Bili su preponosni da bi služili po okolnim selima koja su bila bogatija. Prve imigracije kreću odmah po ukidanju Vojne krajine, u manjem broju, a početkom 20.stoljeća (krajem prvog,te intenzivno u drugom i trećem desetljeću) dosta masovno Bobovčani imigriraju u Ameriku, najčešće u SAD (Illinois, Ohio, Pennsylvaniju, Maryland i dr.) gdje najčešće rade kao lučki i transportni radnici, radnici u teškoj industriji i rudnicima. Ali neki, nakon krize u SAD-u, odlaze i u Južnu Ameriku, najčešće Argentinu
Napisao: Josip Frković
Za kraćih i duljih hodočasničkih putovanja autobusom, članova sisačke udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran“, s posebnom pozornošću slušaju izlagatelje zanimljivih tema. Tako Mišo Vlahinić, primjerice, prijateljima najradije priča o sada već davnom doseljenju svoje obitelji iz ličke Stajnice i očevu gastarbajterstvu u Njemačkoj, pokatkad i o ratnim godinama u zapovjedništvu generala HV-a Bože Budimira za obranu Siska i Banovine ili pak svom viđenju mjesta i uloge pape Franje u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji za proglašenje svetim bl. kardinala Alojzija Stepinca. Ivica Krakar, iste ličke loze, pamti i najsitnije detalje iz četverogodišnjega dragovoljačkog braniteljskoga života u rovovima Komareva, a samozatajni Rafael Slijepčević o tešku međuratnom životu u Hrvatskoj Kostajnici i životu gimnazijalaca putnika od grada podno brda Djeda do Bosanskog Novoga ili pak o godinama hrvatskoga vojnika provedenim u noćnim akcijama u pozadini velikosrpskih agresora i okupatora rodne Banovine. Priče rodjenoga Banjalučanina, prof. Josipa Mijatovića, podsjećaju na stradanja Hrvata katolika u gradu na Vrbasu tijekom progona nesrba. Umirovljeni profesor matematike i fizike i bivši učiteljski sindikalac, Zvonimir Laktašić, kojem je zavičajna povijest najdraže područje amaterskih povijesnih istraživanja, već na polazištu kod centra „Interspara“ načinje temu Vojne krajine i prapostojbine Bobovčana u Kraljevoj Sutjesci, odakle su prije pet stoljeća doselili u sunjsku Posavinu.
Praunuk graničara Pavla iz 9. satnije
– Moj pradjed Pavle Laktašić (r.1827.) bio je vojnik graničar u 9.satniji (Hrastovačkoj), 2.Banske pukovnije sa sjedištem u Hrvatskoj Kostajnici. Bobovčani su Hrvati-Šokci, čije je hrvatstvo neupitno i gotovo iskonsko, a predaja govori da su im korijeni u Bosni, u nekadašnjem stolnom gradu Bobovcu. Kada ga je Mehmet II Fatih Osvajač 1463. zauzeo, njegovi stanovnici krenuli su u egzodus. Utočište su našli daleko od osmanlijske sablje, u trokutu Save i Sunje. Postali su Posavci s desne obale rijeke Save, koji govore specifičnim štokavskim govorom, „tvrdom“ šokačkom ijekavicom, govorom koji je različit od govora okolnog stanovništva, i Vlaha i Muža. U svakodnevnom govoru, uz riječi hrvatskih korijena, koriste (sada nešto manje) i riječi koje se temelje na turskom, njemačkom i mađarskom jezikoslovlju. Ponekad i u staroslavenskom jeziku (npr. pendžer=prozor, andžar =handžar=nož, avlija=dvorište, ganjak=ulaz u kuću,birtija=gostionica, ugorak=krastavac, biruš=pastir, pijac=sajam, akov=mjera, korijen; žilak. Naseljeni su između Muža-kajkavaca (Hrvati), koji su uzvodno od Bobovca i preko rijeke Save, te pravoslavnih Vlaha romanskoga porijekla, koji u procesu stvaranja nacija u 19.stoljeću postaju Srbi), nastanjeni istočno i južno od Bobovca. Iako su moji sunarodnjaci stoljećima živjeli u neposrednom susjedstvu s njima, desetljećima su zajedno ratovali za Beč i Peštu, od nijednih nisu uzeli skoro ništa, već su nastojali zadržali svoju kulturu, govor, pjesme, način života, vlastite životne običaje oko rođenja, odrastanja, ženidbe-svadbi, smrti,…
Bobovčani ginuli diljem Europe
