GLAVNE TEME PRIČA

BIJELI KRIŽ ISTINE U UNČANIMA

30. listopada, 2018.

Članovi obitelji, rođaci, poznanici i prijatelji Jure (1916.)., Mile (1898.), Paje (1905.) i Petra Kneževića (1900.), kao i Imbre Kostalca (1910.) i Ivana Lotine (1910.), izgubili su život 1945. u sisačkom partizanskom logoru “Viktorovcu” zapovjednika grada Srećka Steinburga. I preci današnjih poduzetnika Marčinkovića, stradavali su na križnim putovima: Mijo (1892.) od četnika 1942. ponad Unčana, Soka (1905.) ubijena je 1944. u rodnom selu, a Nikola (1918.) i Stipica (1917.) na križnom putu 1945. U Hrvatski su martirologij upisana i imena osam Mutavdžija: Franjo (1891), ubijen u Bešlincu 1943.; Jure (1924.) nestao na križnom putu 1945., drugi Jure (1920.) u odori hrvatskog vojnika gine 1943.; Luka (1903.) pogiba u zatvoru Stare Gradiške; Mijo (1898.) gine u okolici Gvozdanskoga, Nikola (1924.) strada u Sloveniji; Petar (1899.) smaknut je 1945. u Petrinji, a mladi Petar (1924.) nestaje na križnom putu. Mladi Ivica Vlahović (1922.), Matija Vratan (1923.), Stanko Vrpoljac (1920.), Mile Vuković (1924.) i Slavko Vuković (1927.) ginu u Petrinji, u borbama kod divuške župne crkve sv. Katarine 1944., te na križnom putu

Napisao: Josip Frković

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački, 3. studenoga u 10.30 sati u Unčanima (općina Dvor), ispred kapele Krista Kralja, blagoslovit će bijeli “Križ istine” u spomen na ratno-poratna stradanja hrvatskih katolika iz trinaest sela župe sv. Katarine Divuša i gvozdanske župe sv. Filipa i Jakova od četničkih odreda tijekom Drugoga svjetskoga rata, osobito u poraću iza 1945. od zločinačkog jugokomunističkoga režima JBT-a. Prema godinama prikupljanim podacima Hrvatskoga martirologija, iz Dvora, Zamlače, Unčana, Golubovca Divuškoga, Divuše, Kozibroda, Kuljana, Volinje, Gvozdanskoga, Bešlinca, Majdana i Trgova, ubijeno je i nestalo 350 Hrvata, pripadnika domovinske vojske i civila. Humanu akciju obilježavanja prešućivanih i nekažnjenih zločina nad ubijenim hrvatskim ljudima, u zajedništvu provode Sisačka biskupija, Sisačko-moslavačka županija i Ogranak “Hrvatskoga domobrana” u Sisku. Po broju mjesta zločinačkih stradanja od četničke ruke Sisačko-moslavačka županija, odnosno Sisačka biskupija, iza uspostave komunističke zločinačke države sa 119 lokacija zločina, na neslavnom su prvom mjestu u našoj državi. Od ukupno 18 poginulih Hrvata katolika općinskoga središta Dvora, pet osoba ubijeno je u poznatom stratištu Krnjaića potoku u Dvoru, o čemu su nam svjedočili Nikola Jukić (84), potomak ubijenoga hrvatskoga vojnika Petra i djeda Mije iz Unčana, smaknutoga u Sisku. Đuro Jukić (1902.) ubijen je 1945. u Petrinji, a mnogoljetni Josip Sigur (91) u ustašku je postrojbu, 12. bojnu, unovačen s petnaest navršenih godina u Sokolani Hrvatske Kostajnice. Obojica spomenutih vjeruju kako se na lokaciji Krnjaića potoku zemnim ostacima ustrijeljenih bez krivnje i suda trebaju pozabaviti terenski timovi forenzičara Ministarstva hrvatskih branitelja.

