GLAVNE TEME ROMAN

DON TITO

27. svibnja, 2025.

Sve novine koje su tada izlazile prenijele su vijest kako se u Preku rodio Tito. Titin otac teatralan u nastupu, grlat, kad je govorio, govorio je cijelim tijelom, tikovima, grimasama, očima… krupan, žilav, jak čovjek, uvijek razbarušene kose na kockastoj dinarskoj glavi, potiljka k’o sjekirom zasječena… glavi koja nije podnosila nikakvu kapu a i svaka uniforma nije na dobro došla na tom nestvarno golemom tijelu tako da se nastavio nositi po domaći, bodulski, jednako i isto i u kući i u dvoru i na fešti i među „Drugovima“ na sastancima i konferencijama

Napisao: Nikola Šimić Tonin /DON TITO, Nakladnik Hrvatsko književno društvo Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2025./ ulomak romana/

Zapozorjem trepere sjene koraka i puta. Vidi se to odlaženje i dolaženje. Užurbani a odmjereni koraci. Sav taj šaroliki svijet korača, izložen suncu, sva ta stopala, pregibi koljena, taj eho svih prolaženja.

Poneki zastanu ispod lukova streha i okrenu se za lijepim nogama.

Slojevita šutnja. Potrošene riječi. Svatko se zabavio sobom. U daljini blijede barke, pogledima se skrivaju. Doplovio do obale morski se val uglazbljuje.

Krenu sunce u korak s koracima. Ulicom života. Širokom ulicom. Kalelargom. Korak u korak, koračni zijev. Umor čini svoje. Do grla zakopčan život guši. Drhtaj iščekivanja. Život mliv života mijesi.

Prhnu jato golubova.

…

Grad u obrisu mora i neba. Grad Zadar. Preko, Preko. Preko na školju i dom na žalu. Valovi mora do duše stižu. U rodilištu na žalu plač djeteta. Rodio se Tito, u obitelji ribara i pomoraca. Bode u oči Tito. Kakve veze s maršalom Josipom Brozom Titom ima Tito!?

Titin otac istaknuti narodni tribun, čvrsta točka sistema, vođa pomoraca i ribara, ilegalac… nije niti jednoga jedinoga trenutka dvojio kako nazvati sina. Zauze vojnički stav za pozdraviti časnika, još se više izduži i gornji dio tijela isturi naprijed i vojnički oštro izgovori medicinskoj sestri koja mu donese na jastučiću u peleni povijenog Tita i upita za ime:

– Piši kažem Ranka šesna, piši: T I T O! – utegnu se, ispravi, popravi odjeću na sebi, izbaci naprijed prsa, zaškripi zubima, zagleda se u nju očima koje probadaju pogledom k’o u bunilu. Govorio je dubokim glasom, hodao grubo kao medvjed. Grubo je primi za ruku, zagleda joj se u oči, unese u lice… Nasrnuo na nju poput psa puštenoga s lanca. Njeno je lice izražavalo čuđenje i strah. Isključila se kao da je struju isključila iz sebe.

– Piš’: TITO!

– Vikao je poskakujući zadarskim rodilištem koliko ga grlo nosilo, ne primivši i ne pogledavši dijete. A jest mu bilo oko srca milo.

Sve novine koje su tada izlazile prenijele su vijest kako se u Preku rodio Tito. Titin otac teatralan u nastupu, grlat, kad je govorio, govorio je cijelim tijelom, tikovima, grimasama, očima… krupan, žilav, jak čovjek, uvijek razbarušene kose na kockastoj dinarskoj glavi, potiljka k’o sjekirom zasječena… glavi koja nije podnosila nikakvu kapu a i svaka uniforma nije na dobro došla na tom nestvarno golemom tijelu tako da se nastavio nositi po domaći, bodulski, jednako i isto i u kući i u dvoru i na fešti i među „Drugovima“ na sastancima i konferencijama.

Čestitke su stizale sa svih strana. On ih je primao na svoj srdačan, bučan i nasmijan način. A kako mu tek naraste srce, umalo ne iskoči iz nadutih grudi kad stiže čestitka od samoga DRUGA, DRUGA TITA. Tito se ponudi biti kum malome Titu. Kad se za to čulo, krenuše čestitari sa svih strana. Svaki DRUG koji je držao do sebe okrenu preko u Preko. Hodočastilo se danima. Ni ptičjeg mlijeka nedostajalo nije, dolazio Drug iz komiteta uredovat. Vino je potocima teklo. O pršutu, panceti, slanim srdelama, inčunima, siru, janjcima, odojcima, ribi, škampima, jastozima, hobotnici pod pekom, brudetu od ugora, jaretini… i o onoj narodnoj riba tri puta pliva: u moru, u maslinovom ulju, u vinu, o šećeru na kraju: fritulama, kroštulama… ne treba niti govoriti.

Činilo se, otok će, kameni vapor, usidren u plavet neba i mora potonuti od toliko nakrcanoga svijeta sa svih strana, koji pristiže danima vidjeti Tita i maloga Tita. Drug Tito došao vidjeti Tita. Kumče.

