DOŠAŠĆE

DOŠAŠĆE

4. prosinca, 2012.

 

Advent

Vrijeme radosti i iščekivanja rođenja Spasitelja

Piše: Ante Matić

Vrijeme pripremanja za proslavu Isusova rođenja prisutno je još od 567. godine i duboko ukorijenjeno u kršćanskoj tradiciji. Došašće je vrijeme radosti i iščekivanja, vrijeme budnosti, vrijeme pripreme za Božić. To vrijeme mnoge od nas podsjeća na djetinjstvo, ali ono nije samo slatka nostalgija već je i očekivanje rođenja Spasitelja.

Došašće ili Advent razdoblje je u crkvenoj liturgijskoj godini vrijeme pripreme za blagdan Božića. U zapadnom kršćanstvu došašće počinje četiri nedjelje prije Božića, a završava 24. prosinca, na Badnjak. Započinje nedjeljom koja pada najbliže 30. studenom, blagdanu Sv. Andrije, traje četiri tjedna i završava na Badnjak. Obuhvaća četiri nedjelje koje prethode Božiću u spomen na četiri tisućljeća koliko je, prema Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.

NIZ BLAGDANA

U dane Došašća kršćani se pripremaju za Božić. Mole se, poste, darivaju i čine dobra djela. Čiste i ukrašavaju kuće te pripremaju namirnice za blagdanski stol. Iz generacije u generaciju ponavljaju običaje od kojih su se mnogi sačuvali do danas. Siju pšenicu da bi prizvali obilje te šibama plaše zločestu, a sušenim voćem nagrađuju dobru djecu.

Došašće u Hrvatskoj obiluje maštovitim narodnim običajima, ritualima i ceremonijama koji su se ponavljali, ali i mijenjali kroz povijest. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Isusovo rođenje, tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Tako se zajednički, uz pjevanje i molitvu, išlo na jutarnju misu, a već na Sv. Barbaru pojavljivali su se prvi čestitari. Na Nikolinje se plašilo, a u noći Sv. Lucije djevojke su, u snu, mogle doznati za kojeg će se momka udati.

Mnogobrojni hrvatski narodni običaji vezani uz Došašće svjedoče o posebnostima sredine i vremena u kojem su nastali, ali i o vjekovnoj pripadnosti europskoj kulturnoj sredini. To potvrđuju istraživanja o narodnoj tradiciji diljem Hrvatske u vrijeme Došašća, posebno u seoskim, ali i u gradskim sredinama svjedoče o velikom bogatstvu običaja, rituala, ceremonija i folklora, osobito na blagdane Sv. Barbare, Sv. Lucije i Sv. Nikole.

U vrijeme Došašća mnogo se molilo, odlazilo na mise i postilo. Ljudi su se više nego inače međusobno posjećivali i družili, a u mnogim su sredinama bili uobičajeni zorničari koji su nosili svijeće, baklje ili lampaše, pa se uz pjevanje i molitve zajednički išlo do crkve na prvu jutarnju misu.

U adventske dane bila su uobičajena međusobna darivanja, dobra djela, ali i vraćanje posuđenih stvari i dugova. No, osim duhovne pripreme, brinulo se i za čistoću kuće i okoliša te za blagdanski stol. Čistile su se kuće i okućnice, odabirala se i bolje hranila živad i stoka koja će se blagovati, a u gradskim su se sredinama kupovale namirnice za svečarski jelovnik i ukusne božićne kolače.

Uz uobičajene pripreme, na blagdan Sv. Barbare, zaštitnice od nevremena, ali i ljudi s opasnim zanimanjima, vatrogasaca, vojnika i rudara, 4. prosinca, pojavljivali su se prvi čestitari, muškarci koji su svojim dolaskom u kuću najavljivali obilje, a u nekim se krajevima već sijala božićna pšenica.

Na blagdan Sv. Nikole, zaštitnika mornara, putnika i male djece, 6. prosinca, na tragu europskoga kulturnog miljea, u gotovo svim sredinama, osobito građanskim, bio je običaj darivanja. Toga dana ili dan prije bilo je uobičajeno maskiranje u dobrog biskupa koji je u pratnji zločestog đavla, Krampusa, noseći poklone i zlatne šibe, uz zveket Krampusovih lanaca, obilazio kuće i nagrađivao dobru, a plašio zločestu djecu. Šibe, tradicionalni pokloni, sušeno voće i slatkiši te očišćene čizmice u prozorima, a ponegdje i cijela ceremonija zadržali su se do danas.