Stratišta na Banovini, Pounju i Pokuplju

Ginulo se i u zloglasnim logorima Petrinje i Siska, te na križnim putovima od Austrije i Slovenije. Od 25 žrtava jugoslavenskog komunističkoga režima rođenih ili s prebivalištem u Zamlači, najviše je zarobljenih hrvatskih vojnika na brutalnim partizanskim križnim putovima ili na ratištima Pokuplja, Banovine i Like, te u petrinjskom stratištu Kotar šume. Među njima bili su Josip (1911.) i Milan Slijepčević (1913.). Tkalčevići, pak, Mile (1906.) i mladi Slavko (1926.) Tkalčević izgubili su život 1942., dok bradate spodobe srbijanskih i ovdašnjih prečanskih četnika nisu ni sanjali da će jednoga dana umjesto kokarde nositi petokraku zvijezdu.Tkalčići su poginuli na cesti kod rodne Zamlače i u Žirovcu. U Strugi Banskoj, gdje je djelovala stalna posada ustaške bojne sa spomenutim veteranom Sigurom, bilo je stradalih u Petrinji, dvorskom Krnjaić potoku, Petrinji, u borbama kod Bosanske Krupe, Slavonskoga Broda, Velike Kladuše i Javornja, u Sisku, Petrinji i Popovači, Karlovcu, Donjem Hrastovcu (Sunja), Kraljevčanima i drugim mjestima Banovine. Smrtno su stradavali i katolici Unčana, njih sedamdeset. Najviše ih je pogubljeno ili nestalo na križnim putovima jedne od najbrutalnijih pobjedničkih vojski 20. stoljeća, jugovojske, odnosno JNA.Tako je Jakov Abramović (1892.) ubijen 1942. u Javorniku, a njegov prezimenjak Mile (1913.) u Matijevićima, dok je Petar (1890.) 1944. strijeljan u Draškovcu. Pavle Barić poginuo je u odori hrvatskog vojnika u borbama za Kozibrod. Mato Brdarić (1918.), čiji imenjak i prezimenjak, te vjerojatni potomak, danas živi u Unčanima nasuprot slavljeničke kapele Krista Kralja tamošnjih postolujnih povratnika iz progonstva.

Zrinjanin Feketić poginuo u obrani Gospića 1944.

Dvojica su križnoputaša nestali 1945. od Austrije i Slovenije, Mirko Brdarić (1903.) i Mirko Budak (1894.). Antun (1916.) i Slavko Elčija (1917.) stradali su također u kolonama beznađa, dok je mladi Zrinjanin i hrvatski vojnik Ivica Feketić (1926.) poginuo u borbama s partizanima 1944. u obrani dobro utvrđena i branjena grada Gospića, a mladi Antun Knežević ((1928.) ubijen je kod Zagreba. Članovi obitelji, rođaci, poznanici i prijatelji Jure (1916.)., Mile (1898.), Paje (1905.) i Petra Kneževića (1900.), kao i Imbre Kostalca (1910.) i Ivana Lotine (1910.), izgubili su život 1945. u sisačkom partizanskom logoru “Viktorovcu” zapovjednika grada Srećka Steinburga. I preci današnjih poduzetnika Marčinkovića, stradavali su na križnim putovima: Mijo (1892.) od četnika 1942. ponad Unčana, Soka (1905.) ubijena je 1944. u rodnom selu, a Nikola (1918.) i Stipica (1917.) na križnom putu 1945. U Hrvatski su martirologij upisana i imena osam Mutavdžija: Franjo (1891), ubijen u Bešlincu 1943.; Jure (1924.) nestao na križnom putu 1945., drugi Jure (1920.) u odori hrvatskog vojnika gine 1943.; Luka (1903.) pogiba u zatvoru Stare Gradiške; Mijo (1898.) gine u okolici Gvozdanskoga, Nikola (1924.) strada u Sloveniji; Petar (1899.) smaknut je 1945. u Petrinji, a mladi Petar (1924.) nestaje na križnom putu. Mladi Ivica Vlahović (1922.), Matija Vratan (1923.), Stanko Vrpoljac (1920.), Mile Vuković (1924.) i Slavko Vuković (1927.) ginu u Petrinji, u borbama kod divuške župne crkve sv. Katarine 1944., te na križnom putu. T