Gospodin Sučić lani najavljivao i podizanje spomen-obilježja i pokop 24 člana hrvatske nedužne obitelji Ivezić u Boričevcu stradale od četničkih bandita Đoke Jovanića, kasnijega Titova narodnog partizanskoga heroja. Ali, vratimo se prvim pisanim kontaktima Darka Kompesa i MHB-a. „Ministarstvo je dostavljene podatke i skice o predmetnim lokacijama uz cestu Buševec-Kravarsko uvrstilo u svoje evidencije i plan istraživanja, pokrenuvši propisani zakonski postupak prikupljanja dokumentacije nadležnih tijela i institucija…
Napisao: Josip Frković
Godinama najavljivana iskapanja i istraživanja forenzičara Ministarstva hrvatskih branitelja u elitnoj podsljemenskoj zoni Tuškanca, od 29. siječnja do 2. veljače, urodila su očekivanim rezultatom. Ekshumirani su zemni ostaci 24 žrtve poratne komunističke tiranije, koje je – zgražanjem prof. dr. Andrije Hebranga nad manjkom suosjećanja voditelja europejske TV-postaje RTL-a – Zoran Šprajc nazvao „kosturima njemačkih vojnika i domaćih izdajnika…“ A radilo se o srednjoškolskoj mladeži, odjevenoj u plave uniforme kadeta zrakoplovstva NDH, koje su partizani bez milosti smaknuli svega nekoliko kilometara od Jelačićeva placa. Budući da ekipe braniteljskoga ministarstva rade diljem zemlje, u potrazi za posmrtnim ostacima stradalih u Drugom svjetskom ratu i genocidnom poraću, te u Domovinskom ratu, vijest o nalazu tijela u bivšem šumskom rasadniku Tuškanca zacijelo je obradovala i rođenoga Pešćeničanina Darka Kompesa Bucu (59),danas stanovnika Černomerca. Taj domoljub, kojem je jedna slučajna refleksivna šala na račun doživotnog predsjednika SKJ, vrhovnoga komandanta i maršala SFRJ u radnom okruženju zaprijetila osobnoj slobodi, prijeratni zaposlenik tvrtke „Uteg“ u Draškovićevoj i umirovljeni dragovoljac Domovinskoga rata u policiji i 57. bojni ZNG-a, instinktom iskusnoga ratnoga obavještajca SIS-a, temeljito se zainteresirao prije nekoliko godina za poluglasne priče o teškim i nekažnjenim komunističkim zločinima. Od šuma Lijevih Štefanki do Bune i desetaka drugih sela Vukomeričkih gorica. Među ostalim, i za dugo spominjanu lokaciju moguće masovne grobnice u šumi Breziku kod naselja Podvornice u općini Kravarsko. Kompesova kći Karolina, rođena u Sisku, zagrebačka studentica povijesti na Katoličkom sveučilištu, potaknula je oca – tim prije što je u Sisačkoj biskupiji već dvije godine u tijeku humana akcija označavanja ratno-poratnih stratišta i grobišta vojnika i civila NDH – da uspostavi kontakt s državnim tajnikom Ivanom Vukićem i Ministarstvom hrvatskih branitelja, odnosno Sektorom za žrtve Drugoga svjetskoga rata.
