GLAVNE TEME

BESMRTNI SRIJEMAC

9. ožujka, 2014.

Knjiga anegdota povodom 100. obljetnice Matoševe smrti

Priredio:Janko Bučar

Ilustracija: OttoReisinger

Čitajući mnoge knjige domaće i strane književnosti, posebno su mi se dojmili velikani, kao Tin Ujević, Ivo Andrić, Ranko Marinković, Antun Branko Šimić, Mak Dizdar, August Šenoa, ali nekako ponajviše Antun Gustav Matoš, prije svega jer su ga drugi često citirali s njegovim poučnim mislima za svakodnevni, ali i stoljetni život i rad. A kako sam volio i humor, posebice kratke poučne i duhovite pričice iz života poznatih osoba, Antun Gustav Matoš je uz Tina Ujevića posebno prirastao mojim moždanim ćelijicama. Tako sam objavio knjigu o Tinu Ujeviću, pa sam ponukan željom to učiniti i prema drugom velikanu za što nije moglo biti bolje prilike od obilježavanja 100. obljetnice Matoševe smrti.

Isto tako od početka čitanja zapisivao sam mudre misli, a poneke i usađivao u svoju memoriju, posebice one iz Biblije, a ostale više zapisivao na papir kojeg tada baš i nije bilo previše. Kako je bilo više papira bilo je i više zapisivanja, ali ne samo zato što u maloj glavici nije bilo dosta prostora za pohranu.

Tako je nastala i ova zbirka s anegdotama pročitanim u raznim humorističnim tiskovinama, kao što su Kerempuh, Potepuh, Brodolom, Žalac, Modra lasta, Večernji list, Vjesnik u srijedu…, te mnogobrojne druge. Poneke anegdote sam čuo u susretima s ljudima, pri čemu su ponajviše bile zastupljene, i dan danas aktualne misli i izreke Antuna Gustava Matoša. Također, nisu mi promakle ni objavljene knjige Antuna Gustava Matoša, koje sam s posebnim užitkom čitao, a neke i o njemu.

KOMUNISTI BI GA UBILI

Stotu obljetnicu obilježavamo 2014. godine, a radije bismo svi da je to bilo kasnije, odnosno da je Matoš poživio barem do prosječne starosti i doba u kojem je živio. Pitanje je dokle bi takva osobnost i u tim svjetskim neprilikama mogla živjeti, jer bi bio na udaru revolucije i njezinih sljedbenika, te bi najvjerojatnije skončao nasilnom smrću ili od ruke nacionalno socijalističkih, a vjerojatnije, od internacionalno socijalističkih nitkova.

Slijedom toga možda je čak i imao sreću ne doživjevši Prvi, a posebice Drugi svjetski rat, prije svega onu revoluciju listopada 1918. koja je prouzročila more zla u planetarnim razmjerima, poglavito prema hrvatskom narodu.

Kao svaki čovjek i Matoš je ne samo putovao, već i vrludao, pokazujući kako vrijedi putovati, jer se uvijek ponešto nauči dobroga,

Matoševe misli su duboko urasle u hrvatsko biće, ali teško daju plodove, zbog jala i sebičnosti one služinčadi odane tuđinu u zatiranju hrvatskih do štetnih služenja tuđim gospodarima. Prevođen bi mogao poučiti našu dijasporu i druge narode svijeta o međusobnom prožimanju i različitostima i snošljivostima, darovanima nam od Stvoritelja.

Naravno, sa svime što je Matoš napisao, ne mogu se složiti, ali tko bi se i sam sa sobom u svemu složio, ako malo dublje promislimo ili se barem zamislimo nad nekim postupcima, pa i riječima. Zato sam s radošću i nadom u bolji Svijet i Domovinu pripremio ovu knjigu, da čitajući je, učimo, i propitkujemo, sebe i druge, te čujemo barem dvije strane, prije donošenja malih, a posebice velikih odluka u svojim životima, a da se ne govori o tuđima.

Antun Gustav Matoš uz vrsno pjesništvo, esejistiku, priče i razmišljanja koje nam je ostavio, svojim pisanjem, itekako je utjecao na generacije koje su ga čitale i htjele razumjeti. Uz Dobrišu Cesarića, Dragutina Domjanića i Tina Ujevića, pjesnik je kojega se čita, ali i na njegove stihove prepisuje, odnosno nadopunjava na aktualne prilike koje imamo danas. Tako je primjerice, Matoševu pjesmu Notturno, prepjevao ili izmijenio hrvatski karikaturist i pjesnik Stanko Patekar pod naslovom Notorno. Nije zgorega ovdje dati na uvid obje inačice, da bismo se uvjerili da je i Patekar na

ANEGDOTE A.G.MATOŠA

Antun Gustav Matoš je već kao gimnazijalac, bio vrlo duhovit. Jednog dana za vrijeme nastave profesor uhvati Matoša kako ispod klupe čita knjigu i viknu:

– Ti fakin jedan! A kaj to čitaš?

