GLAVNE TEME

DOK NE BUDE BOLJE SMANJITE SI PLAĆE

20. listopada, 2012.

Nije svima jednako teško

Piše: Saša Radović

Nitko ne spori da nas je Hrvatska Demokratska Zajednica kriminalom i privatizacijom pokrala, oštetila i ogolila. Teško je procijeniti, ali od 1990. godine do kraja 2011. godine šteta se mjeri stotinama milijarda kuna. U to razdoblje možemo ubrojiti i Račanov mandat koji se uklopio u isti trend. Domovinski rat u materijalnom smislu samo je mali segment te štete.  

Temeljni uzrok ove katarze Hrvatske pogubna je vizija Franje Tuđmana o 200 obitelji koje će vladati Hrvatskom. Uz pomoć HDZ-a to se ostvarilo. Imamo opljačkanu Hrvatsku i imamo 262 tajkuna! Ne ulazeći u to što se pokralo i opljačkalo, a što je izgubljeno zbog nesposobnosti, aljkavosti i neodgovornosti vlasti – današnja Hrvatska je faktično u bankrotu.

ISPRAVAK ŠTETE I SANKCIJE

Ovaj kratki uvod reflektira smjernice odnosa prema vlasti i takozvanoj oporbi. Pri tomu treba isključiti osobne stavove i subjektivnost. Ništa nam ne koristi biti ponosan na ovakvu Hrvatsku, voljeti ili ne voljeti HDZ, SDP ili ostale stranke, ili opcije. Elementarna pravda može egzistirati jedino popravkom štete i sankcioniranjem onih koji su je učinili. 

Ako prihvatimo činjenicu da je barem 90% štete nanesene hrvatskom puku učinila HDZ – evidentno je da tu stranku treba isključiti iz svih domena vlasti. Crni fondovi, pokradene milijarde na privatnim računima i korupcija nezabilježena „od stoljeća sedmog“ – neosporno HDZ čini zločinačkom i kao takva ne može biti u Hrvatskom saboru. Sudionici štete, Kosor, Šeks, Šuker i niz drugih, umjesto saborskih plaćetina i privilegija – trebali bi stolovati u Lepoglavi ili u nekom drugom zatvoru. Ako pogledamo unatrag, tamo je mjesto i čitavoj plejadi hrvatskih političara iz prošlih desetljeća, te kompletnoj tajkunskoj eliti.

NASTAVLJA SE ZADUŽIVANJE

Nova vlast izabrana  2012. godine dobila je zaista „vrući krumpir“, državu na koljenima bez realne perspektive bilo kakvog napretka u idućem desetljeću. Nakon skoro godinu dana „vladanja“ može se konstatirati da je nova Vlada RH iznevjerila svoje glasače. Umjesto socijalnog trenda, evidentan je priklon i zaštita velikog kapitala. A veliki kapital u Hrvatskoj je – Crni kapital, stvoren kriminalom i pljačkom resursa svojih građana. Hrvatska i 2012. tone u tamnu sferu.

Nastavlja se takozvano „nevoljno“ milijardsko zaduživanje bez dozvole naroda, što je po međunarodnim kodeksima neprihvatljivo. Krenulo se odmah nakon izbora s povećanjem PDV-a, poskupljenjima svega i svačega, novim porezima… Iz dana u dan rastu nameti na najsiromašniji sloj dok se elita sve više udaljava od puka. Vrh vlasti, po principima diktatorskih režima, sužava se u očima Hrvata. Prosječni hrvatski TV gledatelj vidi sve manje političkih likova i pozornost svodi na Veliku trojicu egzekutora vlasti: Predsjednika Vlade RH, Prvog potpredsjednika i Drugog potpredsjednika. Milanović, Čačić i Linić postali su Nova vlast.    

Izmišljena titula Prvi potpredsjednik asocira na povijest i na slične slučajeve: Dragi vođa, Drug Tito, Doktor Tuđman… Niti je Kim Jong Il bio Dragi, niti je Tito bio Drug, niti je Tuđman bez srednje škole mogao biti Doktor, a tako niti Čačić ne može biti „Prvi“! No, izvjesna sličnost postoji. I Prvi potpredsjednik,Čačić i „Drugi“ potpredsjednik, Linić svojim djelovanjem i arogantnim nastupima pomalo imitiraju navedene diktatore.

Samovoljno tituliranje, iako znakovito, nije opasno u praktičnom smislu. Ipak, treba na vrijeme stati, ne bi valjalo da nam se počnu pojavljivati; Veliki činovnik, Prvi načelnik, Dragi policajac…

SOLIDARNOST

Važnije, znatno važnije nam je nešto drugo, teško provedivo u političkom ozračju. To je solidarnost, pojam nepoznat svim hrvatskim elitama na vlasti. Što je najgore, solidarnost se u politici upotrebljava u smislu sarkazma. Predsjednik Ivo Josipović zna reći da svi moramo podnijeti teškoć i. t.d. Milanović zbori da nam je svima teško i da svi moramo… Slične priče čujemo i od nižih državnih dužnosnika. Svi oni zamjenjuju zamjenice; treba reći „vi“, a ne „mi“. Josipović treba reći: „Svi VI morate podnijeti teškoće…, a Milanović: „Svima VAMA je teško…

Kapitalna razlika između „mi“ i „vi“ znana je i vidljiva po svakom elementu. Političkoj eliti nije „teško“, niti podnosi bilo kakve teškoće. Oni ne znaju, niti moraju brinuti, koliko stoji kruh ili mlijeko?

Politička elita živi po sasvim drugim mjerilima u odnosu na svekoliki puk. Uz sve moguće privilegije, službenih automobila, šofera, tjelohranitelja, plaćenih putovanja, jeftinih ljetovanja, jeftine saborske hrane…, oni mogu veliki dio svojih plaća i drugih primanja stavljati na štedne knjižice i na račune u stranim bankama. Sve to plaća onaj svekoliki puk. A, taj puk, umjesto da progovori, poviče, zaurla…, povlači se u mirnu luku „hrvatske šutnje“ i preživljava od danas do sutra.

Ono što je neophodno i što može barem djelomično umanjiti sve veću antipatiju i omraženost prema politici – prava je, a ne hinjena solidarnost.

Milanović je izjavio da su prosvjetari potplaćena, a da će se o njima prvo misliti kad bude bolje. Sarkastično i lažno! Milanović je mogao pokazati trunku solidarnosti i javno obznaniti da će skinuti sebi 20% plaće sve dok ne bude bolje! To bi trebali učiniti i svi ministri, zastupnici i deseci tisuća kojekakvih debelo plaćenih političkih parazita. Mogli bi skinuti i dva-tri puta više – i još bi ostalo previše.

Solidarnost bi Markov trg mogao i morao iskazati smanjenjem plaća svih dužnosnika „sve dok ne bude bolje“. I ukidanjem mnoštva privilegija.

Ilustracije radi može se potražiti odgovor na manje važno, ali znakovito pitanje: „Zašto se političari moraju voziti u preskupim, luksuznim automobilima s kožnim sjedištima i s obaveznim grijanjem tih sjedišta?“