GLAVNE TEME

AJMOOOO HRVATSKA DO FINALA!!!

11. lipnja, 2012.

Bilićeva sretna kapa

Piše:Zoran Milanović

Nakon briljantne pobjede Hrvatske nad uvijek neugodnim i borbenim Ircima u prvoj utakmici C skupine na Euru 2012. zasigurno se u svim našim navijačkim  srcima, ma gdje ona te večeri kucala za Vatrene, zaorila nogometna himna:’Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta’! Jer svi smo dugo čekali taj trenutak, te neugodne Irce koji su nam često znali čupati živce, baš kao i one 1999. godine kada smo u kvalifikacijskoj utakmici za Euro 2000. tek u 94. minuti bravuroznim potezom Davora Šukera postigli pobjedonosni gol zbog kojeg je tadašnji izbornik Ćiro Blažević pretrčao cijeli Dinamov stadion da sustigne razdraganog Šukija i baci mu se u zagrljaj.

Uz veliku igru koju su naši dečki demonstrirali te večeri u Poznanju, i uz malo sreće, Hrvatska bi mogla dogurati do finala pa možda i biti prvak Europe. No, o tom potom,  prvo treba proći paklenu skupinu u kojoj nas još čekaju Španjolci i Talijani, pa onda sanjariti europske nogometne vrhunce. Možda nam se ta sanjarenja i pretvore u stvarnost ako Mandžukić i Jelavić, ta dva naša napadačka terminatora nastave igrati kao protiv Iraca. Ako nogometni velemajstor Luka Modrić nastavi funkcionirati na terenu poput švicarskog sata, točno i precizno dijeleći lopte suigračima i opčinjujući svoje protivnike poput Andrićeve ovčice Aske koja je virtuoznim plesom začarala strašnog vuka da je ne pojede.

VJERA U MANDŽU

Imamo mi još dičnih junaka iz nezaboravne utakmice s Irskom. Istaknuo bih čudotvornog Perišića i njegove majstorije na lijevom krilu, vrsnog nogometaša koji igra s obje noge, i koji  svoje suparnike slama  s nevjerojatnom lakoćom. Neumornog Srnu da ne spominjem, na njegove bravure , neuhvatljive centaršuteve  i razorne prodore u protivničke šesnaesterce smo već navikli, jer   Srna je postavio tako visoke  nogometne standarde u svojoj igri, ispod kojih, ni kad je najlošiji nikada ne pada. Što reći tek o onim igračima koji su bili na klupi i ušli minutu dvije prije kraja kao nogometni virtuoz Eduardo. Za njim je i trener svih trenera Ćiro Blažević, danima prije utakmice s Irskom vapio da bude u prvoj Bilićevoj postavi. Govorio je da bi s Duduom slomio svaku obranu svijeta i naravno da je Ćiro u pravu, ali njegov učenik Slaven Bilić, također je sve to znao. No, ipak te večeri na stadionu u Poznanju Bilić je Marija Mandžukića suprotstavio Eduardu, (možda je u tom trenutku Ćiro u sebi rekao, ‘kakva drskost od moga sina Bilića’), ali pokazalo se da je učenik u ovom slučaju nadmašio učitelja. Bilić je pogodio u sridu premda se utakmica igrala u nedjelju, jer upravo je Mandžukić, boksački rečeno, sa svoja dva briljantna pogotka, nokautirao Irce.

STRAŠNI NIKICA JELAVIĆ

Mandžukić je i cijelu utakmicu neumorno slamao irsku obranu, a na svojim leđima, kao u boingu nosio dvojicu i više protivničkih igrača, koji su svojim nasrtajima, često grubim i prljavim, pokušavali slomiti neuništivog Mandžu, te večeri, zasigurno, kičmu hrvatskog nogometnog uspjeha. Bilo bi nepravedno pa ne spomenuti i drugog heroja utakmice Nikicu Jelavića za kojeg je napadač Irske Kevin Doyle u razgovoru za Sportski. Net priznao da se zbog jednog čovjeka užasno plaši Vatrenih. Naime, plaši ga, kako je rekao, ‘strašni’ Nikica Jelavić. I Doyle je bio u pravu, jer njegov strah od ‘strašnog’ Jelavića bio je više nego opravdan. Da nije bilo Jelavića i njegovog pogotka preokreta u 43. minuti prvog poluvremena, ishod utakmice  s Irskom bio bi do kraja  neizvjestan.

BILIĆEVA SRETNA KAPA

No, iz utakmice s Irskom treba izvući i neke pouke, jer ruku na srce u obrani i nije sve baš  štimalo kako je Bilić zamislio. Bilo je tu dosta kikseva, primjerice Schildenfeld  nije bio na visini zadatka, očito je bio preimpresioniran  tako velikim natjecanjem, pa je sagorio na stadionu u Poznanju, pogotovo u prvom poluvremenu. Ipak na kraju je sve prošlo dobro, Bilić boysi su odigrali veliku utakmicu i najavili još veće pohode u nastavku Eura 2012. Ova današnja generacija Vatrenih ima potencijal popeti se na sami europski nogometni vrh. To dobro zna i izbornik Bilić koji  cijelo vrijeme utakmice s Irskom nije skidao kapu s glave. U prvom poluvremenu je padala kiša, ali je u drugom prestala. Možda se Bilić prisjećao blistavih trenutaka sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine kada su Ćirini Vatreni osvojili zlatnu broncu. Ćiro se tada nije odvajao od francuske kape, koju je nosio u čast francuskog žandara kojeg je nakon pobjede Hrvatske nad Njemačkom isprebijao njemački huligan. Ako Biliću njegova kapa bude sada sretna kao Ćiri francuska 1998. godine onda bi već polako mogli započeti s pjesmom:’  Ima jedna zemlja mala, sada svatko za nju zna, ono što je bio Brazil, to je sada Hrvatska’!