PODZEMLJE

BOZANIĆ U SKLADU S MARXOM

21. rujna, 2012.

Piše: Jasna Babić  

 U najvećoj  feudalno-staleškoj distanci između bijednoga puka i plemićko- političke birokracije postoji  samo jedan faktor  koji uzrokuje zajedničku ontološku strepnju  vladajućega kolektiva  u mirnodopskim vremenima:  kuga, AIDS-a, svinjska gripa, virus sa zapadnoga Nila –  infektivne bolesti slijepe na staleške, ekonomske i  obrazovne razlike. Zavodeći neku mračnu  virusnu i bakterijsku  pravdu na daljinu,  kužne bolesti  oduvijek su ravnopravno  pustošile uzdržavanu  elitu Markovoga trga i njihove  radno-aktivne podanike.  Zato je prirodno da  najvrsniji politički mozgovi stimuliraju prosperitet medicinskih znanja, odbacujući bijednome puku lijekove i terapije koje osobno više ne koriste.

 Naobrazba, pak, jednako tradicionalno funkcionira  kao zadnji argument za  participaciju egzistencijalno nesposobnoga  staleža  na Markovom trgu: ako Vlast nisu zaslužili kakvom  praktičnom sposobnošću, onda  barem kao  školovani zapisničari, prepisivači, prevoditelji s njemačkoga, mađaraskoga i latinskoga, popisivači poreznih i naturalnih obaveza, pa domaćega i stranoga stanovništva… Trik je oduvijek bio u tome da se  opismenjavenje kojekakvim pravnim restrikcijama  zadrži  u eksluzivno  staleškim rukama.

 Društvo koje u cjelini investira u školovanje svoje djece, civilizacijski je doprinos  jugo-socijalizma na balkanskim prostorima. Još uvijek  nema hrvatskoga političara koji vlastitu naobrazbu i karijeru ne duguje društvenoj solidarnosti.  

 Ipak, puno stoljeća nakon feudalizma,  u državnoj politici opet dominiraju  prastare profesije, liječnička i pravna,  dok se  društveno upotrebljiv obrazovni sustav  već godinama i decenijama prezentira kao krucijalni hrvatski problem. Nerazmrsivost trojnoga komplota danas imamo  u likovima  Miranda Mrsića, Rajka Ostojića i Željka Jovanovića –  sveto trojstvo ateističkoga Rada, Zdravlja i Školstva. Iskreno se trude realizirati ono u što vjeruju, vjerujući istodobno da je  motiv njihovoga djelovanja bitno drukčiji od motiva Josipa Bozanića, premda je religijski sadržaj  aktulane Crkve i  recentne Vlade tek je nešto drukčiji po formi.  Bozanić šalje  iskrenu poruku svome vjerničkome stadu: vjerujte Bogu kada ponestane riješanja  na sva pitanja koja vas muće. SDP-ovi ministri, pak, zahtjevaju vjeru unaprijed: vjerujte da  mi znamo koji su zapravo vaši problemi…       

 ŠKOLOVANJE ZA NAJBOLJE  

Utoliko je Bozanić  u Mariji Bistrici nastupio  u skladu s Karlom Marxom koji je puno toga napisao o  proizvodnji lažnih društvenih problema  gdje ih nikada nije bilo.

 Riječ je ujedno  o grubim  koordinatama u kojima se odvijaju najnoviji roformski zahvati  u školama i sveučilištima. U Hrvatskoj  školovanje ostaje bespalatno za najbolje, viče SDP-ovska vlast.  Na jednoj strani – u skladu sa konceptom socijalne države, na drugoj – besplatno za odlikaše koji su osvojili najveći broj bodova.  Ipak, u najmodernijoj izvedbi to  naoko općevažeće načelo nakrcalo se brojnim izuzecima, koji  vlastitom logikom vode u segregaciju do formiranja novih oblika intelektualne diskriminacije. Tako su kolege na portalu Danas.hr, upravo ovih dana, zatrpani pričama studenata koji ispunjavaju sve administrativno postavljene  uvjete za besplatno školovanje koje, pak, nikako ne mogu konzumirati.

Udostoji li se Željko Jovanović ikada na njih osvrnuti, dat će  predvidljiv odgovor u dvije varinate.  Jedna varijanta: lažu da su ispunili uvjete, glupi su i nesposobni su da shvate što se od njih traži… Druga varijanta: kriv je rektorat, dekanat, sveučilišna administracija koja je provodi SDP-ove pravične kriterije. 

    No, raskorak će postajati sve veći, iz godine u godinu, kako je sve dublji jaz između atributa ljevice koju je  SDP-ova elita ukrala iz duhovne zaostavštine 20.st.  i njihovih nijemih, daleko regresivnijih  feudalno-birokratskih ambicija: slobodna naobrazba za bogate, uz državne stipendije ograničenoga broja mladih ljudi, koliko je podobno za  državno-zravstvene ustanove,  kazneno-pravne institucije i  državne kabinete. Zašto  jasno, glasno i iskreno ne kažu da svoju operaciju vode prema institutu ogranićene državne stipendije, koja već sada oblikuje  izvor zloupotreba?

 Prije svega, mlado-ljevičarski narašataj nije  do kraja svjestan  intencija kojoj  služe, jer  ne misle, nego  recitiraju naučene floskule, vjerujući kako koračaju po globalu  zapadno-europske Provjećenosti. Kao drugo, drže da društvu koje je u njih investiralo ništa ne duguju,  čak ni  točnu artikulaciju društvenih potreba.  Treće, najvažnije, reducirani na  medicinsko-pravne struke  svoju ideju sve teže  izražavaju  bez  prijetnje zakonom ili infektivnim bolestima.