GLAVNE TEME

BRAK JE KAO RUSKI RULET I ZA MUŠKARCA I ZA ŽENU

13. lipnja, 2011.

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Kostadinku Velkovsku neki nazivaju domaćom Edith Piaf. Ovih dana izašao je njezin novi album  šansona ”Moja priča”. Izdavač je “Arija”, što je diskografska etiketa Tonija Eterovića, skladatelja, producenta i aranžera šansona za treći po redu samostalni album ove glumice, šansonijerke i političarke.

Kostadinka Velkovska je rođena u Skoplju, a Akademiju dramskih umjetnosti (odsjek glume) završila je u Zagrebu. Od 1974. godine u stalnom je  angažmanu u Satiričkom kazalištu Kermpuh, gdje ju je zaposlio osnivač te kazališne kuće Fadil Hađžić.

Nekoliko dana uoči promocije albuma, u kultnom zagrebačkom okupljalištu Movie Pubu, Kostu, kako je zovu prijatelji i znanci, zamolili smo da nam za portal “Tjedno” predstavi svoj novi solistički album.

– Prva šansona na albumu “Moja priča” zove se “Nedostaje mi”, a jedanaesta, odnosno posljednja,  jest “Ne daj se, Kosta”. Cijeli je album po tekstovima i ritmovima vrlo optimističan, a takva sam i sama. Zato se album i zove “Moja priča”, jer moj život korespondira s većinom naslova na mom albumu. Želim naglasiti da su autori tekstova poznati hrvatski pjesnici i tekstopisci – Zvonimir Golob, Jakša Fiamengo, Senka Dodig, Ladislav Prežigalo,Vojo Šiljak, koji je zastupljen s čak tri teksta, i još neki poznati autori. Većina šansona na ovom albumu je u posljednjih par godina izvedena na raznim festivalima. Pamtim nastupe na Chansonfestu, manifestaciji koja se svake godine održava u Zagrebu, dvije pjesme su s Festivala šaljivih šansona u Blatu na Korčuli, gdje sam osvojila prvu nagradu žirija za pjesmu „ Šlager i šansona“ autora Tonija Eterovića i Voje Šiljka. Nastupala sam i na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, festivalu Krijesnice u Krapini, na Etno festivalu u Neumu. Na festivalu čakavske šansone Čansonfest, koji se održava  krajem kolovoza u Kastvu pored Rijeke, već nekoliko godina sam članica prosudbenog suda.

Što očekujete od trećeg albuma?

– Iako šansona spada u zapostavljenu kategoriju, očekujem da će album dobro proći, jer ima sjete, emocija, tuge, ritma i optimizma. Pjesme sam preslušavala s mladima i iznenađena sam s kakvim ih oduševljenjem prihvaćaju.

Glumica ste s davno iskazanim pjevačkim talentom, kada ste zavoljeli šansonu?

– Pjevam godinama, svirala sam violinu, završila sam  srednju glazbenu školu. Svojedobno sam čak dobila i stipendiju za moskovski konzervatorij, ali iz zdravstvenih razloga morala sam odustati od studija. Pjevanje sam učila kod operne pjevačice Ančice Mitrović. Šansonu sam zavoljela još u srednjoj školi, imala sam dobre kontakte s Francuskom pa sam dobivala puno ploča sa šansonama.To je glazbena forma najbliža glumcima. Autori šansona su promatrači života i svega što se oko nas događa. Zbog te komentatorske note bliski su glumcima, a ta povezanost šansonu čini posebnom  kategorijom u svijetu glazbe.

Kako u vašem matičnom kazalištu Kerempuh gledaju na vaše šansonijerstvo?

– Uvijek su mi bili potpora, u Kerempuhu sam u više navrata imala uspješne koncerte. Svaki put je kazalište bilo puno.

Koliko ste zadovoljni onim što ste postigli u svom dugogodišnjem umjetničkom radu?

– Uvijek imam osjećaj da sam mogla i više da sam dobila neku bolju priliku na filmu ili televiziji. Svoj posao volim i mislim da ga pošteno radim. U glumi ima dosta mazohizma, dosta se mučimo, nije to lagan posao, ali volim ga i ne bih ga mijenjala.

Od nedavno se bavite politikom. U DC-u ste predsjednica Gradske organizacije Grada Zagreba. Što očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora?

– Razgovaramo s više stranaka, pa ćemo vidjeti. U politici sam tek godinu dana, prije me politika nije zanimala. Imam Spomenicu Domovinskog rata i kad se sjetim rata, pomislim da nismo htjeli ovakvu Hrvatsku. Najlakše je sjediti ispred televizora i mrmljati u sebi, zato sam se odlučila aktivnije angažirati i uključiti u politiku. Ne vjerujem da ću napraviti neka čuda, ali želim prema sebi biti poštena i znati da sam nešto pokušala.

Nadate li se ulasku u Sabor?

– Ja ne, ali Vesna Škare Ožbolt to definitivno zaslužuje, i to bih svakako željela.

Imali ste buran privatni život.

– Udavala sam se četiri puta. Iz braka s pokojnim klasičnim gitaristom Damirom Podkrajcem imam sina Nikolu. Damir je bio sjajan čovjek. Nikola sada ima 28 godina, tada je bio mali, i smrt oca bio je veliki udarac za njega. Imam dvoje unučadi, Frana i Doru.  Brak je za mene kao ruski rulet, podjednako i za muškarca i za ženu. Ako vas pogodi, pogodi, a ako ne, onda se rastajete. Mnogo puta nešto krivo procijenimo, a i ljudi se mijenjaju. Ne želim reći da su moji muževi bili loši, a da sam ja bila sjajna, ili obrnuto. Jednostavno, donekle je išlo, a odnekle nije išlo. Mogu reći da mnogi brakovi egzistiraju zbog straha od samoće, a ja se toga ne bojim. Što znači biti sam? Volim čitati i tog se osjećaja ne bojim. Dobro mi je, ali to ne znači da ću ostati sama do kraja života.