Piše: Miro Glavurtić
U Tbilisiju su preuredili spomen muzej Josifa Visarionovića Staljina u Muzej Staljinove represije i terora nad Rusima i inim narodima svijeta. Da, i nad Hrvatima. Osobito nad Hrvatima. Posredstvom njegova najbolja učenika, koji je za Čabu iz Gruzije obavljao najprljavije poslove, ne samo u Moskvi, već i u Španjolskoj, u vrijeme građanskog rata. Tito, majstor crvena terora, nije se nigdje bolje iživljavao, u krvi, nego na Balkanu i to osobito u balkanskoj provinciji, vukojebini, zvanoj Hrvatska. Jednog dana će Hrvati morati otkriti dostojanstvo. I izgraditi Muzej Titovog terora.
Dakako da smo sada u području muzeologije. Racionaliziram čitavu problematiku turisitičke eksploatacije crvenog terora. Takvih muzeja ima i u azijskim zemljama, tradicionalne satrapije. Makedonija teroru posvećuje lijepa zdanja, u duhu postmoderne. I Albanija se sjeća svojih komunističkih žrtava; a Muzej je višestruko koristan. Tamo se dovode i djeca. Da više nikada ne bi bile žrtve komunističkih monstruma. U Hrvatskoj se mora stati na kraj boljševizmu. Makar koliko im je Tito prirastao za srce. I na srcu se obavljaju kirurški zahvati. Kad je to nužno, kao danas.
KOB OLGE VASILJEVNE IVANJICKI
Iz perspektive ove i ovakve muzeologije, Jelena Lovrić se doima kao mala crvena riba i tjeskobnom komunizma. Njen akvarijum je njena jedina sloboda. Ona se plaši velikih prostora duha.
Olja Vasiljevna Ivanjicki umrla je u svojoj sedamdesetisedmoj godini. Sahranjena je u Beogradu, u Aleji velikana. Nešto prije smrti otvorila mi je izložbu u Kotoru. Razgovarali smo o muzeju Mediale. Ali, u nekrologu koji sam objavio u beogradskom tjedniku NIN, ja sam se prisjetio jedne druge njene ideje, koija će posljednjih godina biti zajednička: Muzeja geometrije na Ratnom ostrvu. Kao djevojćica je čitala Euklida. Geometrija je bila područje slobode. Sveta geometrija je metafora božanskog poretka. Kob i veličina Olge Vasiljevne Ivanjicki bila je u Rusiji. U njenom porijeklu. Ali, carstvo je bila nostalgija Mediale i svih njenih sljedbenika. Pa i na promociji moje najnovije zbirke pjesama, Romski car, koncem ožujka, na Kolarcu, govorio sam u slavu Carstva.
A Vesna Roganović, u intervjuu za Politiku, interesirala se za svu našu prošlost, ali je osobito za naše desne i monarhističke ispade. Legendarne razmjere doživjela je Mediala. A godišnje komemoracije na Vrangelovu grobu, u dvorištu Ruske crkve, na Tašmajdanu, nikada se neće zaboraviti. Nismo išli na Titov grob. Koliko smo godina obavljali te komemoracije, interesirala se Vesna. Možda i deset godina. A to je govorilo da možemo čuvati tajne. O čemu zavisi obnova Rusije, Olga Vasiljevna.
Kada sam odlazio u Beograd, nije to samo bila operacija nostalgije. Niti moj kršćanski prozelitizam, na djelu. Vizije slobode su u Beogradu moguće, kao i veličanstveni vidici sa Kalemegdana. Lakše je izdati knjigu. Mogu promovirati u Heksalabu moju svetu geomatriju. Bit će to događaj, koji će Beograd zapamtiti. Kvadratura kruga. To je uistinu ono što mi zovemo – kompleks slave i moći. Biti iznad samoga sebe. Iznad grada. Iznad bijede trenutka i svake krize.
Veročka svakako vuče tajanstveene konce. Možda je ona sve sredila oko promocije Romskog cara. Dovela je, da govore o pjesniku, Jovana Ćirilova, Filipa Davida i Milomira Marića. Najljepši Ciganin na svijetu čitao je pjesme. Inzistirao je da ih se zovu – Ciganima. A ne Romima. Barem u Srbiji.
