DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE OPSTATI

DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE OPSTATI

15. siječnja, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

abdulah-sidran
Abdulah Sidran u razgovoru za portal Tjedno

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Goli otok je rodno mjesto sistema društvenog samoupravljanja. Jedinstven je i po nauci koja se zove logorologija. To je najvažnija nauka u 20. stoljeću. Svi relevantni stručnjaci su suglasni da je golootočki samoupravni sistem stravičniji od svega što su dali Staljin i Sibir ili što su radili  nacisti, jer cilj nije bio likvidacija  čovjeka kao takvog nego likvidacija svakog humaniteta u čovjeku. Uhapšenici su bili sortirani prema republičkim podjelama, tako je hrvatskog uhapšenika ispitivao hrvatski isljednik, ali po istim zločinačkim principima. Golootočki osuđenici počeli su pisati tek nakon Titove smrti, ali svoje teške uspomene još dugo nisu imali gdje objavljivati. Pročitao sam na desetke knjiga o Golom otoku i među osuđenicima su bile dvije osnovne kategorije, osuđenici koji su brzo revidirali svoje stavove i oni koji to nisu napravili. Ovi prvi mučili su ove druge. Tako je bio jedan osuđenik iz Hrvatske koji je sve žive cinkario samo da bi stekao povlastice i što prije bio pušten kući. On je tako u jednom razgovoru pitao upravnika kad će ga više pustiti kući?

–          Pustit ću te kad se svima ogadiš – odgovorio mu je nadležni.

Jer kad se svima ogadi onda nije mogao više obavljati svoj doušnički posao. Nakon nekog vremena taj osuđenik je ponovno došao na razgovor nadležnom i rekao mu je da se svima ogadio.

–          Pustit ću te kad se i meni ogadiš – uzvratio mu je upravnik.

Kad su tog čovjeka konačno pustili s Golog otoka naredili su mu da živi u Zagrebu, kao što su mog oca što se moglo vidjeti u “Ocu na službenom putu” poslije prvo  poslali u Zvornik. Po dolasku u Zagreb taj nesretnik je dobio posao profesionalnog doušnika i provokatora. Inače u ratu je bio partizan, junak, strašan diverzant, a takvi ljudi  su kasnije na Golom otoku još više stradavali u mukama. I tako već nakon nekoliko mjeseci u Zagrebu je postao prepoznatljiv kao doušnik i denuncijant. Tri-četiri puta je bio i pretučen, građani bi ga dočekali u mraku ili haustoru i pretukli ga.  Govorio je da bilo koju kavanu ako uđe može isprazniti za pet minuta jer kad bi ga vidjeli ljudi su bježali. I njegova nesreća je bila tolika da se jednog dana odlučio Udbi osvetiti. Središte Udbe je bilo na Zrinjevcu i objesio se na drvetu ravno ispred prozora Udbinih kancelarija. Popeo se na drvo da ga ne mogu skinuti i jezik je isplazio prema zgradi Udbe na Zrinjevcu. Na sebe je objesio objesio karton na kojemu je napisao: ”JEBEM VAM MAJKU ZLOČINAČKU. NE PRILAZITE, MINIRAN SAM”. Minirao se da ga ne mogu brzo ni lako skinuti- akademik Abdulah Sidran je prepričao ulomak  “Izdajničko gledanje u nebo i nezapamćena osveta diverzanta Rake” iz najnovijeg romana “Prodaja sirove kože”. Zagrebačka promocija “Prodaje sirove kože”održana je u  subotu 14. siječnja u knjižari Lijevak na početku Ilice.

Autobiografski non-fiktion roman s fikcijom, etiketa je koju je autor sam zalijepio za svoj posljednji objavljeni roman, koji je i u Hrvatskoj postao veliki hit.

Građa romana je piščev život u kojem je jako važna sudbina Sidranovog oca Mehmeda, golootočkog stradalnika.

Uz Abdulaha Sidrana u knjižari Lijevak o knjizi Prodaja sirove kože govorili su i urednik Nenad Rizvanović i Nedžad Gudžević.

Poslije zagrebačkog predstavljanja organizirani su razgovori s novinarima. Tom prigodom akademik Sidran je dao intervju i za portal Tjedno.

Kako se osjećate u Zagrebu?

–          Tek sam stigao i još se nisam stigao pitati kako se osjećam.

U Vašim djelima Zagreb ste spominjali više puta, čak i u ovoj vašoj zadnjoj knjizi. U Ocu na službenom putu ima scena kad mali Malik dobije kreketušu iz Zagreba. Kako osobno doživljavate Zagreb?

