BOGOLJUBLJE, DOMOLJUBLJE I ČOVJEKOLJUBLJE- GOVOR GENERALA IVANA TOLJA

BOGOLJUBLJE, DOMOLJUBLJE I ČOVJEKOLJUBLJE- GOVOR GENERALA IVANA TOLJA

4. veljače, 2023.

 

 

Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, što je relativno manje poznato, FIFA ( Svjetska nogometna federacija ) priznala je 17. srpnja 1941. U otežanim, ratnim i ograničenim mogućnostima u kojima se tada Hrvatska nalazila, odigrano je dvadesetak utakmica. Potom je uslijedilo razdoblje komunističke Jugoslavije i gubitak hrvatskoga nogometnog suvereniteta, koji je, zahvaljujući pobjedi  u Hrvatskome domovinskom ratu i uspostavi međunarodno priznate Republike Hrvatske, obnovljen 3. srpnja 1992. Hrvatskoj nogometnoj vrsti FIFA je ponovno potvrdila članstvo. Te 1992. god., Hrvatska je u svijetu bila 125., a pobjedničke 1998. popela se na treće mjesto. Bio je to najveći napredak neke reprezentacije u povijesti FIFINE ljestvice

Napisao: Ivan Tolj

Razmišljajući kako da započnem ovo obraćanje i što da kažem u ovoj iznimnoj i značajnoj prilici, prisjetio sam se, a koga drugoga kada je nogomet u pitanju, nego  Miroslava Ćire Blaževića. Pretpostavio sam da bi takav početak mogao biti drag i našem laureatu Zlatku Daliću, tim više što ima uzročno posljedični slijed u večerašnjem događanju. Ćiro, u svojim obraćanjima javnosti često rabi  sintagmu: ” Imam privilegiju ili privilegija mi  je”. Pa, eto imam i ja privilegiju što imam priliku ovdje pred vama  prisjetiti se sad već davne 1998.godine, kada je, Ćiro, od milja zvan trenerom svih trenera, dan prije odlaska na svjetsko prvenstvo u Francusku, odlučio posjetiti Hrvatsko vojno učilište i podijeliti s vojskom nezaboravne trenutke. On je tada od nas zatražio, simpatično kako on to samo umije, zapovijed koja se izdaje prije bitke. Tom sam prilikom, u svome obraćanju u ime Hrvatske vojske njemu i našim nogometašima zaželio uspjeh i sreću, športski Bljesak i Oluju. Poželio sam im da dostojno brane naš povijesni, tisućljetni grb od crveno bijelih ili bijelo crvenih polja ( svejedno je li bijelo ili crveno početno polje, ispravno je i naše je jedno i drugo! ) pod kojim su i za kojeg su živjeli, borili se, žrtvovali i umirali naraštaji Hrvata, sanjajući ostvarenje samostalne Države i slobode. Samo u dvadesetome stoljeću poginulo je preko pola milijuna Hrvata. Bila je to pretežito pokošena hrvatska mladost, što u prvome, što u drugom svjetskom ratu i krvavome poraću. Grb za koji su i pod kojim su pale devedesetih godina i u Hrvatskome domovinskom i obrambenom ratu tisuće branitelja.

Mnogi su dakle da bi Hrvatska živjela, žrtvovali najdragocjenije što su  imali, svoje živote, dijelove tijela i zdravlje. Iz pepela porušene i spaljene Domovine, iz krvi, znoja i suza hrvatskih ljudi, potkraj toga minula i tragična stoljeća, izrasle su mladice našega narodnog života.

Osam milijuna Hrvata

Na iznenađenje cijele svjetske javnosti i na radost hrvatskoga naroda naši nogometni vitezovi vratili su se te 1998. god., u Hrvatsku ovjenčani trećim mjestom, brončanom  medaljom. Predsjednik Franjo Tuđman, utemeljitelj Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik pobjedničke Hrvatske vojske, tom je prilikom, između ostaloga, rekao: ”…Bili ste jedinstveni sa svojim nacionalnim bićem, s domovinskom i iseljenom Hrvatskom, s vama je bilo svih osam milijuna Hrvata sve vrijeme dok ste vodili športske bitke…”.

Tako je onda govorio otac moderne Hrvatske, Franjo Tuđman, koji je smatrao da ”nogometne pobjede oblikuju nacionalni identitet, koliko i ratovi ”. Nesumnjivo da je živ  i danas i večeras bi to ponovo izgovorio i radovao se ovome priznanju koje iz hrvatskih braniteljskih ruku prima izbornik hrvatske nogometne vrste, Zlatko Dalić.

Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, što je relativno manje poznato, FIFA ( Svjetska nogometna federacija ) priznala je 17. srpnja 1941. U otežanim, ratnim i ograničenim mogućnostima u kojima se tada Hrvatska nalazila, odigrano je dvadesetak utakmica. Potom je uslijedilo razdoblje komunističke Jugoslavije i gubitak hrvatskoga nogometnog suvereniteta, koji je, zahvaljujući pobjedi  u Hrvatskome domovinskom ratu i uspostavi međunarodno priznate Republike Hrvatske, obnovljen 3. srpnja 1992. Hrvatskoj nogometnoj vrsti FIFA je ponovno potvrdila članstvo. Te 1992. god., Hrvatska je u svijetu bila 125., a pobjedničke 1998. popela se na treće mjesto. Bio je to najveći napredak neke reprezentacije u povijesti FIFINE ljestvice. Uslijedili su nevjerojatni nogometni uspjesi.

