O GLAZBI GLASNO

DISTORZIRANI KRIK

16. siječnja, 2012.

Piše: Ognjen Milošević

GORAN BARE & MAJKE – Teške boje (Croatia records, 2011.)

Novi studijski album Teške Boje Gorana Bareta & Majki, ujedno i sedmi album, izdan u listopadu prošle godine, ponovno je potvrdio istaknuto mjesto ove grupe na hrvatskoj hard-rock sceni. U najnovijoj inkarnaciji sastava sudjeluju vokal Goran Bare, bubnjar Damir Šomen, klavijaturist Viktor Lipić, basist Mario Rašić, ritam gitarist Damir Trkulja, i Zoran Čalić kao lead gitarist na akustičnoj i električnoj gitari.

U prvoj naslovnoj pjesmi Teške boje, Baretov je prepoznatljiv nazalni glas ostao isti, ali muzička je podloga promijenjena. Hipnotička bas dionica koja započinje ovu pjesmu, nosi je spremno kroz alt-rock brzace delaya i drugih efekata. Život je osjećaj tekstualno i ugođajno priziva Baretov hit Put ka sreći koji slavi život i ljudsko postojanje, no u maniri je južnjačkog blues rocka. Divlji cvijet s distorziranim gitarama, solažama na lead gitari, psihodeličnim klavijaturama (orguljama) zvuči kao pravi rock sedamdesetih. Mora se istaknuti kako u pjesmi uvod i sama dionica na klavijaturama prizivaju Doorse. Pozovi me u noć je jedna prava brža hard-rock poskočica s gotovo punk riffovima i prikladnom solažom.

Na albumu se, naravno, nalaze i blago depresivne balade poput Moja je ljubav, koja počinje orguljaškim uvodom te se zvukovno pozicionira na ušću Mississippi bluesa. U Depresiji su Baretov glas i lamentacije na tragu Jima Morissona, prerano umrlog rock pjesnika, a popratna muzička podloga zalazi u slične mračne kutove orguljaške psihodelije. Gubim se priziva muzičke halucinacije Pink Floyda i njihove rock operete. Naivan san i Nisam tvoj izrasle su iz dobre stare formule hard-rocka, s time da zadnji dio potonje pjesme sadrži izvjesni kratki izlet u suvremeni alt-rock. Zadnja pjesma na albumu Ona također se može nazvati klasičnom rock pržionom i sadrži dojmljivih zadnjih dvadesetak sekundi zavijajuće slide gitare u maniri najboljih bluesera.

Ovaj album, kao i prijašnji, satkan je od  Baretovih filozofsko egzistencijalnih tekstova uz prikladnu hard-rock pozadinu koju čine distorzirani riffovi, klavijature, moćni bubnjevi te Baretovo iskreno poetično ogoljivanje. Kroz cijeli album čuje se Baretov umoran krik koji kao da se uspijeva pijano izdići iznad meteža suvremenog života i poručiti nam da smo još živi.

NOVA EKATARINA

VATRA- Ima li budnih (Dallas records, 2011.)

Virovitički sastav čiji su članovi vokal i gitarist Ivan Dečak, klavijaturistica i prateći vokal Irena Celio, ritam gitarist Robert Kelemen, basist Boris Gudlin i bubnjar Mario Robert Kasumović, bolje znani kao Vatra, izdao je u studenom prošle godine šesti studijski album Ima li budnih. Tim albumom ponovno su potvrdili svoj status alternativnih rockera u našoj regiji. Od prvog albuma Između nas, izdanog 1999., bilo je jasno kako su jedna od potencijalnih perjanica domaće scene alternativnog rocka. Zadnji album čini devet pjesama koje na poetičan i suvremen način pričaju priču o današnjem vremenu, a virovitičkom se sastavu na njemu pridružuju renomirani Damir Urban na pjesmi Tremolo i Ljubica Gurdulić iz grupe Svadbas na naslovnoj pjesmi Ima li budnih. Od te prve, gotovo himnične pjesme, čija strofa glazbeno podsjeća na gotovo nezaobilazan hit Sex on fire planetarno uspješnih Kings of Leon, Vatra kao da ističe svoje posebno mjesto na hrvatskoj, regionalnoj i svjetskoj alternativnoj glazbenoj sceni podsjećajući nas kako su iznimno sposobni za imitiranje svjetskih muzičkih trendova te da to rade izuzetno dobro.

Vatru su na početku njihove karijere često uspoređivali s legendarnom grupom Ekaterinom Velikom, što zbog poetičnih tekstova, Dečakovog načina pjevanja koji često podsjeća na Milana Mladenovića, što zbog činjenice da je Irena Celio, kao i Margita Stefanović, klavijaturistica i prateći vokal. Poput Margite u EKV-u, na mnogim se pjesmama zbog zvučnog zida koji stvaraju bubnjevi, gitare, efekti, klavijature i Dečakov glas, Irenin prateći vokal teško probija, ali za razliku od Margitinih klavijatura, Irenine se rjeđe čuju. Ipak, mora se napomenuti da je ponekim pjesmama poput Plime adrenalina, koja započinje i završava s vrlo melodičnom i zanimljivom dionicom na klavijaturama, taj instrument više zastupljen i čini važnu okosnicu te skladbe. Značajan se doprinos može čuti i u pjesmama Vojska od terakote i Oproštaj, suvremenim alt-rock baladama koje su većinom satkane, kao i sve pjesme na albumu, od distorziranih ritam gitara, česte uporabe efekata za modulaciju glasa i instrumenata, bubnjeva koji podsjećaju na ritam mašinu, te neizostavne melodičnosti minimalističkih solo dionica na lead gitarama.

No, bilo kako bilo, očito je kako se ovaj sastav razvio u predvodnika hrvatske alternativne rock scene i da su pronašli pravu ravnotežu između ljubavnih i egzistencijalnih tekstova, umjetnosti i pretencioznosti te tvrdog distorziranog rocka i melodičnog popa. Preostale pjesme, poput Kamikaza, Limunove kore, Beduina, i Mašina, pokazuju temeljito uvježbani zvuk, koji na trenutke zna podsjećati na pjesme stranih bendova ili starijih regionalnih bendova, ali istodobno dokazuje kako su razumijevanje potreba suvremenog slušatelja, na rascjepu između ljudskosti i artificijelnosti, iznjedrili suvremeni hrvatski bend koji pokazuje kako je spreman da opjeva naš hladni, ljudskosti lišen svijet.