–          Prema Zagrebu imam dosta sentimenata, nisam indiferentan nimalo. U Zagrebu imam dosta prijatelja, predratnih, ratnih i poratnih. Moja kćerka je u ratu tu živjela, u početku kao izbjeglica, a kasnije kao službenica bosanske ambasade. Zagreb ima mističnost i šarm, koji nije samo arhitektura. U meni izaziva nostalgiju stariju od jugonostalgije. Nostalgiju za Belle Epoque kad su naši roditelji i djedovi išli na studij u Beč, Prag ili Krakow. Moji koraci po bečkim ulicama nisu mi bili kao koraci po tuđini. U urbanom Bosancu postoje genetske predispozicije da se dobro osjeća u gradovima kao Beč ili Zagreb.

Jeste li u Zagreb došli samo zbog promocije ili imate još poslova?

–          Mislio sam da će moj prijatelj Kemal Monteno biti operiran u ponedjeljak, a ne u petak, pa sam došao da mu prije operacije stisnem ruku jer on zna da sam to sve prošao. Tako sam mu htio reći da se ne boji.

 

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA UNIŠTAVA BOSNU

U trenutku dok razgovaramo u knjižari Ljevak pruža se pogled na središnji zagrebački trg gdje je još pozornica postavljena za prosvjede protiv ulaska Hrvatske u EU. Prva koja je od bivših jugoslavenskih republika ušla u EU je Bosna i Hercegovina koja je pod direktnim patronatom Međunarodne zajednice odnosno EU kojoj je ispred te Međunarodne zajednice prepušteno upravljanje s tom državom.

– Ne bih se složio. Od protektorata Bosna i Hercegovina ima samo formu, odnosno ima samo ono što nije dobro. Međunarodna zajednica jako je u sve umiješana, a tvrdi da se neće miješati nego će prihvatiti kako se strane dogovore. Kad je Berlinski kongres odobrio Austriji aneksiju Bosne i Hercegovine, nakon što je u Bosni i Hercegovini  već tri godine trajao srpski nacionalni ustanak fingiran kao seljački ustanak, Austriji su date ovlasti da uđe i uvode red, a ne da nekoga nagovara i miri. A sada Međunarodna zajednica tjera da se mire i surađuju centrifugalna i centripetalne sile. Ne žele arbitrirati u pojavama fašizma, a morale bi. Imamo jednu licemjernu prisutnost Međunarodne zajednice koja u Bosni i Hercegovini ima samo jedan zadatak, a to je da nestanku i uništenju Republike Bosne i Hercegovine da privid neminovnosti. Kad s mape svijeta nestane, kao što će nestati država Bosna i Hercegovina jer ne može opstati jer su sile protiv nje jače od onih koji su za opstanak te države. Ovi sada predstavnici Međunarodne zajednice samo u Bosni sjede, a ne zna se zašto i sjede.

A jedinstveni specifični bosanski mentalitet?

–          Ma kakav mentalitet, pita se gdje je sila. Europa je u Bosni trebala uvesti one standarde koje i kod sebe prakticira. Europa je svrgnula s vlasti demokratski izabranog pobjednika Joerga Haidera, tako što je Austriju izvrgla bojkotu i on je morao odstupiti s vlasti. Ono što nije dopušteno u Europi, dopušteno je u Bosni.

Kako gledate na nedavnu  proslavu dvadeset godina Republike Srpske?

-Televiziju uglavnom slušam, a manje gledam. Tako da je do mene s te monstruozne proslave doprla informacija da je na njoj bio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, bez obzira što je ta ista Republika Srpska upotrijebila sve što je bilo hrvatsko na području Banja Luke. Još me više čudi da je na toj proslavi bio divni biskup Franjo Komarica, koji je herojski živio s preostalim katoličkim vjernicima u Banja Luci. Kaže da se kao svećena osoba morao odazvati. Meni je takva proslava neprihvatljiva, čak i da želimo priznati faktičko stanje na terenu, mislim da su svi datumi do Daytona neprihvatljivi. Do Daytona Karadžić i njegova zločinačka klika bili su obični pobunjenici de facto i de jure od nikoga priznati. Ako slave dvadesetu godišnjicu, onda slave vojsku koja je napala Hrvatsku, u Bosni je rat počeo u aprilu 1922., a ne u januaru. Republika Srpska nije sama sebi cilj, ona je samo korak do proširenja Srbije. A neprijatelji Bosne su svi koji dopuštaju to što dopuštaju.

 

Očekujete li da će referendum za ulazak Hrvatske u  EU proći?

– Naravno, postoji sva sila argumenata protiv, ali nema drugog puta nego prema EU.

Geopolitički smo jedinstveni prostor i onda to i normativima treba tako urediti.

 

POJAM NACIJE I JEZIKA

U jednoj  Vašoj  pjesmi “Mora” iz zbirke “Sarajevski tabut”, prvoj po redu u toj zbirci, pjevate  o tome kako pjevate u jeziku kojeg nemate. Jesu li štokavski jezici zapravo jedan jezik?

