AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

BEZNAČAJNI OMETAČI MAĐARSKA I MILANOVIĆ

10. veljače, 2023.

Politički konsenzus unutar „coalition of the willing“, skupine država koje dragovoljno pomažu ukrajinsku borbu za slobodu.

Umjetno politički nametnute kategorizacije na napadna i obrambena oružja, barem što se tiče kopnene vojske, više ne postoje. Samim tim i nema ograničenja u isporuci. Za sveobuhvatan proces vojne pomoći Ukrajini te očuvanje jedinstva NATO saveza, ključno je postizanje političkog jedinstva i suglasja država članica. Poslije se tehnička, operativna i financijska pitanja mnogo lakše rješavaju se na razini eksperta. Doduše, postoje neki ometači kao što je Mađarska i predsjednik Republike Hrvatske. Ipak, zbog svoje beznačajnosti ne mogu bitno ugroziti dogovorene okvire i procese u pružanju vojne pomoći Ukrajini

Napisao: Goran Redžepović

Združene snage Ukrajine, u posljednjem paketu vojne pomoći dobit će projektile GLSDB dometa 150 kilometara. Zašto odmah ne dobiju rakete ATACMS, duplo većeg dometa i znatno ubojitijeg djelovanja. Zašto Amerika konačno ne pošalje Ukrajini svo potrebno naoružanje koje bi omogućilo brzo okončanje rata? Čemu toliko natezanje sa saveznicima oko isporuke tenkova? Kakva je to kategorizacija ofenzivnog, a kakva defenzivnog naoružanja? Koje će to oružje isprovocirati „žestok“ odgovor Moskve i daljnju eskalaciju sukoba?

To su samo neka od pitanja koja se nameću nakon svakog novog paketa vojne pomoći, bilo da se radi o donaciji Ramstein kontaktne skupine ili unilateralnoj pomoći, daleko najvećeg donatora, Sjedinjenih Država. Na ta pitanja nije moguće dati jednostavne, nedvojbene i univerzalne odgovore.

Rat u Ukrajini treba promatrati kao dinamičnu isprepletenost i međuovisnost raznih interesa. Vanjska i unutrašnja politika, vojno-industrijski kompleks, energetski sektor, financije, tajne službe, vojska, samo su neki od dionika ovog procesa koji ponekad imaju sasvim oprečne interese. Na to sve treba dodati i različita povijesna sjećanja, kojih je Europa prepuna. Onaj tko bi uspio uzročno-posljedično povezati i racionalno obrazložiti sve moguće interakcije i korelacije ograničenja, interesa, očekivanja i strepnje svih dionika, zaslužio bi Nobelovu nagradu.

Amerika nije isprovocirala rat

Koliko god nekima izgleda primamljiva teza da je Amerika preko Ukrajine isprovocirala rat ta tvrdnja jednostavno ne stoji. Da se Amerika spremala za ovaj rat sigurno bi stvorila dodatne zalihe streljiva i naoružanja. Ne bi se dovela u situaciju da granate za ukrajinsku vojsku skuplja po svijetu, sve od Južne Koreje i Pakistana pa do Izraela i Srbije.

Amerikanci i Britanci obučavali su ukrajinsku vojsku od 2017. godine. Međutim, ni sami nisu vjerovali da Združene snage Ukrajine mogu izdržati nalet ruske armade više od sedam dana. Zbog toga je godišnje obučavano oko 10.000 vojnika, uglavnom u taktici gerilskog ratovanja na razni djelovanja bojne. Nekoliko desetaka protuoklopnih sustava Javelin, oprema za noćno gledanje, medicinska oprema, ograničeni broj taktičkih komunikacijskih uređaja, zajedno s kacigama i odorama zapadnog porijekla, davalo je privid suvremene i moderne ukrajinske armije.

Međutim, pred početak invazije ukrajinska vojska bila je ustvari opremljena s preko trideset godina starim naoružanjem iz vremena Sovjetskog Saveza za koje je imala vrlo ograničene količine streljiva. S takvim saveznicima se ne kreće u rat. Barem bi ih bolje naoružali teškim naoružanjem i protuoklopnim sustavima. Amerikanci su zaključili tri mjeseca pred ruski napad da Moskva sprema invaziju. Političko vodstvo Ukrajine tu je činjenicu anticipiralo tek 48 sati prije nego što će ruski tenkovi masovno pregaziti međunarodno priznate granice Ukrajine.