– Ja nisam fakin. Fakini ne sjede u društvu Byrona i Shakespearea – odgovori Matoš i izvadi ispod klupe jednu Byronovu i jednu Shakespearevu knjigu.

U nekom ovećem društvu glavnu riječ je imala jedna žena, ne dajući nikome da bilo što kaže. Matoš, koji je također bio jedan od strpljivih slušatelja, iskoristi mali zastoj i reče:

– Gospođo, potpuno razumijem da neprestano govorite, samo ne shvaćam da li to baš moraju biti samo gluposti!

Matošu, koji je upravo bio pripalio cigaretu, službujući vatrogasac reče:

– Ovdje u kazalištu, ne može se pušiti.

Matoš povuče još jedan dim i reče:

– Vidite da se može, no ako ste me htjeli upozoriti da ne pušim, jer je zabranjeno, onda treba reći: ovdje se ne smije pušiti.

Neka lijenčina reče Antunu Gustavu Matošu da bi htio naći posao kojim bi mnogo zaradio, a malo radio.

– Ništa lakše – odgovori Matoš. – Nađi lijepu mladu ženu, neka ti nabija rogove, i to naplaćuje.

Antun Gustav Matoš nije imao osobito dobro mišljenje o vjerodostojnosti novinskih napisa. Neki prijatelj mu jednom reče da je sasvim netočan jedan članak u novinama.

– Ja se zbog toga nikada ne uzrujavam, ali se strahovito razbjesnim kad nađem da je ono što piše istina – reče ozbiljno Matoš.

U nekoj prepirki, najbolji prijatelj opali pljusku Matošu. Budući da nije bio prisutan nijedan svjedok, odvjetnik kod kojega je Matoš htio povesti spor, savjetuje mu da to ne čini jer će izgubiti parnicu. Matoš tada pričeka prijatelja na jednom pustom mjestu i opali mu pljusku, rekavši:

– Vraćam vam ono što ste mi dali!

Matoš je govorio:

– Neobično volim razgovore u većem društvu. Tako sam siguran da će me netko slušati, a ja ne moram nikoga.

Vidjevši nekog dobrog znanca kako stoji sam pored nekog stabla, Antun Gustav Matoš, koji je također često sam šetao, reče mu:

– Vidim da se zabavljate. Uostalom, kad je čovjek sam, ne može mu biti dosadno: samo mediokriteti se u samoći dosađuju, jer tada najlakše susreću sebe same. Dosada dolazi od drugih.

Matoš je znao govoriti:

– Ne treba se nikada plašiti onoga što o nama govore, mnogo je opasnije ono što o nama misle.

U Matoševoj prisutnosti razgovaralo se o ženama i ljubavi, a on primijeti:

– Žene su poput fotografije. Uvijek se nađe neka budala koja ljubomorno čuva negativ. Međutim, snalažljive osobe lako dođu do preslike.

Antun Gustav Matoš volio je ponekad izmišljati i zadavati prijateljima neobične zagonetke. Tako je jednom zatražio od svog prijatelja da pogodi:

– U jednu rupu uđeš, na dvije izađeš, kad misliš da si izašao, a ono ti si tek unutra. Što je to?

– Ne znam – odgovori prijatelj.

– Pa, hlače – objasni mu Matoš.

Antuna Gustava Matoša jednom je susreo mjesni župnik i zapitao:

– Vas nikada ne vidim u crkvi?

– Ne dolazim tamo gdje nema ravnopravnosti! – odgovori Matoš.

– Kako to mislite?

– Pa, kad vi govorite, ja moram slušati, a kad bih ja govorio, vi pjevate i na kraju pobjegnete s govornice. Recite onda, kako da uspostavimo dijalog?

Jedan mladi pisac donese Matošu svoj rukopis i nakon nekoliko dana dobije ovaj odgovor:

– Ima i novog i istinitog u vašem djelu. Samo što novo nije istinito, a istinito nije novo.

Antun Gustav Matoš je vidio na ulici jednu ženu kako tuče svoje dijete po glavi. Revoltiran takvim postupkom pristupi joj i reče:
– Kad već mislite batinama da odgajate svoje dijete, onda ga bar ne tucite po glavi. To može imati štetne posljedice!
– Vrlo važno! I mene su moji roditelji tako odgajali. – odgovori žena.
– Uviđate, dakle, da ja imam pravo! – reče joj Matoš i ode prije nego što je zbunjena žena razumjela Matoševu rečenicu.