I sad se s uzdahom i sa sjetom  zna u narodu reći:

– Kada se ono preko u Preko rodio T  I  T  O …!?

…

Zimi rano počinje mrak na školju. Preko, Škoj i Zadar sa novom vizurom Velebita u pozadini. Rijetka razglednica Preka pod snijegom… pod pola metra snijega …..

…

Mjesto Preko dobilo ime po talijanskoj riječi: „oltre mare“ (preko mora), kasnije ovaj relativni prijedlog „oltre“ t. j. Preko, ostavlja mjestu ime. Preko je bilo „katastarsko mjesto“, sami tim i razvijenije  u ekonomskom i političkom pogledu u odnosu na druga mjesta na našim otocima. Kako ne spomenuti otočić Galevac, zvani „Školjić“. Tu su od XV vijeka nastanjeni redovnici. Trećoreci sv. Frane. A od 1901., samostanska gimnazija, sa bogatom knjižnicom. Od 1492., do 1914., održavali su se na Školjiću redodržavni kapituli (zborovi). Volio je puk svoj Školjić i šjor Šimu:

– Jedina “veza“ ko je spojala dvo otoka. Godinami, i po bonaci i po vitru. Osandesiet metri tamo, šija vuoga po osandesiet metri nose..i unda jope…I tako sutra, i jope….Svakomu lipa rič i pomoć kod ukrcivanjo i iskrcivanjo….Venecija imo gundulieri, Grod imo barkajoli…a Prieko imo vos. Fola van, šjor Šime!

Gušt je na Školjić na misu puojti, u kaiću tamo i simo duojti. Kad ideš na misu na Školjić, vrneš se sa buketom mimoza.

Školjić mirun i spokojun. Fratri su stvorili raj. Bori na školju raznih visina, što i čini harmoniju zajedno sa samostanom. Gledajući sa ” pojonske ” strane vizure su uvijek čudesne. Posebno lijep otočić, ako želiš mir u duši nać’ odi na otočić.

Mir Božji. Samo je pas Rexi za pivanje segutra bi zadužen. Pas koji pjeva.

…

Preko Tita sjede otac Tita u fotelju Komiteta grada Zadra. Uletio je u „višu“ politiku kao metak, prokomentiraše zlobni, sa zaprepaštenjem u očima, kroz neke priče čulo se:

– A g  r  e  s  i  v  n  o. Umjesto s prida uša nam je sazad.

– A kako sam tribo: puzajući, ko slinavac – puž golač!? –  odgovarao im drug Baja samo da sa sebe skine brigu, nemirnih očiju.

– Što ovo smrdi? – Dok ih sluša i gleda pita se drug Baja. Netko je pustio goluba, puno ga nadimalo, ali tihomira, ne zvekne on jako, ali malter sa zidova otpada. Oči zasuze, ali srećom teflon farba na zidu, mada se već topi.

– Školjani, duri, tvrdi ljudi… brzo se dižu na noge… mogu se u svakome trenutku života bez straha suočiti sa svime što život donese. Rijetko kad su mogli jesti i oblačiti što su htjeli. Ali opet geni rade svoje. Što bi jedan Bosanac rekao: Nafurani jedni na druge. A što tek reći za DRUGOVE, članove SKJ? Primitivna većina vlada nad intelektualnom manjinom. Kako Krleža kaže: „S ljudima zajedno smrdi ali je toplije.“ Što da se nerviram, nisam vino da svakog zadovoljim. Đavo odnio vajdu. Na jedno mi uho uđu na drugo uho izađu brbljavine mutivoda.

– U politiku sam ušao s puškom na ramenu, s puškom me iz nje jedino i mogu istjerati. Živimo stalno s ratom iza leđa. – tuče ih po glavi tim rečenicama iz dana u dan.

Dok na njih i očima viče, dobro je znao, to je zvono koje su mu objesili oko vrata.

Na dobro se lako naviknuti. Naviknuo se iznenađujuće dobro na dobro i drug Baja. Navikao na zajedničarenje. Magnet za GRADSKE DRUGARICE. Nikad više na papiru komunista, nikad manje komunizma. Povećava se broj i gospode među DRUGOVIMA. Bolesni iznutra u očima u glasu… skrivaju se u lažima. Njihova srca nisu u grudima, njihova su srca u samicama. Moralni monstrumi. Skreću „pravdu“ na vlastitu korist. Materijalne globačine. Guzica izla im dušu! Podložnici. Ljudi su neupitan dio životinjskog carstva. Kad nisu ovce, onda su svinje.

– Naš Baja, (kako su ga zvali Preški), vedri i oblači Zadrom. Oči, uši i glava partije. – isticali su u svakoj prigodi na ponos Preku i sebi Prečani.

Živnu puk Preka. Širi se Širokom ulicom, širi i trsi, Kalelargom prkosi. A tek preške žene:

– Idem malo u naš Zadar do našeg Baje da mi sredi nešto. T