Ženili i udavali su se, doskora, isključivo među sobom ili s obljižnjim Šokcima iz Staze, Mračaja, Stublja=Stubljana, Utolice, te pounjskih sela Divuše i Golubovca ili Šokcima Banovine,Čuntić i okolica (provjerljivo u MK). S nekim od tih sela takva je bliskost održana sve do danas. Ta povezanost mogla bi upućivati i na neke pradavne, možda još bosanske veze. Pošto su Bobovčani vjernici-katolici redovito su održavali običaje vezane za crkvene blagdane: Badnjak, Božić, Poklade, Korizmu, Uskrs, Križevo, Ilinje,…, koji su imali bobovački-šokački pečat. Preci su im stoljećima imali poseban status u monarhiji. Pošto su živjeli uz među ili na carskoj granici, u opasnom vremenu i okruženju, bili su graničari (krajišnici-haramije, seržani), koji su živjeli u patrijarhalnom militariziranom društvu , gdje je kućanstvo/kućna zadruga bila temeljna društvena zajednica, koja je pripadala selu, a selo kneževini i krajiškoj kapetaniji/satniji. Muškarci su ratovali, u početku za socijalni položaj obitelji-status slobodnih seljaka-korištenje zemlje bez poreza i drugih davanja, a kasnije i za vojne naknadu. A ostali ukućani, među kojima najviše žene, pribavljali su hranu i ostalo, kako za kućanstvo/kućnu zadrugu tako i za ratnike, odnosno vojni sustav. Taj svoj poseban status, nisu bili kmetovi i nisu imali kmetovskih obveza već su bili slobodni seljaci-graničari, debelo su plaćali vlastima, kako razvojnim gospodarskim zaostajanjem, ali i sve većim krajiškim „dankom u krvi“,naročito u drugoj polovici 18. i u početku 19.stoljeća., kada su kao, skoro, profesionalni vojnici za monarhiju ratovali i masovno ginuli širom Europe. Od Italije, Mađarske, do Njemačke, Šleske, Galicije,…pa do Rusije za vrijeme Napoleonovog pohoda 1812.
Ukidanje Vojne krajine 1871.
U to krajiško doba, zbog sve većeg broja poginulih i zbog sve veće potrebe monarhije za vojnicima-krajišnicima (jeftinom vojskom), stanovnici Vojne krajine, poticani su da se relativno rano žene i udaju, te da imaju što više djece. Taj trend rane ženidbe i velika broja djece nastavlja se i kada Bobovčani više nisu vojnici-krajišnici (odluka o ukidanju obrambenoga bedema donesena je 1871..i potpuno nestaje desetljeće kasnije) kada nema pogibija u ratovima, što ima za posljedicu nagli porast stanovništva. Broj stanovnika raste, a prihodi su sve manji-nema vojnih naknada, a poljoprivreda koja postaje glavno i jedino zanimanje je nerazvijena. Uz to zabranjeno je korištenje šuma, ne samo za stočarenje, pa „fali“ i slobodne zemlje za širenje poljoprivredne proizvodnje kojom bi nadoknadili prihod od nestalih vojnih naknada. Jedino što imaju je fizička radna snaga koju ne mogu iskoristiti u selu. I što im preostaje? Da je iskoriste izvan sela i Hrvatske. Počeše imigrirati u zemlje zapadne Europe i Amerike, jer bili su preponosni da bi služili po okolnim selima koja su bila bogatija. Prve imigracije kreću odmah po ukidanju Vojne krajine, u manjem broju, a početkom 20.stoljeća (krajem prvog,te intenzivno u drugom i trećem desetljeću) dosta masovno Bobovčani imigriraju u Ameriku, najčešće u SAD (Illinois, Ohio, Pennsylvaniju, Maryland i dr.) gdje najčešće rade kao lučki i transportni radnici, radnici u teškoj industriji i rudnicima. Ali neki, nakon krize u SAD-u, odlaze i u Južnu Ameriku, najčešće Argentinu.
Bobovac izumire
Danas u SAD-u ima više bobovačkih potomaka nego u Bobovcu. Bez obzira na emigriranje, broj stanovnika stalno raste, te krajem 19.stoljeća prelazi 1000 stanovnika i nastavlja rasti da bi krajem 40-tih i početkom 50-tih godina 20.stoljeća. dosegao vrhunac od oko 1500 stanovnika. Od sredine 1950-tih godina 20. stoljeća dolazi do naglog pada broja stanovnika, što je posljedica ne samo nižeg nataliteta i pojačanog iseljavanja. Jedni sele uzvodno i nizvodno u susjedna sela na desnoj obali Save (od Siska do Jasenovca), koja nisu prenapučena kao Bobovac, te u Moslavinu. Drugi prema industrijskim centrima (prvenstveno Sisku i Zagrebu). A veliki broja Bobovčana početkom 60-tih godina 20. stoljeća odlazi na Titov „privremeni“ rad u inozemstvo, u Zapadnu Njemačku, Austriju i Švicarsku. Smanjen natalitet, iseljavanje zbog sustavnog zanemarivanja cjelokupnog sunjskog „ustaškog“područja., nevraćanje s „privremenog“ rada djece gastarbajtera, besperpektivnost i slaba isplativost rada na zemlji-poljoprivredi, relativna udaljenost od glavnih prometnih pravaca sveli su danas broj stanovnika Bobovca na nešto malo iznad 200 i to većim dijelom starijih ljudi, što je znak da Bobovac izumire, nestaje. T