Dok je šetao zagrebačkim Gornjim gradom, Matoš sretne nekog znanca koji odmah počne razgovor:

– Vi sigurno ne vjerujete u dozivanje duhova, ali uvjeravam vas da smo noćas na spiritističkoj seansi puna dva sata držali ruke na stoliću i on se napokon pokrenuo…

– Zašto ne bih povjerovao – nasmije se Matoš. – Pametniji popušta.

Šećući zagrebačkim Gornjim gradom Antun Gustav Matoš je naišao na nekog nadobudnog slikara.

– Koliko dajete za moju sliku? – upita ga slikar – modernist.

– Pa, sto novčića uvrh glave! – odgovori Matoš.

– Ali ja sam samo platno platio tri stotine!

– Moguće, ali je tada bilo čisto!

Sretne Antun Gustav Matoš prijatelja kojega već dugo nije vidio, pa ga zapita:

– Gle, otkud ti? Kako je? Baš mi je drago što sam te sreo. Hoćeš li da danas zajedno objedujemo?

– Pa, ja ne branim, drage volje! – odgovori prijatelj čudeći se Matoševoj galantnosti.

A Matoš završi:

– E, onda hajde kući, pa naredi da i za mene zgotove objed, a ja ću doći malo kasnije.

Prije nego što je počeo jesti naručenu ribu, Antun Gustav Matoš pozove konobara:

– Ja mislim da ova riba nije svježa.

– Nemoguće gospodine, ja sam je osobno izvadio iz leda – odgovori malo ljutito konobar.

– Kad je tako, ja vam vjerujem. Ali onda sigurno led nije bio svjež – odvrati ozbiljni Matoš.

Da bi izbjegao služenje u tuđinskoj vojsci, Matoš je došao u Beograd na Skadarliju i tamo je pisao svoja djela, ujedno se družeći s ostalim beogradskim književnicima. Jednom prilikom upita ga jedan od njih:

– Zašto Vi kolega Matoš unatoč tome što ste u Srbiji i dalje pišete ijekavski, a ne ekavski, kao mi.

Matoš mu na to odgovori:

– Dragi kolega, nije svejedno da li čovjek ljubi devu ili djevu!

Kupio Antun Gustav Matoš na otplatu nalivpero marke “Kralj nalivpera”. Međutim, po običaju, nije uredno otplaćivao rate. Jednog dana ga sretne knjižar kome je pisac dugovao i reče mu:

– Prava je sramota da jedan književnik ne plati tako malu svotu od dvije krune!

Matoš mu odgovori:

– Nije toliko sramota što književnik ne plaća uredno tako malu svotu, koliko se jedan kralj zbog nje toliko uzrujava.

Matoš je volio igrati šah, iako ga je igrao prilično loše. Tako je u igri često dolazilo do mučnih scena, jer bi Antun Gustav Matoš korio protivnika kad bi mu “pojeo” – previše figura!

– Vi ste pacer! To je frespartija! Vi mi samo odnosite figure – pa čime ja onda mogu igrati? – često je govorio.

Matoš je jednog dana navratio u kavanu i naručio jelo, popio uobičajenih tri decilitra vina i, kao obično, čekao da navrati netko od prijatelja kako bi to platio. Ali uzalud! Vani je padala kiša kao iz kabla i zato nitko nije navraćao u gostionicu. On naruči još tri decilitra, pa nastavi čekati. Međutim, kiša nije prestajala, a vlasnik zamišljen, počne nervozno šetati praznom kavanom.

– Što radite sa slabim platišama, gospodine? – upita Matoš.

– Što radim? – Da se s njima tužim, to je jako skupo, samo ih dovedem do vrata i udarim nogom u stražnjicu.

Matoš ustane, dođe do vrata i okrenut leđima viknu:

– Gospodine, naplatite.

Sretne Matoša jedan znanac, zagrli ga i reče:

– Budi tako dobar pa mi uzajmi 100 kruna.

– Neću, jer si neiskren – odgovori Antun Gustav Matoš izvlačeći se iz “prijateljskog” zagrljaja.

– Neiskren? Kako?

– Tako. Trebao si mi reći: “Budi tako lud, pa mi pozajmi 100 kruna”.

Postariji Zagrepčanin se požalio vječitom buntovniku Antunu Gustavu Matošu:

– Dragi moj prijatelju, primjećujem u zadnje doba da me pomalo napušta pamćenje. Svega se sve slabije sjećam. To me počinje zabrinjavati. Ne znam što mi je za činiti?

– Pa pozajmi mi tisuću kruna, a ja ću te svake druge godine podsjećati na dug – odgovori spremno Matoš.