Piše: Igor Koruga
Povijest je dosad dokazala da je pozitivne promjene u društvu pretežno naviještala bilo kakva umjetnička, ili znanstvena manjina, često osuđena na skromniji život, u socijalnom offsideu, a ne uvriježeno politička, složna većina koja je skrbila za moć, ogrijev, hranu i teritorij. Naime, zbog svoje usredotočenosti na nepostojeće i neistraženo, orijentiranosti na prirodu i nevidljivu sliku svijeta, ta je skupina morala posjedovati izraženije instinkte, skromnije ili nepostojeće obitelji kao i, fizički, suženije želuce. Jedni drugima nalik, brzo su se prepoznavali, okupljali, djelujući skupa, bezopasni, brojem ograničeni i besmislicamama neopterećeni. U našem dijelu svijeta današnja je situacija, barem što se umjetnika, ili glazbenika tiče, samo naizgled bolja. Oni su, općenito uzevši, cjenjeniji, istaknutiji, valjaniji nego prije, no iza te prijetvornosti najčešće stoji potplaćenost te imperativ koristi, profita, ili barem politizacije. Možda je (blaga) politizacija zahvatila i završetak ovogodišnjeg izdanja međunarodnog festivala JazzHR / Fall Edition, odnosno nastup dugo najavljivanog Jumbo Big Banda u kojem su se združila tri nacionalna jazz orkestra – Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije, Big Band RTV Slovenije i Big Bend Radiotelevizije Srbije, što je dijelom bilo za očekivati. A možda i nije, jer je ideja, zasnovana na Glasbenoj Paradi, trodnevnoj smotri, od kraja sedamdesetih do početka devedesetih godina svake godine održavanoj u Radencima (Slovenija), gdje su se tada predstavljali svi jugoslavenski big bendovi, ipak nadišla brojne političke i ine aluzije. Nakon, dakle, tridesetak godina, što zbog rata, poraća ili korone, najzad se uspjelo s organizacijom trodnevne turneje Jumbo Big Banda. Dva dana uoči ljubljanskog, a isto toliko poslije beogradskog, zbio se i zagrebački nastup, u ugodno popunjenoj Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u četvrtak 5. listopada 2023. godine, od 20 sati.
Najmaštovitiji Slovenci
Ansamblom je ravnao jedan od utemeljitelja HGM jazz orkestra Zagreb, dobitnik Velikog odlikovanja časti pokrajine Štajerske, umjetnički direktor i predvodnik Jazz Big Banda Graz, osnivač i voditelj Big Banda Sued i predavač na Akademiji za glazbu i primjenjene umjetnosti u Štajerskom Gradcu, austrijski jazz glazbenik i dirigent, Sigi Feigl (1961). Koncept je bio jasan i unaprijed osmišljen. Počelo se sa samostalnim predstavljanjem triju skladbi, od trojice uglednih nacionalnih skladatelja. Naš je sastav u revijalnom tonu, skupno i pomalo inertno, izveo Intimu, skladatelja, aranžera, dirigenta i kontrabasista Miljenka Prohaske (1925-2014), jedinu skladbu hrvatskog autora uvrštenu u skupinu jazz standarda. Slovenci su se potom, najmaštovitije, najtočnije i najuravnoteženije od svih, uspjeli predstaviti s narodnom pjesmom Stoji, stoji Ljubljan’ca, u aranžmanu pijanista, vibrafonista, dirigenta i skladatelja Jože Privšeka (1937-1998), u kojoj su se solistički istaknuli alt saksofonist Primož Fleischman, tenor saksofonist Adam Klemm, trubač Tomaž Gajšt i bubnjar Bruno Domiter, dok je srpski Big Bend živahno i muzikalno izveo kultnu skladbu Collage, pijanista, skladatelja i aranžera Bore Rokovića (1925-2006), u kojoj su solistički briljirali pijanist Ivan Aleksijević, alt saksofonisti Rastko Obradović i Luka Ignjatović, gitarist Goran Potić te bubnjar Miloš Grbatinić.
Strayhornov Take the ¨A¨ Train
No, iako je publika izuzetno reagirala na dotadašnji program, prava ushićenost nastupila je tek u trenutku kad je istovremeno zasviralo preko pedeset glazbenika na sceni: veličanstveno, u duhu nedvosmislene skladbe United We Stand (Divided We Fall), slovenskog saksofonista, skladatelja i aranžera Lenarta Krečiča, sa solima alt saksofonista Rastka Obradovića, gitarista Janija Modera i bubnjara Brune Domitera. Najljepšu kompoziciju, In The Sign of Libra, legendarnog trubača, skladatelja i aranžera Duška Gojkovića (1931-2023) u aranžmanu Ivana Ilića, (pred)vodio je, zapravo, trubač Davor Križić koji stilski i tehnički nije mogao autentičnije portretirati povijesno najvećeg i najznačajnijeg, nedavno preminulog srpskog jazz trubača. S druge strane najuzbudljiviji, bio je latino aranžman Mirona Hausera na temu kompozicije Bembe, dirigenta i skladatelja Zlatka Černjula (1924-1988), koju su, poznatu i sa špice domaće emisije Vrijeme je za jazz, osobno uljepšali pijanist Joseph Kaplowitz, flautist Miro Kadoić i trombonist Rok Štirn. Slijedila je trostavačna Jumbo Suita, s aranžmanima Luke Žužića, Aleša Avbelja i Ivana Ilića, sastavljena od obrada narodnih pjesama Vehni, vehni fijolica, Zrejlo je žito i Vranjanka, suvišno je pisati otkuda. Sviralo se zdušno, improviziralo sočno, a harmonijske progresije omogućile su citiranje i obradu kanonskog Ellingtonovog standarda Caravan. A nakon programskog dijela i zaključivanja izravnog televizijskog prijenosa (od 20 sati na HRT-u 3), u bisu se dogodila nezaboravna izvedba hita Take the ¨A¨ Train, američkog jazz skladatelja, pijanista, tekstopisca i aranžera Billyja Strayhorna (1915-1967), s pravim, grešnim, njuorlinškim dixielad zaključkom stojećih srpskih puhača. Više tih, pravih američkih skladbi vidim i u budućnosti ovog zahtjevnog jumbo XXL projekta, jer su, naime, upravo takve skladbe i bile pisane za velike, trome, teško uskladive, ali moćne orkestre iz doba revolucionarnog, poslijeratnog swinga. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.