Iako se sv. Nikola posebno štuje i u primorskim krajevima, u Dalmaciji i na otocima djeca su se darivala na blagdan Sv. Lucije, slatkišima i suhim voćem ostavljenim u čarapama , čizmama, cipelama, opancima, papučama…

SIJANJE PŠENICE I JABUKA BOŽIĆNICA

Na blagdan Sv. Lucije, zaštitnice vida, krojača i kovača, 13. prosinca, u gotovo svim krajevima djevojke su sijale pšenicu čijim se zelenilom prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Narasla se pšenica, koja se po tradiciji vezala crvenom vrpcom koja je štitila od uroka, stavljala, ovisno o području, u kut sobe, na stol ili pod bor. U sredinu božićne pšenice, koja se sijala i u izdubljenu repu, negdje se stavlja jabuka, a negdje jedna ili čak i tri svijeće. Bilo je i raznih drugih običaja. U nekim su krajevima toga dana muškarci ogrnuti bijelom plahtom i maskirani u ženu hodali selom i strašili djecu i mlade djevojke noseći izdubljene tikve s urezanim očima i ustima i svijećom, pladnjeve sa životinjskim očima i nožem ili lonce sa žeravicom. Osim djece, na meti su bile i mlade djevojke, a u nekim krajevima osobito djevojčice koje još nisu naučile plesti i igrati u kolu. Također, mnogo se gatalo, posebno o udaji. Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale imena momaka za udaju, a dvanaesti su ostavile prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru. Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan, znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime, sljedeće će se godine udati baš za tog momka. U nekim su područjima djevojke za udaju postile, uvjerene da će se udati za momka kojega će te noći sanjati.

Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. Jedan od običaja koji se sačuvao do danas je običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića. 

U Hrvatskoj se od 1850. običava kititi božićno drvce, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima, te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca dom ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, osobito su vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja.

U Došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac, simbol iščekivanja Božića.

Adventski vijenac je krug ili prsten od zimzelenog granja sa četiri svijeće. Svake nedjelje u Došašću, pali se po jedna svijeća. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina, jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat. Pletenje i ukrašavanje zimzelenih vijenaca davni je običaj nastao još prije pojave kršćanstva. Svijeće na zimzelenim vijencima palila su još drevna germanska plemena kako bi otjerali hladnoću prosinačkih noći, dok su u skandinavskim zemljama palili svijeće na ‘krugu zemlje’, čime su zazivali ponovni dolazak proljeća i toplih dugih dana.  

PRVI ADVETINSKI VIJENAC U HAMBURGU

Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu “Das Rahe Haus” (“Trošna kuća”) u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme Došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je da se u Došašću 1838., želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima Došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. 

Četiri svijeće na vijencu znak su četiri adventska tjedna i najčešće su tri ljubičaste i jedna ružičaste boje. Prva nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća nade i iščekivanja – stvaranje. Druga nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća mira, s porukom pomirenja s svima – utjelovljenje. Treća nedjelja – ružičasta svijeća – svijeća radosti i veselja – otkupljenje. Četvrta nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća ljubavi – svršetak. Također postoji običaj da se na adventski vijenac stavi i peta bijela svijeća – Kristovu svijeća!

Uz adventsku liturgiju, u kojoj mise zornice imaju osobitu draž, vjernici mole i u svojim obiteljima. Svakidašnja obiteljska molitva «Anđeo Gospodnji…» stoga se u Adventu odvija uz upaljene svijeće na vijencu, bez druge rasvjete. U obitelji se potom čitaju adventski tekstovi iz Svetog pisma. Tako po molitvi i čitanju Božje riječi u Došašću, članovi obitelji rastu u nadi i u ovom svijetu sami postaju svjetlo Kristovo.

ADVENT NA ZAGREBAČKIM TRGOVIMA

Kroz aleju platana doći ćete do starog glazbenog paviljona koji će Vas dočekati u svom božićnom, bajkovitom izdanju i ostaviti bez daha.. Glazbene poslastice – božićni klasici, valceri te pomno odabrani glazbeni program za gospođe i gospodu, razlog su zbog kojeg ćete se sigurno vraćati na Zrinjevac.

Svakodnevni program tijekom studenog, prosinca i siječnja odvijat će se na Kvaternikovom trgu unutar grijanog šatora, a bit će vezan uz Martinje, Svetog Nikolu, Advent i Novu godinu.  U okviru programa predstavit će se brojna kulturno-umjetnička društva iz Zagreba i njegove okolice, različitih regija i županija Hrvatske, udruge i obrtnici s autohtonim proizvodima i suvenirima, a bit će iz raznih krajeva Hrvatske.

Zajednica Cenacolo na Kaptolu u božićno vrijeme priređuje Žive jaslice. Projekt koji su osmislili mladi, nekad marginalizirani ljudi na blizak i topao način oživljava atmosferu Isusova rođenja. Djevojke i mladići koji su nekoć hodali po samom rubu života na ovaj način dokazuju kako se život može promijeniti nabolje i kako se u njemu može uspjeti.

Sjajnu scenografiju čine štalica, svratište, građani Betlehema, domaće životinje, uvjerljivi kostimi i glumci amateri koji utjelovljuju Svetu obitelj, mudrace s Istoka i pastire. Izvodeći predstave oni pridonose društvu i tako pokazuju svoj novi način života: Jaslice su simbol našeg rođenja jer smo se u zajednici s malim Isusom ponovno rodili.“T

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Purger
    #1 Purger 5 prosinca, 2012, 06:54

    Nisam znao da smo mi Hrvati tako bogati narodnim običajima za vrijeme Adventa. Lijepi su ti običaji i lijepo ih je Matić opisao. Bravo!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Meron
    #2 Meron 5 prosinca, 2012, 06:50

    Svaka čast. Tekst za pet. Zahvaljujući Matiću sad znam puno više o našim hrvatskim običajima za Advent.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code