Zemlja premrežena ruskim žbirima i saboterima

To što se Ukrajina kvalificirala za dostavu pomoći sa Zapada, isključiva je zasluga hrabrosti njihovih vojnika i umješnosti zapovjednog kadra u zaustavljanju prvog ruskog udara. Također, jednako značajan doprinos dala je i nepokolebljivost političkog vodstva. Predsjednik države nije zbrisao iz Kijeva. Nitko nije znao da će ruski padobranci biti potučeni na prilazima glavnom gradu. A ruske profesionalne zračno-desantne snage, jedne od najboljih na svijetu, stigle su do predgrađa Kijeva i prijetile potpunim okruženjem.

Naoružavanje države kao što je Ukrajina predstavlja izuzetno kompleksan i rizičan pothvat, prepun brojnih izazova i potencijalnih opasnosti. Ukrajinska državna administracija birokratizirana je i inertna. U velikoj mjeri zadržala je mentalitet iz sovjetskog vremena. Politička, i ina, višeslojna endemska korupcija široko je rasprostranjena u ukrajinskom društvu. Svi su znali da su ruske tajne službe ostvarile duboku penetraciju u sve državne i društvene strukture.

Međutim, nitko nije mogao ni približno znati rasprostranjenost, brojnost i karakter prisustva ruske tajne službe FSB i vojne obavještajne službe GRU u oružanim snagama i sigurnosnom sustavu Ukrajine. Cijela zemlja bila je dobrano premrežena ruskim žbirima, prikrivenim saboterima i suradnicima, svih vrsta i kalibara.

Jedan od ciljeva ruske pete kolone bio je i izazivanje općeg kaosa i nepovjerenje unutar političkih, obrambenih i sigurnosnih struktura i organizacija. Takvo stanje najbolje ilustrira slučaj ukrajinskog bankara Denija Kirejeva. Kirejev je bio član Ukrajinske delegacije koja je, nedugo nakon izbijanja rata, sudjelovala u prvim pregovorima između Ukrajine i Rusije 28. veljače 2022. u Gomelu u Bjelorusiji.

Dakle osoba od najvišeg povjerenja političkog vrha. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je ni tjedan dana kasnije. Izbačeno je iz minibusa u središtu Kijeva, s metkom u glavi, 5. ožujka 2022. godine. Odveli su ga pripadnici ukrajinske tajne službe SBU, na čijem je čelu tada bio Ivan Bakanov.

Ukrajinski mediji proglasili su bankara ruskim suradnikom. Međutim, četiri mjeseca nakon njegove likvidacije, 17. srpnja prošle godine, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski suspendirao je šefa SBU-a Ivana Bakanova uz obrazloženje da su njegovi postupci mogli dovesti do smrti mnogih ljudi. Međutim, nije jasno na što je Zelenski time mislio. Jedanaest mjeseci nakon ubojstva, Glavna obavještajna služba ukrajinskog Ministarstva obrane, GUR, rekla je da je likvidirani bankar Denij Kirejev, ustvari bio ukrajinski agent podmetnut ruskoj strani.

Dakle, imajući u vidu takvo stanje unutar države, nije bilo nikakve garancije da protuoklopne rakete Javelin, NLAW ili protuavionske rakete Starstreak i Stinger neće završiti kod Rusa, Kineza ili u rukama terorista. Netko je u američkoj i britanskoj administraciji morao uraditi procjenu rizika i preuzeti odgovornost za početak dostave napredne zapadne vojne tehnologije u Ukrajinu. Odluka da prva tura pomoći sadrži suvremene i učinkovite, ali za upotrebu jednostavne, protuoklopne sustave, pokazala se izuzetno pravilnom. Trebalo je zaustaviti moćni oklop Vojske Ruske Federacije.

Velika količina Stingera ograničila je vertikalni manevar ruskih zračno-desantnih snaga. Ukrajina je vrlo brzo, početkom svibnja, ispraznila skladišta artiljerijskog streljiva. Amerikanci i Britanci, zajedno sa saveznicima, u svibnju 2022. godine prikupljaju širom svijeta, gdje i od koga god mogu, topovske granate sovjetskog kalibra od 122 i 152 milimetra.

