojim suradnicima, iako je i on sam objavio dosta zapaženih djela o umjetnosti XX. stoljeća, dakako i o samom Picassu. Konačno, on i tadašnji sjajni konzervatori Muzeja Picasso već su 1985. publicirali knjigu i okvirno izabrali sedamdeset i jedno remek-djelo, radove koji imaju apsolutnu povijesnu neupitnu važnost u korpusu Picassova djela, koje je on ljubomorno čuvao za sebe kako bi ih jednog dana imao na okupu u svom pefiguriranom imaginarnom muzeju. Ako ih tražite u izboruove zagrebačke Picassove izložbe, onda ćete ostati gladni. Samo su dva rada iz tog izbora na zagrebačkoj izložbi «remek-djela», kojima osobno ne bih dao te atribute, ali zanemarimo tu pojedinost. Dakle neupitni specijalisti, s kojima se gotovo u potpunosti slažem, odredili su što jesu i što nisu remek-djela u kolekciji Picassova muzeja.
FOTOGRAFSKI DOKUMENTI ILI ORIGINALNA DJELA ?
Što nam se nudi umjesto najavljenih remek-djela? Servira nam se jedna izloba s obiljem fotografskih uvećanja, što je postala standardna navika Galerije Klovićevih dvora, a pritom, ne uvijek sretnim izborom, pogotovo kad se zna količina i obilje fotografskog materijala, koji se okreće oko Picassa i njegova djela, kao da to, u nenazočnosti visoko estetskih originala, može zadovoljiti publiku. Pa i u tom izboru moglo se ponuditi bolje, da publika dođe zaista na svoje: ako nedostaju snažna originalna i reprezentativna djela po svim njegovim fazama, onda se bar ovdje moglo ponuditi sretniji izbor. Tim više kad se zna da su u Picassovoj galaksiji djelovali najznačajniji fotografi i umjetnici minulog stoljeća: Man Ray, Brassai, Robert Doisneau, Dora Maar, Robert Capa, André Villers. Ovako, radi se o još jednom promašaju! A to treba reći otvoreno, bez uvijanja! Mnogo je ozbiljnije pitanje zbog čega pribjeći tako masivnom i preponderirajućem broju fotografija kad bogatstvo Muzeja Picasso, koji je zatvoren zbog preuređenja, daje neograničene mogućnosti da se ispune sve sale Klovićevih dvora. U fundusu Picassova muzeja nalazi se više od 5000 umjetničkih radova, što ostavlja dovoljno prostora za koherentnu reprezentativnu selekciju originalnih izložaka. Bolna točka Klovićevih dvora stručni je i profesionalni kadar, što se osjeća u njihovim izložbama, tekstovima, katalozima, prezentacijama izložaba, kadar koji zapravo nikada nisu ni imali, a što su nekad vješto krpali vanjskim suradnjama. Imaju maniju raditi tobože velike izložbe, a nemaju profesionalnu istraživačku strukturu i sredstva, pa i ono malo novca troše u improvizacije, sa zabrinjavajućom sklonošću da rade fotografska uvečanja na štetu originalnih radova pa se ukupni dojam izložaba originalnih djela jednostavno izgubi u tom moru uvečanja, slabeći umjetnički intenzitet doživljaja izložbe i njezinih originalnih izložaka.To je slučaj i s ovom izložbom i s onom koja joj je prethodila u Klovićevim dvorima, minijaturiste Julija Klovića.
PLJUSKA HRVATSKOJ KULTURNOJ JAVNOSTI
Pođimo redom, jer logika izbora i prezentacije teško je razumljiva, banalna, suprotna postulatima struke i nevjerojatno nekonzistentna.Teško je razumjeti logiku izbora kad se vrlo dobro i precizno zna koje je bogatstvo uskladišteno u depoima Muzeja Picasso, pače taj nas izbor iritira bijesom. To je i pljuska hrvatskoj publici koja ima kakvu-takvu likovnu kulturu i može procijeniti što su stvarne likovne vrijednosti, a što je rog u vreći! Konačno, ovdje se radi i o nepravdi prema velikom geniju Pablu Picassu.To nas na neki način prisiljava da ovaj napis ilustriramo samo s djelima koja se nalaze u kolekciji Muzeja Picasso, a koja nisu na izložbi, da se vidi veličina prijevare hrvatske kulturne javnosti, a onda isto tako i da se obrani dignitet djela jednog izuzetnog umjetnika.
POČETNIČKI POSTAVLJENI I POČETNIČKI RADOVI
Početnički radovi slikara na izložbi dva su prilično oštećena platna u kojima se naslućuje talent, sigurnost izvedbe realističnih kompozicija, u kojima se nazire iznenađujuća socijalna nota «Muškarca s kapom» ili u «Bosonoge djevojke» koje Picasso slika s 14 godina i predstavljaju fazu njegova boravka u Coruni, neposredno prije upisa na umjetnièku Akademije La Lonja u Barceloni u kojoj je i njegov otac profesor, ili kako to kaže sjajno Andre Fermigier, i prva žrtva Picassova talenta. Jer otac shvativši talent svog sina, napušta ideju da se posveti slikarstvu. Plavi period predstavljen je također s još jednom teško oštećenom slikom «Portret mukarca» (1902.- 1903.) premda bi logika nalagala da se na izložbi postavi «Autoportret» iz 1901. koji bi mogao dati sjajni odgovor i predstaviti dostojno i plavu fazu i vrijeme tranzicije slikara između Pariza i Barcelone. U ovom djelu izvire Picassova potreba da se nametne snagom svoga talenta, intenzitetom svoje vitalnosti da se u tim svojim samim početcima može mjeriti sa svojim velikim prethodnicima Gauguinom,Toulouseom Lautrecom, koji umire te iste godine, ili, pak, s Van Goghom. «Autoportret» isto je tako melankolična kompozicija iz koje izvire i naslućuje se tuga, prodoran pogled čvrstoće, asketične osamljenosti, koju naglašava i monokromija kojom je prožeto platno. Volumetrija slike istodobno dočarava stanje duha neposredno poslije, samoubojstvom njegova prijatelja Carlosa Casagemasa. Sam će se slikar izraziti glede poveznica na ovu sliku i njezinu boju: »To je boja svih boja, najplavija od svih plavih» i ovo je djelo u stvarnosti njegovo prvo remek-djelo, a ne ono što nam sugeriraju gospođa Anna Baldessari i Galerija Klovićevi dvori! Događaj Casagemasom imat će reperkusije i prožeti svu Picassovu produkciju od 1901. do 1907., poglavito vidljive u «životu», u autoportretima iz 1906. i 1907. godine i, naravno, u djelu «Smrt Arlequina» iz 1905. godine koji nose u sebi notu sentimentalnog simbolizma, koji prožimaju psihu humane imaginacije.
5 komentara
Uskoči u raspravuČestitam što ovom gospodinu pružate prostor istodobno moram konstatiorati kako je šteta što ga nema više u domaćoj javnosti
Odličan tekst, vidi se velika upučenost u tematiku
jasno i jezgrovito,
čestitam,
to je za nas “obične” ljude dovoljno poučno jer nam
ovi neomarksisti stalno podvaljuju “rog za svijeću”