Pod vodstvom i ravnanjem Zlatka Dalića, Hrvatska je na svjetskome prvenstvu u Rusiji  2018. osvojila drugo mjesto i na oltar hrvatske, športske, nogometne slave donijela srebro. U Katru 2022. naša nogometna vrsta na čelu s Dalićem donijela je Hrvatskoj broncu i treće mjesto u najvažnijoj, kako se to kaže, sporednoj stvari na svijetu. Po planetarnoj popularnosti nogomet je sve, samo ne sporedan. Štoviše, u promidžbenom smislu ima diljem svijeta velik doseg i značenje i otvara mogućnosti međunarodne afirmacije na mnogim područjima političkoga, društvenog, pa i gospodarskog života. Po rezultatima smo u samome vrhu svjetskoga športa, daleko ispred puno brojnijih naroda i država. Doduše, važi pravilo da kvantiteta rađa kvalitetu i to je najčešće tako. Međutim, Hrvati su iznimka i već godinama na međunarodnoj  sceni potvrda pravila; jedini smo u društvu nogometnih velesila. I ne samo u nogometu, već i u ostalim sportovima, poput rukometa, vaterpola…

Nesumnjivo, da je tomu tako velike zasluge pripadaju Zlatku Daliću, čovjeku koji je iz njegova rodnoga Livna, nevelika mjesta i u našim hrvatskim razmjerima, a kamoli svjetskim, skromno, tiho i nenametljivo krenuo u osvajanje gotovo nemogućeg, trenerskoga svjetskog vrha, na kojem je velikim talentom, čeličnim karakterom i umijećem pozicionirao ne samo sebe, već ono što je njemu najvažnije, a to je Hrvatska i svjetski uspjeh naše nogometne reprezentacije. Nakon plejade značajnih hrvatskih nogometnih izbornika u razdoblju naše državne samostalnosti do danas, predvodeći naše nogometaše donio je Domovini srebro i  broncu zlatnoga sjaja.

Travnik i Livno

Na hrvatskome nogometnom zemljovidu posebnim su slovima upisana dva mjesta i u njima dvije osobe. Travnik i Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, Livno i Zlatko Dalić, izbornik svih izbornika. Jasno, ne smijemo zaboraviti ni Varaždin kao odabir Zlatkova srca i mjesta življenja.  Da, Ćiro je 1998. započeo hrvatsku nogometnu epopeju. Zlatko Dalić ju  je kolosalno nastavio. Spominjanjem, ne bez razloga, zemljovida nikako ne smijemo ispustiti iz vida integralnost, slogu i jedinstvo hrvatskoga naroda, bez kojih ne bi bilo ni hrvatske države, ni nogometne reprezentacije, ni izbornika, ni dodjele ovoga braniteljskoga priznanja za  osobu godine 2022. I još puno toga ne bi bilo, ne bi bilo Hrvatske, a kome bi šumilo more naše sinje da Hrvatske nije, da Hrvatske nije, kaže pjesma… I to je tako.

Zlatko Dalić je osvojeno treće mjesto na svjetskome prvenstvu posvetio braniteljima, svjestan upravo svega ovoga što sam spomenuo. Hvala mu u ime svih branitelja. Mogao je umjesto što njih spominje i njima zahvaljuje , lebdjeti u pobjedničkim visinama. Ali, on je umjesto takva lebdjenja u slavi i uživanja u vlastitome uspjehu i uspjehu naše  reprezentacije, stvari stavio na svoje mjesto i pozvao narod na pobjednički put, na jedinstvo i povratak neprolaznim vrijednostima na kojima treba počivati naš nacionalni identitet, naša snaga i spremnost da  se u ovim teškim i kriznim vremenima izborimo za kvalitetniji život i sigurnu budućnost hrvatskoga naroda i naše Države.

Lik, život i djelo našega izbornika Zlatka Dalića resi Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. To troje je utkao u pobjedu u Katru i nenametljivo i skromno pozvao da kao narod slijedimo ove stožerne vrijednosti. Čestitamo mu na ovome  priznanju, priznanju ”Osoba godine 2022., po izboru predstavnika brojnih Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, na čelu s Udrugom hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., koju neumorno vodi Mladen Pavković. Mi smo bili branitelji Hrvatske u ratu, on je pak s našim reprezentativcima branitelj, promicatelj  i stjegonoša  u miru. I neka Vas izborniče Daliću uz Božji blagoslov i zagovor Gospe  Bistričke i Međugorske, kojoj često hodočastite, prate u životu i vašem djelovanju i stihovi znamenita hrvatskoga pjesnika Drage Ivaniševića:  ”….Hrvatska je riječ koju naučih od majke / i ono u riječi mnogo dublje od riječi, /  ono dublje s Hrvatskom me veže, /  s Hrvatskom Hrvata, / s patnjama njinim, / sa smijehom i nadom, / s ljudima me veže, / te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi / i kud god idem sa mnom je Hrvatska T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code