Iako je takva operacija bila logistička noćna mora, ad hoc formirane logističke strukture uspjele su pronaći streljivo, ugovoriti dostavu, osigurati diplomatske i carinske dozvole, spakirati te avionima, vlakovima i kamionima, dostaviti gotovo pola milijuna granata i još tisuće tona ostalog materijala. Paralelno se dostavljaju artiljerijska oružja iz bivših članica Varšavskog pakta. Za taj tip naoružanja Ukrajinci su imali obučene posade. Ogromnu ulogu odigrale su Poljska i Češka. Samo potpuni diletant ili zlonamjerna osoba može podcijeniti takve rezultate. Pomoć, koja se dostavlja, ništa ne vrijedi ako nema nikoga tko će je primiti i iskoristi. U samim počecima ukrajinski prihvatni i distributivni kapaciteti bili su ograničeni. Međutim, pomoć je distribuirana.

Noćna mora za ruske okupatore

Nakon propasti ruskog „blitzkriega“ pokazalo se da će artiljerija odigrati ključnu ulogu u daljnjem sukobu. Logično, sljedeća faza podrške bilo je slanje složenijih oružanih sustava zapadnog porijekla. To zahtijeva dodatno vrijeme za obuku, što u ratnim uvjetima nije baš lako organizirati. Prva tura američkih haubica M777, u rukama ukrajinske vojske, pokazala se vrlo uspješnom.

Međutim, kad su došle zamjenske posade koje nisu prošle trening na zapadu, njihova učinkovitost bila je znatno manja. Ukrajinci, a i Amerikanci, naučili su lekciju. Prvo obuka pa onda isporuka naoružanja. Za upotrebu HIMARS-a Amerikanci su osposobljavali tri posade po oružju. Nije bilo greške. Od kraja šestog mjeseca prošle godine pa sve do današnjih dana, višecijevni bacači raketa M142 HIMARS, zajedno s M270 MLRS, predstavljaju noćnu moru za okupatore.

Upravo je učinkovito i ubojito djelovanje HIMARS-a bilo ključno za stvaranje preduvjeta uspješnih ukrajinskih ofenziva, krajem ljeta i početkom jeseni. Pokazalo se da su samo Amerikanci, u prvih sedam mjeseci rata, u uvjetima kad je Mađarska uskratila svoju prometnu infrastrukturu, dostavili ukrajinskoj vojsci gotovo milijun komada topovskih granata zapadnog kalibra od 155 milimetra za haubice zapadnog porijekla.

Kad su počeli masovni ruski napadi na ukrajinsku kritičnu infrastrukturu u Ukrajinu su počeli stizati brojni protuzrakoplovni sustavi uključujući NASAM i IRIS-T. Ukrajinska PZO postigla je učinkovitost od fantastičnih 80 posto u obaranju ruskih krstarećih projektila. Međutim, ono što je najvažnije, Rusi nisu uspjeli slomiti ukrajinsku volju za borbom. Ruska prijetnja mogućim korištenjem iranskih taktičkih balističkih projektila ubrzala je odluku o slanju tri baterije proturaketnog sustava Patriot PAC3. Ukrajinske posade upravo ovih dana završavaju obuke.

Kad su počele kopnjeti ukrajinske zalihe sovjetskih tenkova, donesena je odlukama o slanju zapadnih tenkova, dodatnih borbenih vozila pješadije i samohodne artiljerije. Upravo ono što je ukrajinsko vojno vodstvo izrazilo kao svoju potrebu. Formiranje deset mehaniziranih brigada za daljnje provođenje napadnih oslobodilačkih operacija. Jednako je važan postignuti široki politički konsenzus unutar „coalition of the willing“, skupine država koje dragovoljno pomažu ukrajinsku borbu za slobodu.

Umjetno politički nametnute kategorizacije na napadna i obrambena oružja, barem što se tiče kopnene vojske, više ne postoje. Samim tim i nema ograničenja u isporuci. Za sveobuhvatan proces vojne pomoći Ukrajini te očuvanje jedinstva NATO saveza, ključno je postizanje političkog jedinstva i suglasja država članica. Poslije se tehnička, operativna i financijska pitanja mnogo lakše rješavaju se na razini eksperta. Doduše, postoje neki ometači kao što je Mađarska i predsjednik Republike Hrvatske. Ipak, zbog svoje beznačajnosti ne mogu bitno ugroziti dogovorene okvire i procese u pružanju vojne pomoći Ukrajini.

