PISMA POSJETITELJA

ČEKAM TE NA DRAVI, DAT (PRODAT) ĆU TI SVE ŠTO POŽELIŠ UZ ADEKVATNU PROVIZIJU – pismo Ankice Benček iz Osijeka

26. svibnja, 2016.

Zadnjih nekoliko dana nikako iz glave ne mogu potisnuti i otjerati misli, što mi naviru, nakon iznenadnih, gotovo glasnih stihova iz nekog kutka podsvijesti: “Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.” (Tomislav, V. Nazor)

Prohujali su vjekovi, od kada je naš kralj Tomislav protjerao Mađare iz hrvatskih krajeva i zaprijetio im s porukom što ih čeka usude li se posegnuti za dijelićem nečeg našeg.

U međuvremenu se svašta događalo. Imali smo razne gospodare i bili podvrgnuti mnogim stranim režimima. Praktički nikad nismo bili svoji na svome, čak ni onda kad su nas uvjeravali i kad smo sebe gotovo uvjerili kako smo sami kovači svoje sreće, jer živimo u samoupravnoj društvenoj zajednici i odlučujemo o svom životu.

Stoljetni san o svojoj samostalnoj i suverenoj državi je konačno ostvaren u zadnjem desetljeću 20-tog stoljeća, što je dovelo do vojnog napada i okupacije velikog dijela Hrvatske, od strane srpskih predatora, vječitih posizatelja za našim krajevima i našim prostorom, što je navodno njihovo iskonsko pravo i što su zacrtali u svojim Memorandumima.

Znamo kako je to završilo. Uz mnogo prolivene krvi, tisuće izgubljenih života, protjerivanja s djedovskih ognjišta, rušenja, paljenja, uništavanja, laži, krađa, lopovluka, neshvaćanja europske i svjetske politike, vlastitom snagom, nepokoljebljivom voljom naroda, domoljubljem, hrabrošću, direktom vojnom obranom, mudrim državnim vodstvom, sposobnošću diplomacije, jedinstvom i zajedništvom svakog žitelja Lijepe naše ponaosob i svih zajedno, oslobodili smo zemlju od okupatora. Slijedila je obnova svega porušenog, uništenog devastiranog i “ubijenog” fizičkog, psihološkog i duhovnog u ljudima, kao i u svim područjima života. U tome smo imali svesrdnu i veliku pomoć međunarodne zajednice, u mnogim oblicima i na različite načine, jer su konačno shvatili, da je Domovinski rat bio obrambeni i da svaki narod ima pravo na svoju neovisnost, samostalnost i suverenost.

U godinama rata i poraća dok su mnogi davali sve najviše moguće od sebe, za obranu, spas i obnovu domovine, vraćanje stanovništva u normalan život, neki “mudri” sposobni, vješti, “domoljubni” pojedinci – veliki Hrvati (Hrvatine), koristeći posebno stanje, ponekad opći kaos u mnogim segmentima života, rada, političkog djelovanja i vlasti, su iskoristili za materijalno bogaćanje sebe i svoje familije, na razne moguće i nemoguće načine, Na rubu zakona ili izvan zakon. U kratkom vremenu su stekli nezamislivo bogatstvo, koje je stalno raslo i stvaralo moć i utjecaj, uslijed čega su neki od tih gavana postali društvena ili politička elita, gospodari života većine građana.

Pri tom, su se u enormnoj mjeri koristile zasluge stečene u Domovinskom ratu, a mnogi od tih korisnika su bili pripadnici Muenchen bojne ili su ratovali u kafićima, birtijama s cajkama, na raznim dernicima, uz volove, janjce i hektolitre piva.

Nekako s vremenom oni pravi ratnici su zbog niza okolnosti zapostavljeni i pomalo zaboravljeni, što s pravom izaziva nezadovoljstvo i određeni revolt. Kad kažem ratnici ne mislim samo na one na prvoj crti bojišnice s puškom u rucim već na sve one koji su na bilo kojem mjestu i funkciji radili na obrani, obnovi, rastu, razvoju, jačanju i opstanku države. Nisu svi bili za sve tada, kao sada i uvijek. Nositi pušku, biti u rovu, baviti se logistkom, diplomacijom, ustrojstvom uprave, podizanjem gospodarstva,…jednako je bilo važno i nužno potrebno. Zamjeram svima onima koji misle kako je bitno i odlučujuće bilo biti tih godina na prvoj crti obrane i da su svi oni koji to nisu učinili, u neku ruku izdajnici. To naprosto nije točno, jer se moralo raditi, na više frontova u raznim pozicijama i biti u raznim ulogama, boreći se za svoju državu. Nisu to samo bili rovovi, već i uredi ovdje i u inozemstvu. Nije se borilo samo puškom, već znanjem, intekektualnim sposobnostima i vještinama, diplomatskim kompetencijama, riječima, perom, porukama, pisanjem, lobiranjem, uspostavljanjem kontakata s važnim svjetskim državnicima, uglednim znanstvenicima, borcima za slobodu, prijateljima i neprijateljima.

Sigurno da je najveća opasnost i životna ugroženost bila u rovu na prvoj liniji obrane, ali ništa manje važni nisu bili ni ostali poslovi nužno potrebni i korisni za obranu i obnovu države, stoga nije dobro rangiranje tih aktivnosti, obveza i zadaća, jer to dovodi do novih podjela, još većeg raslojavanja društva, pa i mržnje, želje za osvetom i nekakvog naplaćivanja svojeg angažmana u rovu, ako nikako drugačije, onda pljuvanjem po onima koji u Domovinskom ratu nisu bili, koristeći dan danas saborsku govornicu za to. Bilo bi vrijeme da svi naši ratovi već jednom završe, da podvučemo crtu i svi zajedno, svaki sa onim što najviše i najbolje zna, može i hoće, krenemo u izgradnju domovine u gospodarskom i društvenom smislu.

Poznato je da u vrijeme prijepora, svađa, podjela, mržnje, mudrovanja, prepucavanja, nejedinstva, raskola, bipolarizacije,… dolazi do obmanjivanja, laži, krađa, svih negativnih izama, s čime se osiromašuje narod, rasprodaju državni resursi (strateški i nestrateški), gubi jednakopravnost, šuruje sa strancima za osobne ili stranačke interese, raste korupcija, državni aparat slabi u svim segmentima i imamo ovo što sada imamo.

Pravi primjer svega toga je INA. Što je nastalo i postalo od tog giganta? Od glavnog nositelja (stupa), postali smo sporedni i fragilni, dok je početni sporedni stupić bivao svakim danom sve veći i jači. Kupnjom manjeg dijela postali su gospodari svega. Ima li toga još igdje u svijetu? Svi su to znali, ali su šutjeli, jer ništa nisu vidjeli, niti čuli. Kad je to konačno postalo vidljivo i krajnje opasno, ništa se značajno nije dogodilo u pogledu spašavanja onoga što je još ostalo čitavo i zdravo, osim što se nastavilo s jednakom rabotom, u smislu osobnog bogaćenja nekih pojedinaca i materijalne koristi za neke političke stranke.

Zato danas vrijedi drugačija poruka Mađarima od one kralja Tomilava: Dođi! Čekam te na Dravi. Dat (prodat) ću ti, sve što želiš, uz adekvatnu proviziju.

24. svibnja 2016.

Ankica Benček T