Milomira Marića vidio sam na HRT-u, u emisiji In media res. Tema je bila komunistički teror. Razgovarao je sa Simom Dubajićem. On je svjedočio i kajao se. Interesiralo me njego obraćenje. Sada sam znao da trebam pitati Milomira Marića. Prije promocije na Kolarcu, uspjeli smo razgovarati o Dubajiću. Kada sam testirao neke ljude u Hrvatskoj, vidio sam da nitko ne prihvaća njegovo obraćenje. Na Uskrs sam razgovara o temi obraćenja, u Medvednici. Nitko od prisutnih ne prihvaća ni takvog Boga, koji može oprostiti Simi Dubajiću „koji je ogrezao u krvi“.
PRIJATELJ MILOMIR MARIĆ
A može li se oprostiti Milki Planinc, Ivanu Mačeku. I Titu. Što njiima ima opraštati?
U slastičarnici Buon Giorno, razgovaram s Dragoslavom Bokanom, o obraćenju Sime Dubajića. Možda je ona prava adresa, kada su u pitanju srpske konverzije. Drama Kalajićeva obraćenja. Iskušenja Dona Alehandra. Zvali smo ga – Alehandro, mnogo prije nego što je Lady Gaga iunauguirirala istoimenu pjesmu.
Kojim povodom je Simo Dubajić, svjedočio u razgovoru s Marićem. Prosjećni Hrvat bi morao to znati, i to uvažiti.
Grof Tolstoj, onaj Engleski, jer postoji i francuska grana obitelji Toiltoj, imao sudske neprilike u Engleskoj. Angažirao se za žrtve na Bleiburgu i na križnom putu . Ta istina se nije svidjela engleskim moćnicina, jer je napadala vojni i diplomatski esteblishment Engleske. Grof je bio izveden na sud. Trebao mu je jedan autentični svjedok. Grof se obratio mom prijatelju, Mariću, Uerka. Marić je učnio najveću uslugu Grofu, jer je doveo osobno Dubajića, da svjedoći. To je bilo ono spasonosno, ne samo za Grofa, nego i za krvnika. Ali tko tomože dobronamjerno prosuditi. I što se hrvatsko pravosuđe, ili novinarstvo nije angažiralo za Grofa.
Što se tiče Dragoslava Bokana, on je izdavač najljepšeg magazina u Srbiji. I najljpše monografije. Rusija. Ukoliko to nije monografija Mediala. Bokan je bio poznat po Belim orlovima. Danas ili sutra, uzet ću da čitam njegovu knjigu, Ognjeni ljiljani. A moram pročitati i Basarinu posljednju knjigu, Mein Kampf. Draža možda nikada nije umro u Srbiji. I to je bila Titova nemoć.
Još nema komentara
Uskoči u raspravuJučerašnji dokumentarac «UDBA i Stepinac» ključni je dodatak Glavurtićevoj potrazi za identitetima mrtvih i živih duša Balkana nakon Tita. Vatikanski biskup zaključuje:
«…međutim, jeli PROVIDNOST baš Tita uzela da u ovim okolnostima nismo još i gore prošli ili nas je zaštitila od još goreg zla?
…. jer da je DRAŽA PREVLADAO sam Bog zna šta bi bilo od nas.
Neka drugi sude o njemu tko je on, ja sam uvjeren da je to onaj pravi Tito.»
Ne komentirajući moralnu galantnost i profitabilnost katoličkog oprosta, treba reći da je «providnost» donijela i Hitlera, jer ju je i on na ovaj isti način interpretirao u Mein Kampfu. No, jeli to odista dovoljno za katolički volej kojim se prebacuje svoja odgovornost na Dražu dok se udjeljuje svoj oprost pravom Titu? Zar se katolici nemaju hrabrosti rastati sa ustašama, bez unosa Srba u jednadžbu, na obostrano zadovoljstvo i bez svoje uknjižbe na nekretnine kad prvima jo[ ni jame nisu obilježene?