Neki kažu da je gro imovine već odavno “iseljeno”, zaštićeno i osigurano. O tom, potom? O tome bi se trebale brinuti mnoge državne institucije, kao i oni koji su dvadeset godina dopuštali nastajanje i razvijanje države u državi, pogodujući na sve moguće načine vlasniku te države. Nije to bila samo jedna politička stranka, jedna vlada, jedan čovjek. Sve vlasti su u tome sudjelovale, proporcionalno vremenu svojeg vladanja i koristi koje sui male od te druge države (korporacije)
Napisla: Ankica Benček
Zar nitko u ovoj jadnoj državi nema hrabrosti reći “popu pop, a bobu bob”? Svi nešto okolišaju, kao mačak oko vruće kaše. Oni bi kao nešto rekli, ali baš i ne bi, zapravo se boje. Koga i čega se boje? Premijer briljantnom retorikom ekvilibrira na ivici odlučnosti i na granici vjerodostojnosti. Predsjednica je uglavnom neutralna, s naglaskom, da onaj koji je dugove napravio, mora ih i platiti (sanirati).
Most “bi i ne bi”. Narod ima jako dobru poslovicu za to koju ovdje ne smijem napisati. Kako bi bili vjerodostojni, jedan njihov dio je “za”, a drugi “protiv”. Tu je čak došlo do svjesnog podvajanja pojedinih ličnosti. Kao dužnosnici rade jedno, a kao građani nešto, sasvim drugo. Gdje toga ima, pogotovo u samom vrhu vlasti, osim u Lijepoj našoj, u koju se svi zaklinju, a mnogi ju čerupaju gdje god stignu, kako god stignu i s kim god stignu. Nema veze od kudasu i tko su im ortaci, glavno je da se zgrabi nešto za sebe, dok se još može.
Ne treba biti Einstein da bi se shvatilo kako je sve ono u vezi donošenja novog zakona o sistemski važnim tvrtkama, u saboru, bila predstava, po prepoznatljivom scenariju i s unaprijed napisanim zaključcima.
Bodovi za lokalne izbore
Nekako me to podsjeća na sastanke Zbora radnika, sjednice Radničkog savjeta i raznih komiteta Partije, u prošlom režimu. Sve se unaprijed dogovorilo, ali se narodu pružila šansa da misli kako je on donio važne odluke, po kojima će se postupati i živjeti. Jednostranačje i višestranačje je ovdje nebitno, jer osim časnih iznimaka, slobodnih strijelaca, sve je manje više, u ovakvim situacijama jednostranačje. Naime, dogovorili su se, zapravo su trgovali. Osim toga to im je bila velika prilika za “ulov” stranačkih i pojedinačnih bodova za iduće lokalne izbore.
Puno toga je o tome rečeno i napisano ovih dana. U centru zbivanja je tobože briga o “malom čovjeku”, seljaku, proizvođa
u, dobavljaču, blagajnicama…, dok multidisciplinarni stručnjaci tvrde kako ovaj Zakon zapravo štiti one najveće, vlasnike i banke.
Mislim da će gospodin Alvarez III, osim što će biti basnosnovno plaćen, za svoje usluge savjetovanja, puno toga naučiti i vidjeti, što nigdje dosad, unatoč velikom iskustvu i različitim restrukturiranjima, svud po svijetu nije vidio, a bogme nije mogao ni zamisliti, jer ovdje se zapravo ne zna tko je s kim, tko je tko i tko što hoće, osim zgrabiti za sebe što više.
Država u državi
Mislim, da nigdje još nije niti viđeno kako je netko sretan i ponosan, što svojoj državi ostavlja dugove, veće od sve njegove imovine u toj državi. Neki kažu da je gro imovine već odavno “iseljeno”, zaštićeno i osigurano. O tom, potom? O tome bi se trebale brinuti mnoge državne institucije, kao i oni koji su dvadeset godina dopuštali nastajanje i razvijanje države u državi, pogodujući na sve moguće načine vlasniku te države. Nije to bila samo jedna politička stranka, jedna vlada, jedan čovjek. Sve vlasti su u tome sudjelovale, proporcionalno vremenu svojeg vladanja i koristi koje sui male od te druge države (korporacije). Zapravo najmanje je kriva ova vlada u cjelini, s izuzetkom nekih ministara, za koje je očito, zašto su instalirani u tu vladu, odnosno zašto su ostali iz prethodne vlade, kao i zašto su neki “odbjegli” članovi državotvorne stranke natrag pozvani. Da apsurd bude veći, prozivani i “samoizuzeti” ministar je jedan od najboljih ministara, po priznanju doma i vani, po pisanju relevantnih medija.
Premijeru nije lako u ovoj situaciji. Jako se dobro s tim nosi. Donekle je smirio situaciju, bez obzira na oporbu u redovima koalicijskih, pardon “suradničkih”, zapravo nevjerodostojnih i politički nezrelih i nevjerodostojnih partnera, uz jaku podršku “manjninaca”, što neke zbunjuje.
Što je tu je i s tim se treba nositi, što se najbolje zna i umije. Vlada ovime testira svoju vjerodostojnost. Vidjet će se uskoro gdje su tu u svemu i kako će proći oni najranjiviji i najslabiji. Dokle će povrće trunuti u staklenicima? Hoće li stoka na vrijeme biti nahranjena i napojena? Hoće li se mlijeko razlijevati po cesti? Hoće li se zasijati proljetni usjevi? Hoće li za Uskrs Agrokorovi djelatnici mati pun ili prazan stol? Hoće li svi, ili barem većina iz posrnulog koncerna zadržati svoj posao? Na tome vlada pada ili ostaje, uz punu vjerodostojnost.
Time bi se donekle “sanirao” i ublažio eksplicitni cinzam, bešćutnost, egoizam, samouvjerenost, visoka samoprocjenjenost, samodopadnost, samopouzdanje i samovolja velikog Gazde.
Nitko nikome nikada, ne bi smio i trebao željeti nikakvo zlo, ni u primislima. To pogotovo ne čine katolici. Priroda ili Bog kad tad naprave ravnotežu, vrate oteto, podignu potlačenog, kazne oholog… To bi trebala biti satisfakcija svakome poštenom, istinoljubivom, pravednom i normalnom čovjeku. Trebalo bi samo biti strpljiv i vjerovati u ravnotežu postanka i opstanka.
Pred nama je Veliki tjedan i prilika svakome da raščisti sa svojom savjesti, prizna svoje grijehe i pokaje se za njih. T