–          Da, to je jedan jezik, ali nije isti i jedinstven. Unutarnji zakoni tog jezika su isti, nemoguće ga je promijeniti da drugačije sklada padeže, rodove i vremena. Koliko god mijenjali leksiku i lekseme koji su stvar mode i dogovora, unutarnji zakoni i sintaksa su nepromjenjivi.

Ako je jedan, jezik je li pravilno da ima četiri imena?

–          Naravno, što bih ja svoj jezik zvao tuđim imenom.

A zašto onda Austrijanci govore njemački, a ne austrijski? Zašto Amerikanci govore engleski, a ne američki?

–          Strašno pogrešno postavljate stvari. Tako govore nacionalisti. Amerika je mlada zemlja čijim se  primjerom nemamo razloga rukovoditi, znate li da je u Americi samo jedan glas u kongresu  odlučio da službeni jezik postane engleski, a ne njemački.

Uzmimo primjer Kanade, Australije, Novog Zelanda. Sve su to posebne nacije koje govore engleski. Fidel Castro ne drži govore na kubanskom nego na španjolskom…

– Te zemlje su napravljene na drugi način. U Europi su jezici nastajali na drugi način, iza pojma nacije ne mora ići i takav jezik. Ne volim kad moj jezik nazivaju bošnjački jer je on bosanski, stvoren kao jezik svog pučanstva koje je živjelo u Bosni i Hercegovini.

Može li postojati crnogorski jezik, ako je otac crnogorske književnosti i pismenosti  govorio da piše i govori srpski?

–          Imamo ga pravo nazvati svojim imenom u svim varijantama. Da je potpuno identičan, zašto bi ga nazivali drugačije nego svojim imenom? Čemu je to smetnja, jedino srpskom ekspanzionizmu.

Na što ste mislili kad ste rekli da se na Federalnoj televiziji govori ustaškim jezikom?

–          Nisam to nikad tako rekao. Cijelu deceniju govorim protiv unakažavanja jezika na Federalnoj televiziji Bosne i Hercegovine što se odnosi i na  hrvatske jezične ljepote. Pritom mislim na tuđmanovski novi govor, odnosno na izmišljanja i stvaranje novog hrvatskog jezika. Ciljevi tog umjetnog stvaranja jezika je što veća razlika u odnosu na komšijske jezike. I normalni ljudi u Hrvatskoj su se od toga distancirali, evo ponovno je u nazivu jednog  ministarstva vraćeno- sporta, a ne športa. Na Federalnoj televiziji se događaju i razne druge nepismenosti na svim područjima, recimo kaže labaratorije, a u nastavku tijekom umjesto tokom, kako se u Bosni govori. Recimo za koncert u milanskoj Scali neuki lektor stavi milanska ljestvica. Na to sam mislio kad sam upozoravao na idiotizme na Federalnoj televiziji od strane određenih ljudi koji misle da je to hrvatski jezik, a ne glupiranje kvazilingvista.

 

TIJELO PAMTI

Pišete li neki novi scenarij?

–          U rukopisima imam tri scenarija koji još nisu snimljeni. Jedan iz mog porodičnog ciklusa, priča o ‘66. kad pada Ranković i ’68. kada maturiram, a događaju se poznate demonstracije. Napisao sam i scenarij po Tvrđavi, Meše Selimovića. Rekli su mi da su to skupi poslovi i u našim prilikama vjerojatno neću doživjeti da se ti scenariji ekraniziraju.

Nedostaje li vam cuga?

–          Kao nakon čudesnom čarolije nestale su želje za kavom, cigaretama i alkoholom. Poslije nekoliko operacija ta potreba je jednostavno izašla iz mene. Ako se dogodi da osjetim želju, neću se opirati. Danas mi se u putu činilo da bi mi prijala čaša viskija. Imam šećernu bolest pa mi se osuše usne. Poslije rata mnogi ljudi su umrli od naprasnih karcinoma. O tome sam napisao knjigu  u kojoj sam poimence spomenuo 58 slučajeva umiranja u godinama kad još nije normalno umirati. Nabrojao sam samo one od 2000.-te godine, jer do tada nisam shvatio što se događa, da je to posljedica opsade i agresije. U jednoj rečenici kažem – tako rat ubija one koji su mislili da su ga preživjeli. Imam primjer jedne Ane Mutevelić, koja je poginula u Zagrebu. Bila je udata u jednu begovsku lozu, imali su u Zagrebu nekretnine i nedugo po dolasku u Zagreb, na grad je palo onih pet-šest Martićevih granata i tako je poginula. U Sarajevu su jako voljeli učiteljicu Milicu Radanović, porijeklom iz Vele Luke na Korčuli. Drugu godinu nakon rata u Zagrebu su joj pronašli karcinom i rekli su joj: ”Gospođo mozak zaboravlja, ali tijelo pamti”.T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Tomislav
    #1 Tomislav 6 veljače, 2012, 23:07

    Šta sve Avdo neće biti i uraditi za novac?!
    Poznamo se iz prošlih života!

    Odgovorite na ovaj komentar

<