Po uzoru na „sisački „Križ istine“
Navodeći da su i slučajni svjedoci, od kojih su neki odavno umrli, spominjali događaje iza 1945. „kao masovno dovoženje kamionima strijeljanih pripadnika hrvatskoga domobranstva na nepoznatim mjestima i pokapanih kraj kasnije vojarne jugoslavenske narodne armije“, osam dana iza Kompesova dopisa adresirana na Trg Nevenke Topalušić oglasio se pomoćnik ministra MHB-a brigadir Stjepan Sučić. Isti dužnosnik Vlade RH,, podsjećamo, na zamolbu sisačkoga Ogranka „Hrvatskog domobrana“ i županijskoga povjerenstva bijeloga „Križa istine“, obećao je terenska istraživanja od šuma Brezovice, Lasinje, Kotar šume i Jelika u Banskom Grabovcu, u krugu željezare, na petrinjskom Sajmištu, stadionu „Banovca“ u Glini do Gornje Bučice, Čemernice kod Topuskoga i Sučevića kod Gvozda. Napomena, Karolina Kompes doznala je da u sisačko-banovinskom i moslavačkom kraju najviše, 119, stratišta i grobišta zločinačkih komunista. Tom je prigodom gospodin Sučić lani najavljivao i podizanje spomen-obilježja i pokop 24 člana hrvatske nedužne obitelji Ivezić u Boričevcu stradale od četničkih bandita Đoke Jovanića, kasnijega Titova narodnog partizanskoga heroja. Ali, vratimo se prvim pisanim kontaktima Darka Kompesa i MHB-a. „Ministarstvo je dostavljene podatke i skice o predmetnim lokacijama uz cestu Buševec-Kravarsko uvrstilo u svoje evidencije i plan istraživanja, pokrenuvši propisani zakonski postupak prikupljanja dokumentacije nadležnih tijela i institucija…“, priopćio je brigadir Sučić. – Saznanja o postojanju masovne grobnice dobio sam iz dvaju izvora. Prvi je na žalost pokojni hrvatski vojni invalid Vladimir Petrlin iz Novoga Sela kod Buševca, a drugi živući gospodin Mato Đuretić (84) iz Podvornice, kaže Kompes.
Domobrani ubijani u Kerestincu?
„Svjedoči da su pripadnici partizanske jugoslavenske vojske sedam dana neprekidno, danju i noću, kamionima dovozili pripadnike poraženoga domobranstva i stranačke ustaške vojske i u Brezju ih bacali u iskopane jame. Pričalo se, veli Đuretić, da su ubijani u Kerestincu. Za vrijeme dovoženja nesretnika, u jesen 1945. ili 1946., nije bilo pucnjeva, pojedinačnih hitaca i raflne paljbe, vladala je savršena tišina. Mato Đuretić se za napasanja blaga jedne zgode našao okom u oko s nekim partizanskim oficirom koji je neželjena svjedoka otjerao iz šume. Poslije toga, nitko se od Podvorničana i lovaca više nije usudio prilaziti tome mjestu, s kojega se neugodan zadah širio sve do prometnice Buševec-Podvornica. Uostalom, ubrzo je tamo, možda i na mjestu same masovne grobnice žrtava komunista, podignuta vojarna kasnije agresorske jugoarmije. U blizini toga mjesta, usprkos prijetnjama, viđana je u molitvi žena uza zapaljenu svijeću. Darko Kompes podsjeća odgovorne u MHB-u da je s vremešnim Matom Đuretićem, možda posljednjim svjedokom smaknuća Hrvata, obilazio mjesto pokapanja zagrebačkih žrtava i utvrdio da se na rubu današnje ograde vojarne rov proteže na oko 250 metara, širine 10 metara i da je u grobnici najmanje tisuću ljudskih kostura. Dakako, Kompesov djed, otac i stric o zlu brezjanske šume morali su šutjeti sve do 1990. U mirnodopskom vremenu vlasti komunista, malo se ili nimalo od tragičnih događaja obilježavalo. Samo žrtve četnika s crvenim knjižicama i skrivenim kokardama, koje je samozvani maršal Šapajev „puštao Srbe da se izdovolje na Hrvatima i da mrziteljskom maštom dodavaju nule tisućama navodnih stradalnika nebeskoga naroda koji je pod svoj plašt, narušavajući i suverenitet RH, oteo i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, cjelokupno ubijeno svećenstvo i imovinu HPC-a. I sve s opravdanjem, „Bilo je to samo za Pavelićeve NDH…“ T
