“Neka hvale i Đikića, ali neka napišu da je ostavio svoj narod 1992. Tko zna bi li to sve postigao da je služio u hrvatskom sanitetu do 1995., ili bi to postigao možda neki hrvatski branitelj? Ovako sva trojica predstavljaju sramotu za hrvatsko zdravstvo, za razdoblje kad je svaki domoljub na svom radnom mjestu radio za Domovinu!“ – napisao je dr. Andrija Hebrang
Napisao: Mladen Pavković
Nakon što je objavljeno da je Ivan Đikić postao član Akademije znanosti i umjetnosti u SAD-u, iznimno oštro reagirao je prof. dr. sc. Andrija Hebrang, inače hrvatski ratni ministar zdravstva.
U pismu mojoj malenkosti, koji sam skrenuo pozornost na činjenicu da je “lako“ biti član američke akademije, a teško HAZU, među ostalim je napisao (i dozvolio da to javno objavim):
„ Poštovani gospodine Pavkoviću. Na žalost, naši mediji o gospodinu Đikiću kriju podatak da je kao liječnik napustio Hrvatsku u jeku srpsko-crnogorske agresije. Jednako kao i dr. Kujundžić i dr. Dragan Primorac, koji su također u jeku agresije otišli u USA, u kontroliranim lijevoliberalnim medijima, dobivaju samo pohvale. Ne zbog kvalitete, nego baš zato što su ostavili svoj narod da krvari i otišli na usavršavanje u USA. Mi iz ratnog saniteta pogrdno ih nazivamo pripadnicima Washingtonske bojne. Umjesto prezira i zakonskog progona, postaju ministri (Kujundžić i Primorac) i hvalimo ih zbog inozemnih akademija (Đikić). Ima nas dosta koji smo imali pozive za stručna usavršavanja u inozemstvu, ali nam je poziv Domovine bio važniji od osobnog probitka! Zakazala je i država, jer je u to vrijeme postojala radna obveza, a i otvorena radna mjesta u sanitetu. Sva trojica danas se izmotavaju da su nešto prvih par mjeseci radili u sanitetu, što je samo pokušaj ublažavanja sramotne činjenice da su u ratu napuštali svoj narod. Za ove navode već su me kazneno gonili Primorac i Kujundžić, ali sam na temelju dokumenata dobio oba procesa, jer su im tužbe odbačene (Primorčeva pravomoćno, a Kujundžićeva u prvom stupnju). Zato neka hvale i Đikića, ali neka napišu da je ostavio svoj narod 1992. Tko zna bi li to sve postigao da je služio u hrvatskom sanitetu do 1995., ili bi to postigao možda neki hrvatski branitelj? Ovako sva trojica predstavljaju sramotu za hrvatsko zdravstvo, za razdoblje kad je svaki domoljub na svom radnom mjestu radio za Domovinu!“ – napisao je dr. Andrija Hebrang.
Tekst na koji je dr. Hebrang reagirao
Još jedan hrvatski znanstvenik – Ivan Đikić – dobio je veliko i zasluženo priznanje. Naime, izabran je za člana AMERIČKE akademije znanosti i umjetnosti, jedne od najstarijih i najprestižnijih znanstvenih ustanova u svijetu. Među njezinim članovima je više od 250 dobitnika Nobelove i Pullitzrove nagrade.
Ove godine za članstvo u ovoj vrhunskoj kulturnoj ustanovi bilo je nominirano oko 1.300 znanstvenika, književnika, umjetnika i zaslužnih javnih osoba, a izabrano je njih 200.
Đikić je jedan od 42 stranaca koji su postali njezini novi članovi.
Pa, što? – rekli bi u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU), a mi bi, dakako, u šali, nadodali da je „lako“ postati član američke akademije.
Neka Đikić postane član HAZU!
Naime, u ovoj hrvatskoj instituciji taj i takav ne može biti „suradnik“ niti „dopisni član“ , a kamoli nešto više od toga.
U HAZU se uistinu nakupilo svašta (svaka čast iznimkama).
Rad i djelo
U rubrici „počasni članovi“ i dalje vode komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, nekad „najvećeg sina naših naroda“. I ne samo to. Ove su godine neki akademici pokušali i svoju djecu uvesti na „velika vrata“ u Akademiju, odnosno dodijeliti im nagrade ove ustanove!!!
HAZU se inače najmanje bavi temama vezanim uz stvaranje hrvatske države. Više od njih na tome (badava) rade Udruge proizašle iz Domovinskog rata!
A koliko imaju članova od onih koji su sudjelovali u Domovinskome ratu? Može ih se nabrojiti na prste jedne ruke!
Uostalom, kakvi su to akademici kad za razliku od Amerikanaca i znanstvenika cijelog svijeta nisu ili nisu željeli prepoznati rad i djelo jednog Ivana Đikića, hrvatske gore lista?
Mjesta „besmrtnih“ (da se opet malo našalimo) strogo čuvaju za svoje pajdaše i svoju djecu.
To je nama naša borba dala!
A, gospodinu Đikiću svaka čast i iskrene čestitke na ovom velikom i značajnom priznanju.
I neka ne očajava, tim prije jer je kod nas, čini se, već postalo uvriježeno da kad te Hrvati ne poštuju, da je to skoro, pa – kompliment! T
2 komentara
Uskoči u raspravuOvo je ok. Slažem se.
Gosp. Pavković je još jednom pokazao svoju profesionalnost. Slažem se s dr. Hebrangom.