Vrlo često ima nerazumnih, nerijetko i diletantskih izjava i zahtjeva od strane ukrajinskih dužnosnika. Tako se traži slanje „nevidljivog“ lovca F-22 Raptor i F-35 Lightning II. Na spisku želja nalaze se i krsteći projektili Tomahawk. Sve me to podsjeća na početak rata u Hrvatskoj. Početkom 1992. godine, preko ministara obrane, u zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva došao je dopis kako „naš čovjek“ može pod vrlo povoljnim uvjetima nabaviti američke mornaričke lovce F-14 Tomcat. Pokojni general Imra Agotić, rijetko staložen i pristojan čovjek, uljudno se zahvalio na ponudi i rekao da HRZ nije zainteresiran. Ponuda je bila toliko nadrealna, da nitko nije smatrao za shodno pisati bilo kakvo obrazloženje.

Međutim, ubrzo je stigla osuda kako bivša vojna lica, oficiri JNA i komunjare odbijaju dobronamjernu pomoć domovini. Traženo je obrazloženje. Dakle, američke vojne avione ne prodaju kompanije niti privatni dileri, nego država. Za to je potrebna suglasnost Kongresa. Te suglasnosti nema. U uvjetima embarga na uvoz oružja nametnutog od strane Vijeća sigurnosti, izvoz naoružanja u Hrvatsku smatra se kaznenim djelom u Sjedinjenim Državama.

Tomcat, dvomotorni lovac promjenjive geometrije krila, bio je do tada najskuplji i najsloženiji lovački avion u operativnoj upotrebi. Proizvedeno je svega 712 aparata ovog tipa. Toliko je bio skup da su si ga mogli priuštiti jedino američka ratna mornarica i iransko ratno zrakoplovstvo šaha Mohammada Reze Pahlavija. Cijeli budžet HRZ-a ne bi bio dovoljan za nabavu dva aviona bez naoružanja i opreme. Dakle, nisu Ukrajinci jedini koji postavljaju nevjerojatne zahtjeve i prijedloge.

Već se neko vrijeme vodi rasprava oko moguće isporuke višenamjenskih borbenih zrakoplova F-16 Fighting Falcon ukrajinskom ratnom zrakoplovstvu. Takvu akviziciju treba cijeniti kroz mogućnosti pravovremenosti isporuke, sposobnosti iskoristivosti svih borbenih kapaciteta i ukupnog troška u odnosu na očekivani učinak ovog izvrsnog aviona.

Preobuka već gotovih pilota na novi tip aviona, što uključuje i borbenu obuku, zahtijeva dvije godine. Možda bi se mogla skratiti na godinu dana, ali samo za ograničeni broj borbenih zadaća. Borbeni sokol u ukrajinskim rukama svakako bi donio određene prednosti braniteljima. Međutim, puna iskoristivost njihovih borbenih kapaciteta postiže se u suradnji s AWACS-om, tankerima za punjenje u zraku i namjenskim avionima za elektroničko protudjelovanje.

Takvu kompoziciju borbenih paketa mogu osigurati Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Turska. NATO zemlje ne žele biti izravno uključene u sukob. Ukrajina, samostalno, ni teoretski, ne može dostići takve kapacitete. I konačno, za uspješno baziranje aviona F-16 potrebno preurediti kompletnu ukrajinsku zemaljsku infrastrukturu. Troškovi, kao i potrebno vrijeme za uvođenje u operativnu upotrebu, daleko su izvan termina trenutnih potreba. U tom smislu, slične učinke možda je moguće postići brže i jeftinije upotrebom nekih drugih borbenih sredstava. Dakle, te rasprave treba promatrati u okviru političkog pritiska i modeliranja javnog mnijenja.

Količina borbenih sredstava koje je dobila Ukrajina do sada prelazi 4000 jedinica. Topovi, tenkovi, oklopna vozila, borbena vozila pješadije, kamioni, PZO sustavi kratkog i srednjeg dometa, samo su neki borbeni sustavi koje su Združene snage Ukrajine, kroz donacije, dobile sa Zapada. Postoji i onaj manje vidljivi dio vojne pomoći, bez kojeg nema uspješnog vođenja rata. Prijateljske zemlje, pored specijalističke obuke na novim borbenim sredstvima, organizirale su i masovnu obuku vojnika. Velika Britanija, Sjedinjene Države i Europska unija, bez Hrvatske, na svojim poligonima uvježbavat će 80.000 ukrajinskih vojnika u godinu dana.

Održavanje i popravak naoružanja druga je vrsta „nevidljive“ pomoći koju Ukrajini pružaju prijateljske države. Na kraju, prikupljanje, obrada i dostava obavještajnih podataka ukrajinskom glavnom stožeru o pokretima, položajima i stanju ruskih trupa ima strategijski značaj za uspješno vođenje rata. U toj sferi Ukrajinci definitivno imaju prednost nad ruskim invazijskim trupama.

