IZDVOJENO

BRATISLAVA 2005.

23. studenoga, 2016.

Sjetio sam se svoje ‘tridesetdevet’. Moje Šalate. Katedrale. I, Punčeca, u istom položaju. I , slom Henkela. Nijemac je u petom setu, čak počišćen. 6:0! Ovog puta, u Bratislavi,  pred tim trećim bodom je Mario Ančić. To je filozofska hamletovština: bit’ ili ne bit. Martenjak, ipak ni po imenu, ne ostavlja svaku nadu. On ostaje. Na hridini. Na pećini strmoglavoj. U prvom setu ima i ponešto navlačenja. Ipak, Ančićevih je 7:6! A, onda, do kraja, Mario je – super. Briljira. Lakoćom, osmjehom. Uvjerljivošću. Briše Slovaka. Našeg dragog prijatelja: 6:3, 6:4! Gotovo je gotovo! Hrvatska je osvojila Davisov pehar. Svoj prvi

Napisao: Zvonimir Magdić

Hrvatska igra u petak, subotu i nedjelju, tri dana, završnicu Davis-cupa 2016, protiv Argentine, u Zagrebu, na parketu Arene. Ovo je drugo ( ili treće), finale ovog najvećeg predstavničkog teniskog natjecanja, koje je počelo još 1900. A, kako su Hrvati osvojili svoju prvu ‘pukovnikovu salataru, 2005, protiv Slovaka.

Teniska pjesma nad pjesmama u Bratislavi

Neku večer, vremeplov. Da ti srce stane. Pjesmi, s onim silnim Hrvatima u kockastom, sa škrlacima, razigrani, raspjevani, kao da su na Dunavu,  doma. Pa,  kad se igra u Bratislavi, to je kao da se igra u Zagrebu. Povijesna priča. Ista, teška, sudbina Hrvata i Slovaka. I –  kervava  – borba za slobodu i nezavisnost. Športaši Nezavisne Države Hrvatske i Slovačke, igrali su, ovo nije vic ni pošalica, svaki dan! Nisu li nogometaši, primjerice, odigrali čak sedam utakmica! Šest – hrvatskih i jedna, u Bratislavi, bez odluke. Na onoj zadnjoj, u Zagrebu, ob Desetom travnju 1944. bio sam u tada, u masi, od 12 tisuća gledatelja. I, na Concordijinom, najveća, 7:3 pobjeda Hrvata. Predstavničtvo je postavio Bernard Hugl. Ljeta, i ne svadbena, ratna, poratna, logoraška, hudojamaška, su prohujala.

I, evo, na velikoj secni, u završnici Davis-cup natjecanja u tenisu, Hrvati i Slovaci. Godina je 2005. Velemajstori bijele i sada žutih loptica, na jednoj i drugoj strani. Pilić i Mećir. Nik, kojeg je inače  bilo svugdje, postavio je Hrvatsku u sastavu Ljubičić, i Ančić. Mečir je imao svog aduta u Herbytaju, Kučeri  i Mertinjaku. Na našoj klupi, pričuve su bili Ivanišević i Karlović. Počeo je Ljubičić. Napadački, uvjerljivo, sigurno. Kučera je vraćao niz rijeku bez povratka: 6:3, 6:4, 6:3. Svi smo piljili, otvorenim očima, u te velike smeđe oči našeg dragog dečka Marija Ančić. Taj ima štofa za tenis. I da ga nije zaustavilo, bolest, vjerujem da bi dogurao do samog svjetskog  vrha. Fina igra, lak volej, dobar servis, kretanje puno baletanske lakoće. Računao sam, i ne samo ja. Drugi hrvatski bod je ‘ziherica’. No, Hrbaty, koji nije ostavio visoki dojam, zaigrao je – visoko. I izredao Marija, koji će poslije trećeg dana, postati super-Mario. Reklo bi se, dosta ‘glatko’: 7:6, 6:3, 6:7 i 6:4. Mazni brigu na veselje – pjevušila je jedna od tolikih skupina Hrvata u bratislavskoj areni.

Hrvatska Bratislava

I onda, Hrvat, kad treba, kad je u domovinskom ratu, pa makar is reketom u ruci, u subotu te, ‘ nula-pete, protivno svim očekivanjima išetao je, gotovo pjevajući Slovake Hrbatya i Mertinjaka,7:6, 6:3 i 7:6. Piše – teže, nego što je bilo. Bravo Mario, bravo Ivane. !I, više: rođen je jedan sjajan hrvatski teniski par. Nedjelja. Uvijek sveta. Počela je nasilnim tenisom Hrbatya koji je pomeo našeg Ljubičića. Istina, bio je to mali rat. Udarac na udarac, pasing na pasing. Volej na volej. No,Slovak je, očito, odlučio otići do kraja ili ostaviti dušu. Dobio je. Zelene udaraljke u rukama domaćih strastvenika, prešlo je u pravu pucnjavu. Ivan nije imao svoj dan. Puno setova i sva sila gemova: 4:6, 6:3, 6:4, 3:6, 6:4. Slovački odbrojavajući. Semafor je mrzak. I, mrzovoljan: 2-2.

Sjetio sam se svoje ‘tridesetdevet’. Moje Šalate. Katedrale. I, Punčeca, u istom položaju. I , slom Henkela. Nijemac je u petom setu, čak počišćen. 6:0! Ovog puta, u Bratislavi,  pred tim trećim bodom je Mario Ančić. To je filozofska hamletovština: bit’ ili ne bit. Martenjak, ipak ni po imenu, ne ostavlja svaku nadu. On ostaje. Na hridini. Na pećini strmoglavoj. U prvom setu ima i ponešto navlačenja. Ipak, Ančićevih je 7:6! A, onda, do kraja, Mario je – super. Briljira. Lakoćom, osmjehom. Uvjerljivošću. Briše Slovaka. Našeg dragog prijatelja: 6:3, 6:4! Gotovo je gotovo! Hrvatska je osvojila Davisov pehar. Svoj prvi. Uz počastbu – minijaturom – svakog od naših mušketira. Da, mušketirska se priča ponovila. Nezaboravna hrvatska Bratislava. Tako vam je bilo – nekoć. T