Ukrajina je mnoge ugodno iznenadila svojom sposobnošću prihvata i operativnom primjenom vojne pomoći koja stiže sa zapada. To i ne treba biti iznenađenje. Ukrajinci su tehnički visoko educirana nacija. U odnosu na stanje pred početak rata, domaće službe sigurnosti, uz pomoć saveznika uspjele su smanjiti mrežu ruskih špijuna i suradnika. Posljednjih dana, iako je rat u punom jeku, pokrenuta je opširna kampanja borbe protiv korumpiranih vladinih dužnosnika. Smijenjen je ministar obrane zbog korupcije u svom resoru. Upada se u stanove, oduzima skrivena gotovina, a osumnjičeni stavljaju iza brave. Nama je HDZ obećao borbu protiv ratnih profitera kad rat stane. Tada rekoše, u ratu svi moramo biti jedinstveni bez podjela. Kad se oslobodi Hrvatska obračunat će se s onima koji su za vrijeme rata lovili u mutnom. Rezultati su svima poznati.

Gubici su unazadili rusku vojsku

Dosadašnja dinamika pomoći išla je logikom ispunjavanja kritičnih potreba dominantnih oblika oružane borbe. Nitko ne može tvrditi da je vojna pomoć uvijek stigla na pravo mjesto u pravo vrijeme. Međutim, vrsta i obim pomoći, u prvoj godini rata, pokopao je maksimalističke ruske osvajačke planove. Pored toga dokazana je ukrajinska sposobnost oslobađanja okupiranog teritorija.

Kad se govori o mogućoj daljnjoj eskalaciji sukoba s ruske strane, potrebno je razlikovati eskalaciju od ljutnje. U konvencionalnom smislu, Rusija je iscrpila gotovo sva konvencionalna oružana sredstva za eskalaciju sukoba. Dodatna mobilizacija rezervista još je jedan od rijetkih načina kojim mogu pokušati utjecati na povećanje intenziteta i obima ratnih djelovanja. Međutim, ruska sposobnost formiranja i opremanja novih postrojbi ograničena je u raspoloživom naoružanju, streljivu i vojnoj opremi koja uglavnom potječe iz prošlog stoljeća.

Ukupni dosadašnji gubici unazadili su sposobnosti Vojske Ruske Federacije za vođenje konvencionalnog rata nekoliko desetljeća unatrag. Usporavanje zapadne vojne pomoći Ukrajini Moskva bi mogla shvatiti kao mogućnost pobjede u ovom ratu kroz potpunu mobilizaciju svih raspoloživih resursa. Ako bi to upalilo, počele bi pripreme za drugu rundu obračuna s mrskim Zapadom.

To bi značilo nastavak fizičkog omeđivanja „ruskog svijeta“ na susjedne države. Za Poljsku, Finsku, Češku, Moldaviju, pa i Rumunjsku, to je pitanje opstanka. Za ostale europske države to je pitanje sposobnosti očuvanja temeljnih vrijednosti Europske unije i energetske sigurnosti. Za Sjedinjene Države cijelu stvar treba gledati u preslagivanju globalne moći.

Da se to ne bi dogodilo, za očekivati je nastavak trenda povećanja obima i vrste obrambene pomoću Ukrajini. Dosadašnja vojna, humanitarna i financijska pomoć zapadnih zemalja iznosi svega 0,2 posto njihovog BDP-a. Ovaj krvavi rat, koji Ukrajinci vode za sve nas, jednostavno je najjeftiniji način razoružanja jednog autoritativnog i agresivnog režima koji je prijetnja europskom miru i stabilnosti. Tragedija je u činjenici da glavni režiser propasti ruske vojne moći sjedi u Kremlju.

A to što se u Moskvi, nakon svake nove runde pomoći, ljute i prijete to nikako ne treba izjednačavati s novom eskalacijom sukoba. Po pitanju upotrebe nuklearnog naoružanja Moskvi su ruke vezane s nekoliko strana, uključujući i Peking. A što se tiče izvedbe klasičnim oblicima vođenja rata, ruska sposobnost svakodnevno se demonstrira. Rat planiran za tri dana evo otegao se na gotovo cijelu godinu. Dakle, ovakav tempo narastanja količine i stalno proširenje sadržaja vojne pomoći ne daje Rusima baš puno nade za pobjedu na bojnom polju. T